Svojedobno, Ludwig Wittgenstein je maestralno definirao smisao i zadaću filozofije: „Ono prikriveno besmisleno želi p(r)okazati bjelodano besmislenim“.
A, upravo su tekstovi ili pamfleti, kako ih je (samo)ironično nazvao Viktor Ivančić, tiskani u njegovoj najnovijoj knjizi “Zlomovina” (“Ex libris”, Rijeka 2021), pisani na tom fonu, uz napomenu da su zahvaljujući “totalitetu” bespuća hrvatske ne(o)zbiljnosti, koja autor sustavno prati već više od 30 godina (pa i duže), u ovom slučaju u velikoj mjeri fokusirani na „ljude (koji) se na različite načine, a često i s različitim pobudama odaju statolatriji (obožavanju, obogtvorenju države)“. A, kad ih, pojašnjava u uvodnoj napomeni Ivančić, „obuzme bujica toplih osjećaja prema državi“; dodajem: koju navodno neizmjerno ljube i tako silno grle da su je spremni i ugušiti kako bi udovoljili svojim (ne)prikrivenim kriminogenim strastima i privatnim i(li) klijentelestičkim interesima, ne libe se, nastavlja autor „učiniti ili odbijaju činiti različite stvari“.
Svi tekstovi tiskani u ovoj knjizi, izuzev jednog (“Jebo himnu”) bili su objavljeni u razdoblju: proljeće 2015. do proljeća 2019 (u tjedniku “Novosti” i na portalima “Peščanik”, “Tačno.net” i “Proletter”); poredani su kronološki i kako Ivančić, upravo u spomenutom, dosad neobjavljenom pamfletu kaže: „… nisam opterećen iluzijom da bi mogli utjecati na tok stvari“, ali naprosto ih treba zabilježiti, kritički (pro)analizirati i komentirati, jer je to dužnost tzv. javnog intelektualca, znači onoga kojem je istinski stalo do zajednice u kojoj živi i da se tako suprotstavi tzv. programiranom zaboravu kojeg forsiraju vladajuće političke elite ne bi li time izbjegle polaganje računa za sva zla koja su (po)činili unatrag tridesetak godina trajanja “samostalne i suverene” RH.
Ivančić se hrabro, ali i s puno akribije prihvatio ovog nezahvalnog posla, kako bi (p)opisao slike nepodnošljive lakoće svih gadosti i svinjarija počinjenih u ime i pod zaštitom te iste “obogotvorene” države, u kojoj ako ste stekli status branitelja, čak se i silovanje vlastitog djeteta, uzima kao olakotna okolnost. Naprosto degutantno, ali posvema u duhu hrvatskog „tisućljetnog sna o vlastitoj državi“ čije postvarenje nema cijenu, a svi “dionici” njena stvaranja brojnim su privilegijama pretvoreni u specifičnu, povlaštenu kastu nedopustivu za jedno pristojno i civilizirano građansko društvo.
Ivančić je danas nesporno jedan od najumnijih i najoštrijih novinarskih (i književnih) pera u Hrvatskoj, ali i šire u regiji; za svoj rad, neponovljivi satirično-ironijski način pisanja, kao i promišljene, više nego lucidne analize i najsloženijih društvenih “tema i dilema” dobio je brojna ugledna međunarodna priznanja, na žalost domaća su izostala. Naravno, to ni malo ne čudi, uostalom to mu i nije u “opisu poslova”; ne piše kako bi dobio priznanja, već da bi upozorio na probleme koji hrvatskom društvu već godinama ne daju da se pokrene s mrtve točke, a kako stoje stvari, još za dugo i neće.
Ali, i to je slika odnosa vlasti prema svojim kritičarima; nacionalizmom zatrovane zajednice koja se ne želi suočiti s istinom o sebi, a svoje najumnije ljude svjesno marginalizira, pa i ekskomunicira, samo zato jer imaju znanja i morala prozvati i pogledati u oči sve koji manipuliraju javnim dobrima i svjesno zlorabe pozicije moći i(li) stranačke pripadnosti. Ubitačnom rečenicom, bez dlake na jeziku, nikoga ne štedeći, Ivančić „udara izravno u glavu“ i p(r)otresa cijelo biće čitatelja, kako bi bez patetike snažno upozorio na bit tegoba opore stvarnosti koju živimo.
