Od arhaičnog južnjačkog do urbanog bluza

Spomenimo još neke velike svirače gitare jazza, koji su postali poznati upravo u doba kasnih 60-ih, kada električna gitara u jazzu poprima jednaku popularnost kao i u rocku. Ili gotovo jednaku: crnoputi američki gitarist koji je «odrastao» na bluesu, ali se proslavio kao free-jazz i acid-etno, čak i «New World» gitarist, nenadmašni James Blood Ulmer, o kojemu, kao i o Becku, radi njegove, njihove, osebujnosti, univerzalnosti i radi toga što su, odista najveći, najautoritativniji, najvažniji i najsvestraniji predstavnici električne gitare u suvremenu jazzu, također mora biti riječi u zasebnom nastavku, zatim Meksikanac Carlos Santana, gotovo jednako svestran kao i Jeff Beck i James Blood Ulmer, pa veteran Elek Bacsik, mađarski gitarski virtuoz romska podrijetla, te još dvojica njegovih kolega i sunarodnjaka: pokojni Gabor Szabo i Atilla Zoller, zatim sjajni francuski jazz-gitarist, također romskoga podrijetla Christian Escoude (1947).
I, bez ikakove dvojbe, najbolji usni harmonikaš među jazz-gitaristima današnjice i najbolji jazz-gitarist među usnim harmonikašima u jazzu (kojemu je, k tome, specijalnost unisono zviždanje i soliranje na gitari), američki jazz-glazbenik nizozemska podrijetla, Jean Toots Thielmans.
Crnoputi američki gitarist James „Blood“ Ulmer rodio se 2. veljače 1942. u gradiću Saint Matthews, u američkoj saveznoj državi Južna Karolina. Ulmer je nedvojbeno izrastao iz južnjačke tradicije bluesa, kako onog arhaičnog, s Delte, tako i onog urbanog, takozvanog „čikaškog“, ali njegovo sviranje sadrži i elemente urbanog blues-stila velikih gradova Istočne obale SAD, kao i suvremene jazz-avangarde. Što se njegova pjevanja tiče, ono je pod iznimnim utjecajem gospel i soul-pjevanja.
Glazbenu je karijeru počeo muzicirajući u raznim jazz-skupinama post bop, mahom hot bop, te funk-orijentacije, a prve je snimke načinio s combo-grupom orguljaša Johna Pattona, davne 1969. godine.
Nakon preseljenja u Njujork, Ulmer izvjesno vrijeme svira s „Art Messangers“ Arta Blakeya, te istaknutim glazbenicima tadanje avangarde poput saksofonista Joe Hendersona, bubnjara Rashied Alia (nakon Elvina Jonesa, stalnoga bubnjara pokojnog Coltranea), te orguljaša Larry Younga (klavijaturista skupine „Life time“ pokojnog bubnjara i vođa ansambla Tony Williamsa).
Negdje u to vrijeme svira s Ornette Colemanom, što je, nekako iz ugla toga doba gledano – zenit „free jazz“ žanra – nedvojbeno najbliže statusu sveca, što ga mladi glazbenik poput Ulmera, tada može doseći. On je prvi, i jedini, ruku na srce, svirač električne gitare koji je snimao, svirao i koncertirao s pionirom free-jazza. Pionirima, točnije, od Murraya do Sama Riversa i/li Cecila Taylor. Bio je liderom dvije jedine skupine free-jazza koje je vodio jedan gitarist:“ Music Revelation Ensemble“ te „Phalanx“, a svirao je i s takvim gigantima jazz-avangarde kakovi su David Murray i Sam Rivers, što sam upravo spomenuo….
Njegov legendarni album „Odyssey“ iz 1983. godine kultna je ploča, koju je istaknuti i nedvojbeno, najmjerodavniji njujorški glazbeni teoretičar, Bill Milkowski, opisao kao „pretpostavljeni jamming pokojnih Delta bluesera Skipa Jamesa i jazz-avangardista Alberta Aylera, kada su bili u naponu kreativne i sviračke energije i imaginacije, u nekakovoj imaginarnoj prčvarnici, pokraj rijeke Mississippi“…Impresivni su i Ulmerovi albumi koje je tijekom 90-ih minula stoljeća snimio s fenomenalnim gitaristom američkog psihodeličnog funk-rock kvarteta „Living Colour“, Vernon Reidom, kao producentom.
Nastavlja se