Ostaci sveta

Hoćeš li nešto, kafu?… Vode?… Alkohol ne držimo… Nije zbog vjerskih pitanja već što da imam pića kod sebe, a da okusim i kap rakije, smjesta bih poludio!

Evo ti pare sad; tek kad se kurtališem usputnih stavki, mogu se opušteno posvetiti traumama… Ipak ti prebroj… Jesam zabilježio, ali baš ovlaš, i to ne deset, nego dvadeset ključnih utisaka, samo od rata, najizdašnijeg vrela mojih frustracija…

Nemoj ti meni kratiti bogatstvo mojih trauma! Jeste, reče mi ti da zapišem deset bolnih dojmova iz života, ali ja ću ih izgovoriti dvadeset, i to samo one od rata: ja plaćam… Bar hronološki da nižem? Ne garantiram da ću uspjeti, u glavi mi se dugo tumbalo. A i godinama sam jalovo pokušavao zaboraviti put koji prije polaska nisam ni poznavao a sad ću ga pred tobom nastojati rekonstruirati (…)

Jeste me i početak rata uvrijedio, ali manje od svega onog što ću navoditi… Ti su me događaji uvrijedili pak mnogo više od bilo čega iz sretna djetinjstva… Ono što na početku djeluje kao duboka uvreda, čovjeku koji se zatim obilato istraumira, djeluje kao zajebancija (…)

Ako mora hronološki, prvo o posljedicama gladi. Baš kad nam je dozlogrdila, rahmetli susjed Bektić, također iz moje ulice – živio je gore, kod ostataka Katoličke crkve, pogledaj kroz prozor, tamo – pozvao me je na rakiju u kafanu Ljepotica… Po nazivu vode. Ime joj je voda-ljepotica jer pomaže skidanju akni. Prije rata su zbog nje u banju Guber svraćale mnoge ružne Srebreničanke i Jugoslovenke.

Ima tamo desetina vrsta ljekovitih voda, pa i sinusna, očna i kožna (…) A jest, u separeu Ljepotice preglasno sam rekao Bektiću da ne ginemo mi od gladi samo zbog srpskih blokada, već i zbog švercanja rijetkih namirnica koje nam je poslao UNHCR, neprijateljska vojska ih propustila kroz svoj teritorij a neki ugledni i sve imućniji srebrenički soldati ih prisvojili. Nisam to sve ni rekao; u pola rečenice me je neki od prisutnih poslušnika komandanta Dvadeset osme divizije Armije BiH i svih odbrambenih snaga u Srebrenici udario kundakom mitraljeza M 84 u glavu.

Bektu nisu dirali, imade rođaka bliskih tom čovjeku, Naseru (…) Nisu Bektu dirali ni što se, siromah, usrô. Za batine ga nije preporučivao ni izgled, mada je izdužen nos na njegovom suhom licu nekom mogao biti primamljiv za nokaut.

Dosta sam šljaga kasnije zbog nekoliko riječi primio od Orićevih grubih bumbašira. I nisam bio jedini Bošnjak koji je tako, ili gore, propatio od naserovaca (…)

Pod dva?… Nakon Ljepotice?… Period od 5. do jutra 11. jula 1995. Otkako smo čuli da su srpske snage u pohodu prema Srebrenici zauzele nekoliko UN-ovih predstraža, ubile jednog holandskog vojnika i koji desetak njih taocima načinili, osluškivali smo, čekali i nadali se da će UNPROFOR-bataljon ili NATO zaštititi i nas i Holanđane od zloglasnog Drinskog korpusa Vojske Republike Srpske, VRS. Ali nije, pa su se Srebrenici, lako i pouzdano, približavale četničke gusjenice.

Vrsni će momci iz VRS oboriti i UN-ovski tenk. Zebao sam da su Srbi uslovili ucjenom taocima, da NATO odustane da nas brani. Imali su iskustva u hapšenju i utaočavanju stranaca…

Da, posljednje mirne noći, 10. jula, čekanje i ćutanje se pretvorilo u tišinu koju su parali samo plotuni i gavrani. Gorio sam od brige i vanjske temperature. Još te večeri bilo je vrelo, i mnogi nesaničari i oni zaspali zapomagahu kao zvijeri kad slute udes i tek skraja nagovještavaju nekim srazmjerno vedrim glasom, gotovo durskim, da će se braniti.

Ujutro se iznad Srebrenice digla gusta magla, česta u ranim satima kod Drine… Onda je uvrućalo. Ali od deset i po, vrijeme se više ne promijeni i ne poče padati kiša već, koliko voliš, projektila. U čudu, suzama i smeteno, ljudi su napuštali zgrade. Znao sam da nisam ništa loše uradio i da među mojim komšijama ima dosta ljudi kao ja. Kada sam saznavši da se i naša vojska iznad grada većinom povukla, vratio sam se kući u nadi da, ako NATO zakaže, bar neprijatelj nekako zna da su meni naserovci pravili problema… (…)

Otpratio sam ženu i sina do baze UN-a u Potočarima. Onda sam se pridružio masi koja je preko benzinske pumpe krenula šumom do zbornog mjesta: Šušnjara. Odatle je valjalo poći makadamom prema slobodnoj teritoriji: Tuzli…

Broj četiri: kad sam čuo da su general Mladić i njegovi ušli u grad oko četiri i po poslije podne. Glas je među izbjeglom masom grmio grublje od projektila i lednije od tuša obznanjujući i da je srpski general dao da se skinu naši simboli, pa i da se mojoj ulici promijeni, zapravo ukine naziv.

