Omaž nezaboravnom Dušanu Karpatskom

Izložba traje do 20. septembra ove godine, a potom se iduće seli u Beograd, Novi Sad, Sarajevo i na koncu u Podgoricu, a sve sa ciljem da se oda dužna počast Dušanu Karpatskom (umro je u Pragu 31. siječnja / januara 2017), velikanu češke slavistike, vrsnom znalcu hrvatskog i srpskog jezika (i pisma), odnosno „naših“književnosti, koji je hrvatsku, srpsku i bosansku (bošnjačku) kulturu zadužio više od bilo kojeg drugog čovjeka u svijetu.

Ili, konkretnije, za južnoslavenske književnosti sam je samcat napravio ono što obično rade cijeli instituti s velikim brojem uposlenih stručnjaka; u gotovo 60 godina prevodilačkog rada, preveo je na češki jezik stotinjak autora s ovih prostora, odnosno oko 150 knjiga, a kao krunu toga rada treba istaknuti da je, dakako s pratećim komentarima, objavio izabrana djela Ive Andrića (u šest) i Miroslava Krleže (u deset) knjiga.

A, prevodio je i D. Ćosića, O. Daviča, D. Kiša, M. Kovača, D. Radovića, T. Ujevića, M. Matkovića, V. Gotovca, I. Brešana, S. Šnajdera, M. Selimovića, I. Samokovliju, I. Štiksa… a svakako treba istaknuti i veći broj romana Marije Jurić Zagorke koji su u Češkoj postali pravim hitom i tiskali su se u nakladi od gotovo sto tisuća primjeraka.

Istodobno, Karpatski je na srpskohrvatski jezik (odbijao je njegovu umjetnu podjelu; nazivao je to silovanjem, jer njegovim govornicima ne treba prevoditelj) preveo niz najznačajnijih čeških (i slovačkih) pisaca, kopajući po praškim arhivima pronašao je i s češkog preveo „Praške zapise“Stjepana Radića, te niz različitih dokumenata i tekstova vezanih za biskupa J. J. Strossmayera (kojem se iskreno divio), ali i druge južnoslavenske velikane koji su duže ili kraće vrijeme boravili u Pragu i u njemu ostavili svoj trag.

Posebice je bio zagrijan za poeziju; dvije pjesničke antologije („Zlatna knjiga češke poezije“, Zagreb 2003), odnosno „Zlatna korablja“(hrvatska poezija prevedena na češki, Prag 2007) danas se smatraju prevoditeljskim remek-djelom; bez ikakvog pretjerivanja predstavljaju vrhunac stvaralačkog prepjeva, koji će teško tko nadmašiti. Za prepjev glasovite Slamnigove „Barbare“, mnogi su se unisono složili kako je „Karpatskom ruku vodio sam Bog, jer je takvo savršenstvo nemoguće ostvariti bez njegove pomoći“.

Sve to još i više dobiva na značenju kada se zna da je Karpatski godinama (od 1970-ih, do sredine 1980-ih godina) u svojoj domovini bio zabranjen autor; nije se nigdje mogao zaposliti, tako da je teško sastavljao kraj s krajem, ali usprkos tomu, pod tuđim je imenom objavio 15-ak knjiga, zahvaljujući solidarnosti režimu „podobnih“kolega koji su mu, bez ogleda moguće komplikacije s komunističkim vlastima, „posudili“svoje prezime kako bi knjiga bila tiskana i tako došao do honorar s kojim je jedva, ali ipak preživljavao.

Tada je i napisao svoje poznate kuharice, primjerice „Jugoslavenska kuharica“koja se izvrsno prodavala, ali to nije bila samo knjiga kulinarskih recepata, već i svojevrstan kulturološki vodič kroz zemlju koju je Dušan daleko više cijenio nego li što smo mi to sami zaslužili.

Poslije, u Havelovo vrijeme, napisao je i „Nostalgičnu kuharicu“u čast nestale zemlje (Jugoslavije) koju je u velikoj mjeri osjećao kao svoju. Tvrdio je: u kulinarstvu kao i u književnosti, uz imaginaciju moraš imati i vještinu, između kulinarstva i literature postoji izravna veza, ako nije savršena, onda su i jelo i tekst bljutavi i ničem ne služe.

Prijevode, razne priloge o povijesti češke i slovačke književnosti, eseje i sl. objavljivao je u Jugoslaviji, pod vlastitim imenom, ali je zbog toga doživljavao razne neprijatnosti u svojoj zemlji; A. Flaker i M. Matković su ga zvali da emigrira i nudili posao na zagrebačkom sveučilištu, nešto slično mu je u Beogradu nudila Jara Ribnikar, ali on je sve te ponude odbijao, ne želeći „izdati“prijatelje s kojima je dijelio teški disidentski usud.

U češkom disidentskom cercleu Karpatsky je uživao glas enciklopediste, erudite koji ima fascinantan uvid u domaću, tj. češku, te slavensku i uopće svjetsku literaturu i kulturu (njegova knjiga „Labirint literature“, iz 1983. još danas predstavlja obrazac pisanja o komparativnoj književnosti), a u sredini najviših duhovnih i intelektualnih standarda kao što je bila tzv. podzemna čehoslovačka kultura na čelu s Havelom, Patočkom, Hrabalom ili Kunderom, to nije mala ili nevažna stvar. Upravo suprotno.

Dušan Karpatski (pravim prezimenom Rosenzweig) rodio se 1935. u Trebišovu, u Potkarpatskoj Rusiji, ali kad su u Slovačkoj 1939. na vlast došli fašisti, cijela je obitelj iz rasnih razloga bila protjerana u Češku, tako da mu je otac, češki Židov uskoro preminuo, a majka etnička Slovakinja, promijenila je prezime kako bi od pogroma spasila svoju djecu.

