Okivanje mita

Po njima je Stepinac bio duša, a Tuđman srce tog stremljenja.

DVIJE PARALELNE PROSLAVE: Ali, usprkos nespornom uvažavanju kojegOtac domovine ima u hrvatskom puku, sve „kockice njegova politička nasljeđa“ nisu usuglašene, a tomu najbolje svjedoči činjenica da su održane dvije paralelne proslave njegova rođendana. Prva,nadstranačka u Vukovaru, u organizacijiPenavina, izrazito nacionalističkog Domovinskog pokreta (DP) i krugaTuđman100 (kojeg je inicirao Stjepan, sin Franje Tuđmana koji se prije nekoliko godina razišao sa Plenkovićem i HDZ) i druga u Zagrebu, u organizaciji „Plenkovićevog, pseudoreformiranog HDZ“ kojoj je nazočila i Stjepanova sestra Nevenka Tuđman, na kojoj je aktualni šef stranke i Vlade RH (optužen od Penave za izdaju Tuđmanovih ideja i ideala) naglasio kako je utemeljitelj HDZ i hrvatske države trajno promicao svoju misao „vodilju uvijek i sve za Hrvatsku“, te da se dokazano radi o najistaknutijoj ličnosti hrvatske političke misli i povijesti.

Nedvojebeno, slično misli i aktualni šef države Milanović; uostalom za njegova premijerskog mandata (na čelu SDP) zagrebačka zračna luka nazvana je Tuđmanovim imenom, a danas se i na ljevici, posebice u SDP (službenom i odmetnutom), slično kao i Milanović natječu s hadezeovcima, tko će više istaknuti njegove zasluge uDomovinskom ratu i stvaranju RH, pa i europeizaciji Hrvatske, kao da su zaboravili kako su praktički još do jučer (s pravom) upozoravali da bivši partizanski general, apologet Titova režima, potom hrvatski nacionalist i disident i na koncu ratni vođa i prvi šef samostalne hrvatske države, baš i nije bio uzor moralne i ideološke dosljednosti.

NIJE RAZUMIO DEMOKRACIJU: Prije svega, uopće nije razumio demokraciju; kad mu je bilo oportuno koketirao je s ustaštvom, ignorirao je zakone koje je sam inicirao, prezirao ljudska prava, a svojoj obitelji, a još više sebi samome, zahvaljujući kultu ličnosti i svemoći funkcije koje je obnašao, dozvoljavao je sve ono što je u pristojno uređenim državama i društvima jednostavno nedopustivo. Vladu i Sabor pretvorio je u svoj izvršno-zakonodavni servis, tako je primjerice uredbom koja je vrijedila samo jedan dan, mimo svih pravila i propisa otkupio čitavu vilu u kojoj je od ranije stanovao. Svoju ne malu ušteđevinu držao je u banci neprijavljenu, a kad je to javnosti razotkrilazviždačica Ankica Lepej za to je bila drastično kažnjena.

Nije priznavao legalno izabrane gradonačelnike Zagreba, jer nisu bili iz HDZ, prilagođavao jeUstav svojim potrebama, a nakonBljeska iOluje slavodobitno je izjavljivao kako je srpsko pitanje u Hrvatskoj definitivno riješeno, jer Srba ima toliko malo da više nisu u stanju „ugroziti hrvatsku državu“. Kriminalnom privatizacijom (1991-1996) kojom je pogodavao isključivo stranačkoj klijenteli i podobnicima, širom je otvorio vrata korupciji i ostalim kriminalnim deformacijama. Mogli bi nabrajati u nedogled, ali je i tragično i komično da nam upravo takvog Tuđmana i Plenković i Milanović žele nametnuti kao mjeru i uzor autentičnog hrvatstva.

Tuđmanu se mora priznati da je bio čovjek velike energije, ali kad je u pitanju osvajanje i očuvanje vlasti i moći ponašao se krajnje bezobzirno i beskrupulozno; dr Goldstein je to precizno (p)opisao: „Umjesto da njeguje kult slobode, on je stvorio i razvijao kult države, umjesto da njeguje individualizam, on je izabrao nacionalizam; umjesto moderniteta, on je izabrao tradicionalizam. Umjesto otvorenosti propagirao je malograđansku uskogrudnost. Umjesto slobode govora, prenosio je govor mržnje. Umjesto pristojnosti i zdrave ljubavi prema naciji, poticao je šovinizam. Umjesto slobodnog tržišta, stvorio je ekonomiju u kojoj sve ovisi o njegovoj partijskoj ekipi… a uz klijentelizam je ruku pod ruku išla i korupcija“.