Taj se pred obeskrovljenom robnom kućom Srebreničanka prsio najavljujući za TVRS da će se Turcima osvetiti za sve što su im ovi učinili po Ustanku protiv Dahija.

Poručio je da će se nama, laskavo nas pripisavši ogromnom narodu, osvetiti za Seču kneževa, za poraze u oba ustanka i u mnogim složenim bunama, kao u Hadži-Prodanovoj ili Miloja i Srndaka. Koliko mi je samo u prvi mah palo na pamet, Mladić je odlučio da nam se osveti bar za sto dvadeset hiljada ljudi koje su za sedamdeset i kusur godina pobili pripadnici druge, mnogo starije i veće nacije. A ako se dodaju žrtve pale za nezavisnost Srbije i Crne Gore u Srpsko-turskim ratovima, diži bar na dvesta pedeset!

Tako kažem, sigurno si mogao skontati da nisam tipičan balkanski intelektualac, kakav izabere stranu kao vojnik ili navijač i zastupa je dok ne izgubi rat ili ne promijeni stranu. Ja sam jedini srebrenički intelektualac koji dok priča protiv Srba zbog onog što su činili u gradu i okolini u julu 1995, u traganju za dubljim uzrocima pomene i neki nitkovluk naserovaca i samog Orića. A onda bi valjalo tretirati i općenitu vojnu ulogu obje sukobljene strane, i strani faktor, i njegove komande, kršenja primirja i internacionalnih konvencije sa obje strane, i ulogu i zlu kob civila, jednih i drugih, sve iz više uglova… I sa historijskim, i drugim pozadinama biti načisto.

Ja smatram da pravom, dosljednom intelektualcu mozak mora eksplodirati! (…)

Iz buke se iscijediše izričaji da je general poslao vojnike van Srebrenice: neke u Bratunac, a druge u Potočare. Možda na nejač neće neprijatelj, molio sam se misleći na ženu i sina, u bazi Holanđana u Tvornici akumulatora u Potočarima, koja je radila punom parom sedamdesetih, dok je Guber bio šik a hotel Domavija ga ispomagao svojim kapacitetima, pa su u gradu vladali turizam i blagostanje, koje je, po meni, najopakija zamka…

Holanđani su primili one naše što su otišli u njihovo dvorište da bi se na kraju bukvalno držali za neku pokretnu ili nepokretnu svojinu UN-a, doživljavajući ono što dodiruju spasonosnim, možda i svetim. Eh, simpatični Holanđani, optimisti kad su tuđi životu u pitanju.

Ali je njihov glavešina bar tražio pomoć ovima iz NATO. Na kraju su nam pomogli, sa dva aviona. Bombe su prducnule još prije našeg odlaska iz Srebrenice, oko dva poslije podne, kao da nam poruče da je plan da će nas štititi – obična šega. Inače sam razvio ljubav prema humoru, koji mi je ranije išao na živce ali mi se od tog bijega prema Tuzli pokazao kao jedino što može da iznenadi.

Što je najbolje, humor je jedina pilula uz koji se može progutati čaša krvi…

Sljedeći doživljaj?… Najjača pucnjava čula se u deset ujutro 12. jula na polju Hajdučko groblje, kad je na našu kolonu bačeno najviše granata do tada. Ukazao se prizor desetak mrtvih civila i tri raznesene krave.

A nas je vodila Orićeva Dvadeset osma čiji su pripadnici bili i na začelju kolone. Takva oprečnost je pojačala moj dvojni dojam blaženstva sapatništva i osjećaja zaštićenosti i, u isto vrijeme, straha što i ti vojnici bjehu dobrim dijelom naserovci. Nisam se ja plašio samo metka il’ gelera sa srpske strane već i onih naserovaca koji su ostali a nisu se razočarali u odbjegla bosa, ako je takvih bilo. A jedan od njih, rekao mi je da bi me ubio da nas dva nismo iste vjere. Pitao sam se: ko će me ubiti, njihovi ili naši? (…)

U Bukvi je bilo strašno.

Povlačenjem dima koji su napravili protivavionski mitraljezi, ukazale su se ogromne, prostrelne rane na dotadašnjim pješacima i ležačima koje su druge izbjeglice već nosile na nosilima što su ih ljekarke uz pomoć muškaraca sklepale od ćebadi i bukovih grana. A dok su žene u koloni lelekale, mi muškarci smo gledali u nebo. Na njemu – ništa posebno.

Dok smo silazili kraj Ravnog Buljima na čistinu, nekima je PAM-ov metak otkinuo skoro cijelu nogu. A neki su ostali jednonogi od okolnih mina, na koje su pojurili bježeći od protivavionskih mitraljeza.

Umakao sam ka vrhu visoravni. Ove koji se nisu snašli, Srbi su pobili ili primamili megafonima da ih zarobe i vode u Sandiće. Ponekog bi, ruku na srce, propustili ili previdjeli… Ta mi se slika ukazala kao slika krvava konteksta koji te, proizvoljno, zakači, sasvim ili ne, u zavisnosti od jednog jedinoga trenutka… Ljudski kapaciteti zavise od najobičnije slučajnosti!…

Odlomak iz poglavlja istoimenog romana u pripremi