Opsednutost položajem Hrvata u BiH

Vesna Pusić: Nažalost, imate pravo. Hrvatski državni vrh je opsjednut položajem Hrvata u BiH, ali način na koji se tom temom bavi uglavnom je na njihovu štetu, ali i na štetu BiH i međunarodnog ugleda Hrvatske. U Hrvatskoj momentalno imamo neku vrstu nadmetanja i političkog rivalstva između predsjednika republike i premijera. Mada se njih dvojica slažu, kad je riječ o položaja Hrvata u BiH jer i jedan i drugi zagovaraju istu, po mom dubokom uvjerenju, pogrešnu i lošu politiku, oni se svađaju i licitiraju oko toga ko je veći zagovornik promjene izbornog zakona u BiH.

Karabeg: Da li je položaj Hrvata u BiH zaista tako loš kao što tvrde hrvatski predsednik Milanović i premijer Plenković?

Dragan Markovina: Jednostavan odgovor bi bio da nije. Stvar je slijedeća. Ja sam rođen u Mostaru i zadnje dvije-tri godine pola mjeseca provodim u Mostaru, pola u Splitu tako da jako dobro iznutra poznajem kako ljudi razmišljaju i kakva je realna situacija. HDZ, koji nije niti milimetra odstupio od glorifikacije Herceg-Bosne, drži pozicije u ne znam koliko ministarstava i sjedi u Vladi Federacije BiH. Dakle, generalno govoreći, položaj Hrvata u BiH nije takav kakav se predstavlja, ali postoji jedan simbolički problem koji HDZ savršeno koristi. A to je činjenica da iako je država skrojena po nacionalnom principu – kojeg ne odobravam, ali ga, nažalost, više od 80 posto građana BiH već trideset godina podupire na izborima – Hrvati tri puta nisu izabrali svog člana Predsjedništva BiH. Ja koji ne podržavam nacionaliste niti jedan posto i smatram da su svi naopaki mislim da to nije u redu. Ako je država skrojena po nacionalnom principu ako je takav i duh zakona, pa neka biraju svog člana Predsjedništva. Uostalom, to ide na ruku HDZ politici. Ako bi se uklonila ta simbolička prepreka izbora člana Predsjedništva, onda bi HDZ, Plenković i Milanović izgubili svaki argument.

Karabeg: Kako prema BiH nastupa premijer Plenković, a kako predsjednik Milanović?

Pusić: Po hrvatskom Ustavu predsjednik ima vrlo ogranične, uglavnom simbolične ovlasti. U tim uvjetima predsjednik Milanović nadoknađuje činjenicu malih ovlasti vrlo ekstravagantnom, agresivnom i ekstremnom retorikom. I to ima efekta. Nikad se o stavovima predsjednika nije vodilo toliko računa kao danas. Nažalost, to Hrvatsku prikazuje u svjetlu prilične samoživosti i promocije daljnje podjele BiH. Jer to je zapravo ono na čemu insistira HDZ BiH sa svojim modelom novog izbornog zakona. Što se tiče premijera Plenkovića, on je u drukčijoj situaciji zato što HDZ na izborima dobiva priličan broj glasova Hrvata iz BiH za koje se smatra da ih kontrolira HDZ BiH i što dobar dio vođstva HDZ Hrvatske vuče svoje porijeklo iz HDZ BiH. To je komplicirani odnos koji, rekla bih, gura i vladu i premijera u pravcu prihvaćanja bilo kojeg prijedloga koji dolazi od HDZ BiH bez obzira na faktičke interese Hrvatske i Hrvata u BiH.

Markovina: Milanovićeva retorika je agresivna, često i primitivna, i ako mu je stvarno cilj da se poboljša položaj Hrvata u BiH, a ja u to više uopće ne vjerujem, onda je nemoguće to postići antagonizirajućom retorikom prema Sarajevu i prema jednom narodu. Ako je neko i bio spreman na dogovor i kompromis, to više neće biti nakon Milanovićevih izjava. Dakle, ili on laže o svojim ciljevima ili ima ozbiljnih problema s percepcijom kako djeluju njegove riječi. Inače, i Srbi i Hrvati u BiH su pripadnici konstitutivnih naroda i ne treba im nikakav mentor sa strane. Zamislite samo kako bi Hrvatska reagirala kada bi Aleksandar Vučić i Srbija počeli da se petljaju u izborni zakon u Hrvatskoj. A Hrvatska se, kao uostalom i Srbija, ponaša prema BiH kao da je to neka invalidna država, a ne država koja na osnovu AVNOJ ima isti legitimet kao i Srbija i Hrvatska. Hrvati i Srbi u BiH imaju sasvim dovoljno mehanizama da mogu, kao što vidimo, da blokiraju sve u toj zemlji ako im nešto ne odgovara. Tako da je taj cijeli angažman Hrvatske kontraproduktivan.

