Od invalidskih kolica do mercedesa

Ko joj se ne bi divio? Godinama kasnije, ulicom Slobode je provozala žutu „fiću“, „zastavu 101“, „golfa dvojka“, a sada vozi „opela“ i kombi „mercedes“. Pamti se i njen osmijeh na šalteru kioska „Lutrije“ Crne Gore, gdje je radila. Svi su se nadali da će im biti taličan tiket kupljen na „njenoj“ trafici.

*Na motoru sam izazivala divljenje

Donosila je Milka sreću drugima. Ali, rijetki su znali da se iza njenog osmijeha krije pad sa porodične kuće i povreda kičme.

– U 16. godini završeno je moje djetinjstvo i moja mladost, kaže Milka. Pamti liječenje u Igalu i invalidska kolica. Ipak, kaže, to nije bilo prevozno sredstvo za nju. Prikupila je snagu, ustala iz kolica i naučila da vozi bicikl. Po kiši, suncu i snijegu je na biciklu zamicala prema Gimnaziji.

– Kad sam završila srednju školu, nije bilo sredstava za studije jer potičem iz osmočlane porodice, koja je u to vrijeme već imala četiri studenta. Zaposlila sam se na određeno vrijeme u „Lutriju“ Crne Gore, ali me je tadašnji direktor Milorad Radulović primio za stalno, priča Milka.

Prva dva mjeseca do posla je išla na mopedu, a onda je od druge plate kupila „javu“. Jaka mašina je dizala prašinu sa bjelopoljskih ulica, pomjerala pamet zaljubljenicima u motore. Milka se na „javi“ osjećala moćno.

– Tada sam bila jedina žena u Bijelom Polju koja je vozila motor. A tako sam i vješto skrivala da sam osoba sa invaliditetom. Bilo je to neko drugo vrijeme. Sjećam se da sam radije plaćala proviziju u pošti, nego išla u SDK, gdje sam morala da istrpim sve poglede i komentare. Motor mi je davao samopouzdanje. Na motoru sam predstavljala divljenje, a pješke sažaljenje, sjeća se Milka. Sjeća se i toga kako je jednog ljeta na „javi“ prokrstarila Crnom Gorom: Bijelo Polje – Podgorica, Podgorica – Cetinje, Cetinje – Bar, Bar – Bijelo Polje. Tada je bila 23-godišnja djevojka.

– Kada sam stala na raskrsnicu Podgorica – Budva, učinilo mi se da s juga bije toplota i da je tamo negdje moje Igalo. Htjela sam da vidim kakva su ostala primorska mjesta, da li ću tamo pronaći sebe i produžila sam za Bar.

*Sada radim ono što volim

Milka se nije snašla u Baru i vratila se u Bijelo Polje. Poželjela je da ima nekog ko je neće nikada ostaviti i rodila je sina Marka.

– Sa Markovim ocem nijesam htjela brak, jer bih iz njega izašla povrijeđena od njegove porodice. Jer, tradicionalno, mlada mora da je zdrava i fina, smješka se Milka. Ovako, kaže, ova veza je završena srećno, jer ima sina Marka. Zbog njega je kupila i žutu „fiću“.

– Jako sporo je išla ta žuta „fića“. Poslije nje je došla „zastava 101“, pa „golf dvojka“, a sada vozim „opela“ i kombi „mercedes“ Udruženja paraplegičara Bijelo Polje. Ovo Udruženje je osnovala sa Rajom, Milanom i Brankom, kada je ostala bez posla u Lutriji. Njen 25-godišnji rad u Lutriji stao je u kiosku od šest metara kvadratnih u ulici 3. januara.

– Našla sam se u haosu i registrovala kiosk kao STR „Haos“. No, haos je haos, pa sam se odlučila da se upišem na Pravni fakultet u Bijelom Polju i sada sam treća godina. Takođe, ono što me sada čini srećnom jeste Udruženje paraplegičara, koje smo osnovali 2003. godine. Radim ono što sam željela da radim čitavog života. Sa svojim saradnicima pomažem ljudima i realizovali smo mnogo projekata. Od projekta „Otvorena vrata za sve“ preko kojeg smo uz pomoć lokalne samouprave i gradonačelnika Tarzana Miloševića adaptirali i opremili prostorije Udruženja, do projekta preko kojeg smo prošle godine od Fondacije za otvoreno društvo dobili kombi vozilo za prevoz naših članova i nas, priča Milka.

Ona napominje da je sada mnogo lakše biti osoba sa invaliditetom zahvaljujući raznim organizacijama, medijima i, uopšte, inkluzivnom društvu.