Ovan je in, Riba out, a Jarac opet ulazi u igru

Prognoze su u novinama nezahvalna stvar – pogriješiš li, ispadneš smiješan, a ako sve pogodiš, možeš samo napisati – nemam što dodati tekstu koji je ovdje izašao prije četiri tjedana… I nemam. Ali, od novinskog komentatora očekuje se da razmotri sve pojedinosti prekjučerašnjih događaja, uključujući jučerašnje odjeke i svima poznate činjenice pa iz tih efemerida sastavi horoskop koji će se predstaviti kao zadnji krik političke astrologije. Čitatelj u kafiću moći će onda sutra ujutro uz kafu progunđati: „Jest, majku mu, baš sam i ja tako mislio…“

Dakle, na žalost, u beogradskom raspletu nema nikakvih senzacionalnih, nepredviđenih zapleta. Događaji se nižu jasnom logikom, mehaničkim slijedom, kao po špagi, što se moglo lako razabrati još prije dva mjeseca čim su održani izbori na Voždovcu (te u još dvije općine u srpskoj unutrašnjosti). Pod vodstvom Ace Vučića, SNS je 15. decembra dobio natpolovičnu većinu u najvećem gradu i najvećoj provinciji, što je bio jasan signal da će, isforsiraju li se izvanredni parlamentarni izbori, ta stranka moći sastaviti jednobojnu vladu uz pomoć satelitskih partija i interesnih grupa koje nemaju političke zahtjeve nego samo neke svoje male potrebe i uvijek su spremne za suradnju.

Kao da je sve bilo unaprijed pripremljeno i koordinirano – a jest – Europska unija pokrenula je istodobno pristupne pregovore sa Srbijom. Time je honorirala lojalnu suradnju SNS-u, te avansirala podršku za naredne pothvate. SNS je tako dospio u toliko superiornu poziciju da čak i oni koji su u okolini srpskog predsjednika mislili da pogađaju Nikolićeve najtajnije misli pa pokušali diskreditirati Vučića kako bi se odgodili izbori, nisu bili uvjerljivi, pa su uklonjeni, kao u klasičnom tragedijskom zapletu iz „Becketa“ T. S. Eliota.

U „Becketu“ vitezovi kralja Henryja pogrešno shvate intencije svoga suverena kad pred njima gnjevno uzvikne – „Pa postoji li netko tko bi me oslobodio toga groznog čovjeka?“ Vitezovi skoče na konje, odjaše u Centerburyjsku katedralu i ondje umore nadbiskupa, primasa engleske crkve, koji je kralju postao nepodnošljiv. Ali, dalje su se stvari razvijale neočekivanim smjerom. Politički skandal pretvorio se u spontani pokret narodne pobožnosti i Thomas Becket proglašen je svecem. Kralj je dao da ga javno izbičuju za pokoru, dok su griješni vitezovi – preteče dašnjih savjetnika – žalosno svršili. Krivo su razumjeli kralja. On je htio reći – ima li nekoga načina da se riješimo tog problema, a ne stvorimo još veći?

Ukratko, izbori su postali neizbježni, iako će Vučiću donijeti toliku moć da mu Nikolić više neće biti potreban. Glavni odbor SNS-a podržao je ipak njegov prijedlog da se raspišu, ali su na čelna mjesta u naprednjačkoj partiji potvrđeni Nikolićev sin Radomir i jedna vrlo uglednu dama po imenu Jorgovanka, do koje je Tomi stalo, pa je ostala kao potpredsjednica. Ali, dok je lider u ofanzivi, to su nevažne funkcije. I drug Tito je neko vrijeme imao potpredsjednika Republike, ali se te epizode više nitko i ne sjeća (Koča Popović zaista je kraće vrijeme obnašao dužnost zamjenika demiurga). Ukratko, forma je sačuvana, kao i osovina Voždovac – Dedinje, pa se deda neće miješati voždu, dok će mu ovaj ukazivati svako poštovanje.

Znači, odluka da se na izbore ide bila je osigurana u momentu pobjede na beogradskim predizborima, a znalo se odmah i to tko je tu pravi protivnik i koga još treba likvidirati.