Karabeg: Stiče se utisak da se Plenković i Milanović, koji su u međusobnom žestokom sukobu, trude da što više ugode lideru bosanskohercegovačkih Hrvata Draganu Čoviću. Može li se reći da su oni u izvesnom smislu postali njegovi taoci?

Pusić: Više puta sam to rekla. Kao što je Vučić postao talac Milorada Dodika – tako mi se čini da i naše vođstvo polako postaje Čovićevim taocem. Iako i Plenković i Milanović imaju isti odnos prema Čoviću, razlozi su im različiti. U slučaju Plenkovića moj dojam je da je u pitanju razlog cinično pragmatične prirode, a to je korist koju HDZ Hrvatske ima od Čovića na izborima. Što se Milanovića tiče, jedini način na koji mogu objasniti njegovo ponašanje je da je netko tko je vrlo blizak HDZ BiH i Čoviću ušao u njegov najuži krug i kontinuirano ga usmjerava u tom pravcu. Sjećam se da, kad smo Milanović i ja bili zajedno u vladi, on nije imao praktički nikakav interes za BiH. To nije bila tema kojom se on uopće zanimao. A sada mu je najedanput ta tema postala važnija od svega.

Markovina: Mislim da je Milanović autentični tuđmanovac i to je odavno bilo jasno svakome ko je malo ozbiljnije pratio njegove nastupe, pa čak i kad je bio premijer socijaldemokratske vlade. On je uvjereni sljedbenik politike Franje Tuđmana. To se vidi i iz njegovog odnosa prema BiH. On jako dobro razumije šta je ta politika, ali je slijep za njene učinke – i to je ono što je najgore. Takvom politikom Milanović je stekao veliku popularnost na desnici, da ne govorimo o njegovoj popularnosti u Hercegovini, ali ne razumijem sljepilo tradicionalnih glasača SDP koji ga i dalje honoriraju samo zato što je protiv HDZ mada je to samo nominalno, ali ne i sadržajno. Ne znam šta sve još on treba izjaviti, koliki treba biti nacionalist, pa da ljudi, koji ne podnose nacionalizam, kažu da mu neće dati svoj glas. U drugom krugu prošlih izbora glasao sam za Milanovića jer više nisam mogao podnijeti da Kolinda Grabar Kitarević bude predsjednica zemlje, ali sam sada u fazi da bih na sljedećim izborima prvi put u životu bio spreman glasati za nekoga kandidata HDZ. Do te mjere ne mogu više podnijeti to što radi Milanović.

Karabeg: Kakve će posledice sadašnja politika hrvatskog državnog vrha prema BiH ostaviti na odnose između dve države?

Pusić: To ima loš utjecaj, čak i gori od lošeg. To isključuje mogućnost da Hrvatska pozitivno djeluje u bilateralnim odnosima sa BiH i da a njom uopće ima bilateralne odnose. Hrvatska i BiH imaju 1.008 km dugačku granicu. LJudi imaju dvostruka državljanstva, žive u obe države. Jako smo upućeni jedni na druge. Dobri odnosi između Hrvatske i BiH vrlo su važni i za stabilnost u cijeloj regiji. Inzistiranje na tome da se, kad sve ogoli, skroji takav izborni zakon da Čović bude član Predsjedništva BiH i da to postane lajtmotiv i suština ukupne hrvatske politike prema BiH eliminira bilo kakav ozbiljni utjecaj Hrvatske na BiH.

Markovina: U javnom prostoru BiH nepovjerenje između političkih predstavnika Bošnjaka i Hrvata, a i onih koji se predstavjaju kao građanske stranke, nikad nije bilo veće. Nažalost, to se preljeva i na narode i građane koji se osjećaju pripadnicima tih naroda. Ako čitate komentare na portalima i društvenim mrežama, to je zastrašujuće. Nikad gore nije bilo. S druge strane, u Mostaru, gdje su u velkoj većini Hrvati i Bošnjaci, ima i nešto Srba, ljudi potpuno normalno funkcioniraju, druže se, odlaze i u istočni i u zapadni dio grada. Kao što se Jugoslavija raspala zahvaljujući elitama iz Saveza komunista tako je i BiH talac vlastitih političkih elita. LJudi bi živjeli puno normalnije, lakše bi se dogovorali da nije stalne histerije u medijima. A što se tiče odnosa Hrvatske i BiH, nikad nije bilo manje povjerenja između Zagreba i Sarajeva nego što je to sada, naravno, s iznimkom rata u 1990-im godinama. A čak i tada bila je puno veća bliskost između Tuđmana i Izetbegovića, kažem nažalost s obzirom na ono što su zastupali, nego što je danas između Zagreba i Sarajeva.