Toliko hvaljenu ideju hrvatske pomirbe (djece ustaše i partizana) kojom je navodno osigurao pobjedu uDomovinskom ratu i obranio države od velikosrpske agresije zapravo je bila i ostala krhka floskula puna suprotnosti s osloncem na slične neprihvatljive ideje fašističkog diktatora, generalisumussa Franca o pomirenju monarhista i republikanaca po svršetkuŠpanjolskog građanskog rata, ali naravno pod uvjetima koje je on kao pobjednik nametnuo i koja upravo stoga nikad nije, niti je mogla biti u stvarnom životu prihvaćena. Antikomunistička ustaška emigracija koja se uoči i tijekom raspada Jugoslavije vraćala u Hrvatsku taj je kompromis (ideju pomirbe) samo prividno prihvaćala i ubrzo se nametnula, ako već ne kao odlučujuća, ali svakako respektabilna snaga koja se sa starim udbaškim kadrovima i dijelovima komunističke nomenklature, presvučene u nacionalističke uniforme, borila za prevlast u HDZ.

Od svibnja 1990, tj. pobjede na višestranačkim izborima, pa sve do svoje smrti (10. prosinac 1999), Franjo Tuđman je bio i ostao ključna figura hrvatske vanjske i unutarnje politike. Tašt, nastojao je oponašati Tita smatrajući da tako može izaći iz njegove sjene; ambiciozan, pokušao se dokazati doktoratom u Zadru (1965), iako je za ozbiljne povjesničare kao što su bili Jaroslav Šidak, LJubo Boban i Bogdan Krizman bio i ostao „pseudoznanstveni šarlatan i prepisivač tuđih radova“. U novokomponiranom nacionalističkom duhu nastojao je retuširati vlastitu ulogu u povijesti, bez pokrića je uveličavati, a zatamniti ono što ga je kompromitiralo. NJegovo „temeljno znanstveno djelo“, naslovljenoBespuća povijesne zbiljnosti (1989) školski je primjer nacionalističkog revizionizma koji i danas dominira hrvatskim društvom.

APOLOGIJA TUĐMANIZMA: Istina, bolje je razumio Hrvate i hrvatske Srbe, pa i samu Srbiju od Slobodana Miloševića; kad je to trebalo imao je odvažnosti (u)činiti ono što je bilo neophodno suprotstavljajući se velikosrpskoj agresiji. Ali, uvjeren sam da bi Hrvatska ostvarila svoju samostalnost i bez prolijevanja krvi, samo da je bilo pameti i strpljenja, jer krah komunizma kao povijesnog projekta i njegov nestanak sa svjetske političke scene neminovno je vodio raspadu Jugoslavije. Ali, u nas, na Balkanu samo „sloboda osvojena i potvrđena krvlju“ ima cijenu, njome vlastodršci naplaćuju svoje zasluge, a Tuđman kao partizanski general to je dobro znao. Koliko je rat trebao Miloševiću, toliko je trebao i Tuđmanu.

Narod je Tuđman shvaćao kao pleme, a ne kao političku zajednicu i sve su to, uz niz drugih deformacija (fix ideje o podijeli Bosne i Hercegovine) bili razlozi zašto je Hrvatska tako dugo bila međunarodno izolirana i zašto je tako dugo trebalo da uđe u EU. Istodobno, priznajem, Tuđman je znao biti pragmatičan, real-političar, stati kad je „dara prevršila mjeru“ kako bi ostvario ključne nacionalne interese. Utoliko ni oporba, još od vremena Račana, nije imala snage, a ni želje da se obračuna sa negativnostima Tuđmanova legata. A, nakon njegove smrti imala je veliku šansu za to, ali iako je to najavljivala, nije imala dovoljno odlučnosti i(li) političkepetlje upustiti se u taj projekt. Na žalost, prilika je (čini se) zauvijek propuštena.

Dok unutar desnice traju prepucavanja je li Plenković nastavljač i autentični tumač Tuđmanova djela, danas i HDZ i gotovo cijela oporba zajedničkim snagama rade na normalizaciji onog što bi mogli nazvati Tuđmanovom doktrinom, odnosnotuđmanizmom. Tuđmanov se mit nepodnošljivom lakoćom banalnosti okiva sa svih strana i od svih političkih aktera i predstavlja se kao paradigma poželjne hrvatske budućnosti.

Milanovićev suverenizam, HDZ-ov državotvorni nacionalizam, SDP-ovska izdaja principa socijaldemokracije u korist naciokracije, sve su to procesiapologije tuđmanizma u kojem svi politički akteri vide i traže rješenja nagomilanih hrvatskih problema. A ne vide, jer to ne žele, kako se upravo tu krije izvorište svih naših, hrvatskih nedaća. I upravo stoga odnos prema Tuđmanu zorno potvrđuje sliku Hrvatske kakvu imamo danas i puno više govori o nama, nego o Tuđmanu samom.