Veliko ime svjetske književnosti, Bohumil Hrabal, potaknut zbiljom češkog “normalizacijskog” (neo)staljinizma napisao je neponovljivu, ironijski intoniranu, jedinstvenu priču koju je naslovio “Oglas za kuću u kojoj više ne želim živjeti”, jasno aludirajući na tadašnje stanje idelogijom poniženog duha i sveopću entropiju svih humanih i ljudskih vrijednosti, a Ivančić, na nešto drukčiji, ali jednako upečatljiv način svojim pismom razgrađuje svekoliko šovinističko blejanje nebrojenih državotvornih apartčika, u širokom rasponu od partijskih poslušnika do intelektualnih prostitutki, prikazujući svekolku bijedu i jad tih zlotvora, lažnih proroka, licemjera, besprizornih populista koji se bez stida i pameti državom i nacijom služe kao (za)štitom od svih mogućih kritika i automatski ih proglašavaju na atakom na domovinu.
A, kako i koliko su svi nacionalizmi u svojoj pompoznoj ispraznosti i demagoškoj frazeologiji opasni i isti, Ivančić je krležijanskom manirom u nizu tekstova to pokazao i dokazao. Izdvojio sam, između mnogih, pamflet “U na šubari”, gdje pišući o Zlatku Hasanbegoviću, otvorenom pokloniku NDH i Ante Pavelića, bivšem ministru kultura u HDZ vladi, za kojeg su ustaše „heroji, mučenici i šehidi“, Ivančić besprijekorno logički razvija tezu, a potom analitčki zaključuje kako „uzajamna prehrana hrvatskog i srpskog nacionalizma nije nikakva novost, što više ona je jedan od temelja balkanskih država… od mnogih inscenacija osobito je upečatljiva bila nesuzdržana radost Aleksandra Vučića koji je prvi od svjetskih državnika čestitao Tomislavu Karamarku izbornu pobjedu“.
Iako je teško iz ove briljantno napisane knjige (na više od 480 stranica) izdvojiti neki tekst, usudio bih se upozoriti na pamflet “Pozor, stiže reformirani hadezeovac” u kojem je Ivančić svojim skalpelom, precizno i duboko zarezao u tkivo studije Davora Ive Stiera “Nova hrvatska paradigma” tvrdeći kako „arhitekt novog HDZ“, elaborirajući tezu o „sve očitijoj dezintegraciji nacionalnog tkiva“ nije izuzev političkog šunda i intelektualnog bofla ponudio ništa novo za razrješavanje stvarnih problema i izgradnje perspektivne budućnost RH. Osnovna ideja „paradigme društvene integracije“ svodi se na „otvaranje političkih i ekonomskih institucija marginaliziranim građanima“, ali to se pokazalo samo kao nova hrvatska politička laž plasirana na tržištu koje tradicionalno nije nesklono različitim profilima manipulatora i lažnih proroka.
“Zlomovina” nije samo registar i katalog, našeg hrvatskog beščašća, već je to prije svega izvanserijska studija strogo kontroliranog stanja (zlo)duha kojeg vladajuća kriminogena, nacionalistička elita, na čelu s HDZ, stalno se pozivajući na Tuđmanovo političko nasljeđe beskrupulozno promiče, a sve u ime navodno ugroženog etničkog roda i poroda, nacije koju orgazmički zadovoljava sama činjenica da konačno ima “svoju” državu, posvema zaboravljajući na imperativ Vlade Gotovca da se ona mora, da bi bila funkcionalna i po mjeri svih njenih građana, urediti po najvišim europskim, demokratskim standardima. A, to vladajućim elitama, raznorodnih formata nije ni u peti. Ivančićeva knjiga, tj. kritika hrvatske statolatrije brutalno jasno i istinito svjedoči o tomu tko smo i kakvi smo danas, sada i ovdje; ilustrira poraznu činjenicu hrvatske (o)pozicije kojoj nije dovoljno što je glavu zabila u pijesak, već ide korak dalje i sve više si glavu zabija u vlastito dupe i to (p)ostaje jedina perspektiva iz koje sagledava svijet oko sebe.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.