Odeutsche Zeitung

Odvjetnik tužitelja bio je Mato Krmek.

Inkriminirani članak nastao je kao reakcija na intervju što ga je novinar Slobodne Dalmacije Joško Dadić načinio s tadašnjim zamjenikom ministra turizma Robertom Pauletićem i kandidatom na izborima za gradonačelnika Splita, gdje ga je između ostaloga pitao „što je s radom u ST-u i objavljivanjem popisa navodnih kosovaca“, a ovaj odgovorio da on s tim nema veze, da su ga „uhvatili na zub“, te ga „raznim konstrukcijama i podmetanjima“ teroriziraju „nekakvi radikalni ljevičari“, pritom „umreženi u više ultralijevih medija“.

U inkriminiranom članku ovog potpisnika bilo je navedeno:

„‘Razne konstrukcije i podmetanja’ odnose se na period iz 1991. godine, kada je današnji doministar radio u opskurnom ST-u – tabloidu koji je tadašnjem hrvatskom režimu služio kao visokotiražni streljački stroj – najprije kao novinar, potom kao zamjenik glavnog urednika i naposljetku kao glavni urednik. ST je bio specijaliziran za izradu potjernica i spiskova za likvidacije (…). Samo u razdoblju dok je Pauletić bio glavni urednik, ST je objavio popise s imenima, adresama i telefonskim brojevima najmanje dvjesto građana Hrvatske koji su lažno optuženi kao ‘četnici’, ‘kosovci’, ‘udbaši’, ‘petokolonaši’ ili ‘neprijatelji države’. Posljedice tih novinskih hajki bile su fatalne: neki od javno ozloglašenih su ubijeni, neki su uhapšeni, neki su premlaćivani na ulicama, neki su izbačeni iz stanova, neki su zauvijek odselili iz Hrvatske, a neki su počinili samoubojstva.“

Općinski građanski sud u Zagrebu, međutim, presudio je da se takvim pisanjem narušava ugled i dostojanstvo osoba koje su predmet novinskoga osvrta, te je usvojio tvrdnju tužitelja – zastupanih od odvjetnika Krmeka – da su im člankom „Dva svinjčeta“ nanijete teške duševne boli.

U obrazloženju presude sutkinja Ana Štimac između ostaloga kaže: „Prikazivanjem tužitelja koji su novinari već dugi niz godina, kao osoba koje ne poštuju određene društvene skupine i ljudska prava nikako ne može doprinijeti boljitku društva.“ (str. 11)

Ovaj potpisnik u inkriminiranom tekstu nije se bavio samo intervjuiranim doministrom Pauletićem, već i intervjuistom, novinarom Joškom Dadićem, za kojeg je ustvrdio da je te 1991. i sam radio u ST-u, gdje je „objavio cijeli niz popisa ‘četnika’, ‘kosovaca’ i druge petokolonaške bagre“, te je naveo kako je bizarno da baš on, koji je bio „ekspert za crne liste“, odnosno „entuzijazmom nafilovani medijski glavosječa“, godinama kasnije „prepun dječački hinjenoga čuđenja pita doministra Pauletića ‘što je s radom u ST-u i objavljivanjem popisa navodnih kosovaca'“.

U inkriminiranom članku ovog potpisnika također je pisalo:

„Novinska arhiva čuva bogati opus novinara Dadića, koji se stvaralački raspištoljio upravo pod uredničkim vodstvom kolege Pauletića: ‘popis članova operativnog štaba splitskog KOS-a’ (s adresama, telefonskim brojevima, čak i registracijama automobila); spisak ‘četnika’ zaposlenih u splitskom zatvoru koji tamo grade ‘gnijezdo antihrvatstva’; lista ‘četnika’ i ‘kosovaca’ u Metkoviću (rodnom gradu Bože Petrova, čelnika stranke koja je Roberta Pauletića posjela u fotelju zamjenika ministra); ‘splitski četnički lobi’, pikantan i ekskluzivan materijal, s popisom viđenih građana, profesora, sudaca, liječnika, mahom srpske nacionalnosti…

Posljedice su bile očekivane: neki su hapšeni, neki premlaćivani, neki izbačeni iz stanova, neki masakrirani u Lori, ugledni šef kirurgije utamničen je na više mjeseci bez optužnice, ugledni kirurg napustio je s obitelji Hrvatsku, da bi u njegov stan uselio neki od čitalaca ST-a… Kada je, primjerice, sutkinja Sovjetka Režić novinara Dadića tužila, jer ju je evidentirao kao aktivisticu ‘splitskog četničkog pokreta’, ovaj je na suđenju rekao da imena na popisima nije provjeravao, nego su mu bila proslijeđena iz Kriznog stožera za Dalmaciju kojim je rukovodio Drago Krpina.“

No Općinski građanski sud u Zagrebu procijenio je da je takvo pisanje neprihvatljivo i kažnjivo, te uvažio zahtjev tužitelja, zastupanih od odvjetnika Krmeka, da im se zbog članka „Dva svinjčeta“ dodijeli pravična naknada jer – kako između ostaloga stoji u obrazloženju presude – „prikazivanjem tužitelja koji su novinari već dugi niz godina, kao osoba koje ne poštuju određene društvene skupine i ljudska prava nikako ne može doprinijeti boljitku društva“.