Na studiju slavistike u Pragu, Dušan se opredijelio za jugoslavistiku i vremenom izrastao u jednog od vodećih urednika u časopisima za kulturu; dolaskom Dubčeka na vlast, kultura se oslobodila dogmatskih stega, ali na žalost, to nije dugo trajalo.

Sovjetskom vojnom intervencijom u kolovozu 1968. sve je bilo prekinuto i Dušan se našao u nemilosti. Istina, neposredno nakon pada Dubčeka boravio je u Zagrebu kao lektor češkog jezika (potpisnik ovih redova bio je njegov student, a kasnije su postali i prijatelji), ali ipak se usprkos svemu, vratio u Prag iako je znao da ga tamo ne čeka ništa dobro.

Kasnije je, ironično, židovski anegdotalno znao reći kako zapravo mora biti zahvalan komunistima, jer da ga nisu osudili na prinudnu šutnju, ne bi se imao vremena baviti prevoditeljskim radom.

Nakon pada komunizma i „Baršunaste revolucije“1989. on se vratio u „Literarne novine“, gdje je radio sve do umirovljenja.

Pratio je zbivanja u Jugoslaviji i profetski je predviđao kako će se država raspasti ukoliko se ne smanji intenzitet međusobnih nacionalističkih konflikata.

Sve ružne i loše vijesti s prostora Jugoslavije primao je izuzetno teško i Miloševića je jasno označavao za glavnog krivca raspada zemlje koju je volio i cijenio. Rat i raspad Jugoslavije Dušan je doživio kao vlastiti poraz, a kada su prve izbjeglice s ovih prostora počele dolaziti u Češku, aktivno i nesebično ih je pomagao.

Svojim prijateljima u Beogradu, posebice piscima, zamjerio se kada ih je javno prozvao i pozvao da osude Miloševića i njegovu agresiju na Hrvatsku.

Jednako tako, smetalo ga je buđenje ustaških utvara u Hrvatskoj, što on kao osoba židovskih korijena nikada nije mogao prihvatiti i razumjeti. Smetala ga je Tuđmanova nacionalistička politika i to je bio jedan od razloga zašto nikad ništa nije preveo od Tuđmanovih radova, iako su mu iz hrvatskog veleposlanstva u Pragu, u više navrata nudili izvrsne honorare da ih prevede.

Listajući Tuđmanovu knjigu „Bespuća povijesne zbiljnosti“govorio je potpisniku ovih redova kako osim gole frazeologije, falsifikata i silovanja hrvatskog jezika (formiranja nekakvog novogovora) u tom djelu ničega nema.

Kao član „JAZU“, sa gorkom je ironijom komentirao promjenu naziva ove časne institucije u „HAZU“; javno je prosvjedovao navodeći da je sam utemeljitelj i financijer „Akademije“J. J. Strossmayer jasno i s određenim razlozima zagovarao i zahtijevao jugoslavensko ime i da tu njegovu odluku nitko nema pravo izmijeniti.

Početkom rata na prostorima bivše Jugoslavije, Česi su s pravom Hrvate doživljavali kao žrtve agresije, ali sve se promijenilo nakon što su se ratne strahote prelile u Bosnu i Hercegovinu.

Nije mogao shvatiti zašto se Hrvatska upetljala i vojno intervenirala u Bosni; razočaran hrvatskom politikom, s društvom poznanika, sve odreda uglednih čeških intelektualaca, osnovao je „Društvo prijatelja cjelovite, jedinstvene i nedjeljive BiH“.

Smatrao je da je Bosna najveća žrtva ratnog raspada Jugoslavije i njegova velika zasluga je u tomu što je Vaclava Havela često, osobno brifirao, prvo o situaciji u Hrvatskoj, a zatim i u BiH, i tumačio mu specifičnosti te zemlje i ljudi koji u njoj žive. Kao prevoditelj i savjetnik s Havelom je putovao u glasoviti posjet opkoljenom Sarajevu koji je imao svjetski odjek.

Dušan Karpatski bio je osobita, zapravo fascinantna ličnost, ali ono što je svakog impresioniralo, bilo je njegovo poznavanje danas „nepostojećeg“hrvatsko-srpskog jezika do u tančine.

Razlikovao je sve naše jezične finese, čak i bolje i od nekih našhi eksperata za jezik; što je najvažnije, razlikovao je i sve što razlikuje tradiciju i duh jezika iz kojeg se i u koji se prevodi.

Neposredno pred njegovu smrt, u jednom dugom razgovoru u njegovom praškom stanu, šaleći se na slovačko podrijetlo potpisnika ovih redova (priznavao je da je i sam polu-Slovak, humorno dodajući da ne zna što bi s tim), pomalo gorko je zaključio: „Tvoji su me Slovaci protjerali iz Slovačke, Tisovim fašistima to dugo nisam mogao oprostiti, jer su mi oca otjerali u smrt, a majka, brat i ja smo izuzetno teško proživjeli (po)ratne godine.

Istjerali su me samo zato što sam nosio židovsko prezime. Ali, na koncu sam im oprostio, jer posebice nakon rata u Jugoslaviji, shvatio sam kako bez dobrote i oprosta ovaj svijet ne može opstati. Propast ćemo, ako ne činimo dobra djela.

To je tako jednostavna, a velika istina. Dobrota je ljepota duše. Činiti dobro i ne tražiti ništa za uzvrat, to je jedino što istinski vrijedi u ovim našim bijednim životima“.