Od izgubljene mahale do metropole

Samo su ostala ta platna Aldemarova. Živa kao vodoskoci rijeke Ibar. Rječita kao rožajski muslihuni, čija je riječ mirila i najzakrvljenija plemena. Razigrana kao azgini atovi pred košiju na planini Turjak.

Takve su te Aldemarove slike. I još, pride, istoričarka umjetnosti Ljiljana Zeković veli da „Ibrahimovićeve slike podsjećaju na metafizičku bajku nastalu u tišini jednog zaustavljenog vremena“.

– One su ishodište duhovne slikovitosti i romantičnih stanja umjetnika duboko vezanih za zavičaj – veli Zeković.

Prema njenoj stručnoj ocjeni, Ibrahimović narušava klasičnu koncepciju slike unoseći u nju forme apstraktnog geometrizma i apsurdna kompozicijska rješenja metafizičkog slikarstva.

A Aldemar, odvajkada je nešto „šarao“. Još prije nego što je krenuo u školu ostajali su njegovi crteži po nakrivljenim tarabama. Na kamenim pločama rožajskih sokaka. Na duvarima starih kuća. I, kao što su se otvorenih usta slušali majstori na guslama, tako i Aldemarovi crteži zaustavljaju dah posmatračima. I šta je mogao drugo, nego da se upiše na Likovnu akademiju u Sarajevu. On, Aldemar Ibrahimović iz Rožaja, usred Sarajeva. Zagledan u vrhove Trebevića, Bjelašnice i Igmana, sanja o svojim Rožajama, o planinama njegovog djetinjstva Ahmici i Hajli. Zagledan u visoke sarajevske zgrade, sanja niske rožajske kuće i pramenove dima koje rasprskava ljuti vjetar planinski. Tu negdje, na granici modernog i tradicionalnog, između šehera i provincije, nastao je i taj „aldemarovski“ slikarski stil, koji sada istoričari umjetnosti i likovni kritičari zovu „urbani pejzaž“ i „prekomponovani krajolik“.

– Pejzaž mi je samo povod. Jer, vizure smještam i raspoređujem u novi red i kolorističke vrijednosti – kaže Aldemar, koji je u Sarajevu brusio znanje i tehniku u klasi profesora Radoslava Tadića.

Brusio jeste svoj slikarski izraz, ali je bježao – i uspio da pobjegne – od uticaja drugih slikara. To mu i kritičari priznaju. To primijeti svako ko ode na njegovu izložbu. Jer, poslije toga će prepoznati svaku Aldemarovu sliku gdje god da je vidi.

Kad je završio Akademiju, Aldemar se vratio pravo u Rožaje. Pod krovom one stare kule, u onoj staroj mahali, koje danas ne postoje, marljivo stvarao ono što nikada nestati neće. Stvarao velika platna koja su šetala širom Evrope i posjećivala velike izložbe. Samostalno i kolektivno. Njegove slike su stigle i do Pariza – vječite inspiracije svim umjetnicima.

– U Parizu sam izlagao u Galeriji „Cite internationale“, u septembru 2005. To je za mene, a vjerujem i za druge umjetnike, san koji se rijetko ostvaruje. Galerija u kojoj sam izlagao je u strogom jezgru starog grada, na nekih 100 do 150 metara od čuvene katedrale Noter Dame. Sam taj podatak govori kakav je osjećaj biti u tom prostoru, na desetine galerija u neposrednoj blizini, a tek onda svi ti ljudi koji i te kako znaju šta je umjetnost. Posjete muzejima, galerijama. Sve je to jedan neopisiv doživljaj – priča umjetnik.

I ne samo u Parizu, posjećivao je Aldemar galerije još u mnogim metropolama. A koliko je portreta uradio u Grčkoj, Turskoj, ondašnjoj Jugoslaviji… sam Bog zna. A uz portrete „krao“ je interesantne krajolike. I ugrađivao ih na svoja platna. Pažljivo, majstorski, kao što zidari ugrađuju ciglu po ciglu u svoje objekte, gradio svoj rukopis „aldemarovski“.

Rad najvažniji

„Mislim da je u formiranju likovnog izraza svakog pojedinca od presudne važnosti upornost i marljiv rad. Na svakom platnu slikar mora da uloži sebe i da radi kao da mu je to posljednje. Mora neprekidno da traga za nečim novim i zanimljivim, a uz sve to da traži oslonac na ono što je provjerena vrijednost, a to je tradicija“ objašnjava Ibrahimović, ističući da je prostor koji ga okružuje, okolina Rožaja, jedinstven i impresivan. „Povod za moje slike je koliko planinski toliko i pitomi krajolik. Ali ne samo rožajski pejzaž, nego i pejzaži drugih podneblja koje sam doživio boraveći duže vremena u Grčkoj, Turskoj, Francuskoj… Svaki na svoj način je ostavio dubok utisak ili impresiju na mene“, kaže Ibrahimović. Njegove izložbe su uglavnom prodajne, a cijene njegovih slika su, kako kaže, skromne. „U odnosu na cijene slika kolega koji su puno mlađi od mene, koji tek dolaze, čini mi se da su iznosi koje ja tražim za djela jako skromni, s obzirom na to da sam u Crnoj Gori stekao reputaciju. Na posljednjoj izložbi prije desetak dana u Herceg Novom, moje slike su koštale najviše do 1.200 evra. Kriza se osjeća i u umjetnosti, pa se interesovanje za kupovinu slika smanjilo“, kaže Ibrahimović.

BIOGRAFIJA

Aldemar Ibrahimović je rođen u Rožajama 1962. Akademiju je završio u Sarajevu u klasi profesora Radoslava Tadića 1986. Član je Udruženja likivnih umjetnika Crne Gore. Dosad je imao više od dvadeset samostalnih i više kolektivnih izložbi. Dobitnik je više značajnih nagrada za slikarstvo među kojima je i „Milutinović, Stijović, Lubarda“.