Ovaj potpisnik prije pisanja inkriminiranog članka, a ni nakon toga, nije uopće znao da bi novinski tekst morao „doprinijeti boljitku društva“, jer će u protivnome autor biti sudski kažnjen, no on – dakako – nije kompetentan da o tome sudi, za razliku od Općinskog građanskog suda u Zagrebu.

Nije mu, isto tako, bilo poznato da može biti sankcioniran i kada u svome tekstu iznosi istinite informacije, odnosno da postoji mnoštvo istinitih informacija čije objavljivanje „nikako ne može doprinijeti boljitku društva“.

U drugom pasusu na str. 11 obrazloženja presude, naime, piše da „za oslobođenje od odgovornosti nakladnika nije dovoljno čak niti to da je objavljena informacija istinita (čl. 21 st. 4 toč. 3 ZM) sve i kad bi bila istinita, već je potrebno da se uz tu pretpostavku ispune i druge dvije pretpostavke (opravdani interes javnosti i dobra vjera autora) koje tek kumulativno (ne alternativno) čine razlog za oslobođenje od odštetne odgovornosti nakladnika“.

Ovom se potpisniku čini kako je, radi pouke za buduće djelovanje, taj zaključak Općinskog građanskog suda u Zagrebu, utemeljen na ZM, prikladno istaknuti kurzivom, dakle da „za oslobođenje od odgovornosti nakladnika nije dovoljno čak niti to da je objavljena informacija istinita“, ili čak verzalom: „ZA OSLOBOĐENJE OD ODGOVORNOSTI NAKLADNIKA NIJE DOVOLJNO ČAK NITI TO DA JE OBJAVLJENA INFORMACIJA ISTINITA“.

U svojoj obrani, ovaj je potpisnik pokušao uvjeriti sud kako je, uz to što se koristio isključivo istinitim informacijama, inkriminirani članak pisao i u „dobroj vjeri“, pa čak imao u primisli nešto poput „boljitka društva“, ne bi li naglasio kako je – doda li se tome „opravdani javni interes“ – zadovoljio sve zakonske pretpostavke da uopće smije objaviti novinski tekst. Tada je rekao:

„Pišući o moralnome svinjcu kakvoga kreiraju ‘novinari’ i ‘urednici’ poput Roberta Pauletića i Joška Dadića, pokušavao sam štititi profesiju kojoj pripadam od najgore vrste zloupotreba. Društvo okupljeno u nekadašnjem ST-u željelo je kreirati stav kako je normalno lagati u novinama, kako je normalno da se novine stave u službu najbrutalnije ratne propagande, da se izmišljotine i insinuacije plasiraju kao rezultati ‘novinarskih otkrića’, i to po cijenu da žrtve tih laži dožive najgoru sudbinu. Danas, nemaju ni riječi žaljenja zbog onoga što su činili, nego iznošenje istine o tome nazivaju podmetanjima ‘ljevičara’, ‘Jugoslavena’, ‘komunista’ i slično. To je moralna svinjarija o kojoj sam pisao, nastojeći zaštititi zadnje ostatke digniteta svoje struke, i ne smatram da sam time povrijedio ugled i čast tužitelja.“

Uz to, ovaj je potpisnik pred sudom svjedočio i o smislu stilskih figura i metafora koje su bile predmet tužbe:

„Kada za nekoga, u jasnom satiričnom kontekstu, pritom još žanrovskom podražavanju basne, napišete da je ‘svinjče’, čitaoci neće pomisliti kako od njega mogu napraviti zimnicu, jer je nedvosmisleno riječ o metafori. Ali ako za nekoga 1991. godine napišete da je ‘četnik’, ‘kosovac’, ‘pripadnik pete kolone’, ‘suradnik okupatora’ i slično – a ovaj to nije – mnogi će čitaoci osjetiti potrebu da ga zatuku. To je razlika između kritike i harange. To je razlika između slikovito iznesenih istina i na pseudodokumentarni način plasiranih laži. U slučaju Pauletića i Dadića, laži koje su pripremale teren za zločin.“

Općinski građanski sud u Zagrebu takvo je mišljenje odbacio i presudio da se tužiteljima – zastupanim od odvjetnika Krmeka – zbog povrede ugleda i časti dodijeli odšteta u iznosu od 85.000 kuna, držeći se čeličnog načela da „za oslobođenje od odgovornosti nakladnika nije dovoljno čak niti to da je objavljena informacija istinita“, naime da, verzalom, „ZA OSLOBOĐENJE OD ODGOVORNOSTI NAKLADNIKA NIJE DOVOLJNO ČAK NITI TO DA JE OBJAVLJENA INFORMACIJA ISTINITA“.

Primajući to k znanju, rukovođen dobrom vjerom i opravdanim interesom javnosti, a pritom strogo pazeći da ne prekrši zakon upuštajući se u komentiranje nepravomoćne sudske presude, ovome je potpisniku ostalo jedino da o tome informira čitaoce.