Najvažniji je neprijatelj Dragan Đilas, bivši gradonačelnik i predsjednik Demokratske stranke. Nije problem u Demokratskoj stranci, ona „broji sitno“, jer je izgubila biračku potporu – nitko, naime, ne vjeruje da taj vođa može osvojiti bilo kakvu vlast, niti da s njim ima smisla ići u opoziciju. Đilas je, naime, čisti tehnokrat. On se bavi parama i njegova je vokacija moć, a stručnjak je za pretvaranje jednog u drugo, ili obratno. Tom se alkemijom možeš baviti jedino ako imaš vlast, a čim je izgubiš, morao bi se pretvoriti u ideologa i zacrtati neke dugoročne perspektive političkog restrukturiranja države i društva što ti može donijeti vlast u idućoj iteraciji. Ali, Đilas, naravno, nije građen za utrke na duge staze. Nije on deva, nego šakal, ali na srpskoj političkoj sceni jedino je Koštunica sposoban za dugoročni angažman, s tim da to može biti jedino destrukcija bilo kakve realne političke platforme. On je spreman godinama neumorno razgrađivati ciglu po ciglu, dok ne ostane samo vijenac koji naznačuje tlocrt iščezloga zdanja.

Đilas nije politički problem, nego ekonomski – kao svemoćni šef svih beogradskih marketing-operacija, televizija, mostogradnje i javnih službi u glavnom gradu, stekao je veliku moć, koju mu možeš oduzeti jedino političkom izolacijom, a ne konkurentskim pothvatima koji bi trajali godinama – i pitanje je bi li uspjeli, jer je korupcija kao kolera pa prvo zahvaća one koji je pokušavaju izliječiti.

Znači, Đilas mora ići, a to se može najlakše postići ako se njega samoga ukloni na fin način – uvjeravanjem da ode ili, ako to ne ide, malo grublje, tako da ga se diskreditira, propadne na izborima, ne prijeđe izborni prag. Te dvije alternative ponudio mu je neizravno Boris Tadić, počasni predsjednik stranke, kad je nastupio na televiziji B-92 voždovačke izborne noći. Mrtav-hladan objasnio je da Demokratska stranka mora u ovom ciklusu koalirati s vladajućima ako želi ostati na životu, dok će propasti ode li s Đilasom u opoziciju. Zatim ga je pokušao smaknuti na izvanrednom sastanku Glavnog odbora stranke, što nije uspjelo, jer se Đilas, zahvaljujući svojoj lukrativnoj poziciji u biznisu i u gradskoj upravi, mogao pobrinuti za stranačku nomenklaturu. Ona je stoga glasala u omjeru 2:1 glasala za nj, protiv Borisa, koji je predložio smjenu. No, ono što je uslijedilo opet je vodilo neminovnom ishodu – Boris je izašao iz DS-a, osnovao svoju frakciju kojoj članstvo masovno prelazi – njima Đilas ništa nije dao – a priklanjaju se i mnogi lokalni odbori i frakcije koje su ranije izašle u strahu od narodnjaka. Sad vide da je pristupanje Borisu popularnije kod Vučića nego ostanak uz Đilasa pa je odmah počeo uobičajeni stampedo…

Kad se riješi neprijatelja, Vučić se mora obračunati s partnerima. Na prvom mjestu sa sadašnjim predsjednikom vlade Ivicom Dačićem, koji mu više ne treba kao paravan, dok mu njegova stranka, SPS, štoviše, smeta, jer se taj ostatak Saveza komunista Srbije obraća bazično istom biračkom tijelu kao i SNS, narodnjački blok nekadašnje Šešeljeve Radikalske stranke, koju su, preko policije, osnivali ljudi koji sad sjede u SPS-u.

Cijeli smisao izbora je da se Vučić riješi Dačića, postane premijer, a njegova stranka formira jednostranačku vladu s tim što bi i koalicija s Borisom mogla dobro doći da se s nekom političkom snagom u outsourceu kontroliraju unutarstranački neposlušnici, padne li im na um da frakcionaše ili podbadaju Nikolića, koji je za sada odabirao mirnu kohabitaciju sa svojim hiperaktivnim bivšim adeptom. Mora da se upravo Tomo najviše čudi tim manevrima svoga bivšeg pripravnika. U „Zvjezdanim ratovima“ mladi džedaj postaje zloslutni Sith Lord Darth Vader, a u srpskoj verziji imamo obrnutu situaciju, Dartha Maula, koji je odlučio izaći na blještavu stazu i otkriti „svijetlu stranu Sile“.

Pređu li Borisovi otpadnici izborni prag, a Đilasovi ne prođu, što bi se lako moglo dogoditi, riješit će se odjednom nekoliko problema. Osim što Đilas tako nestaje, a Tadić se opet ukazuje i to kao vrlo prikladan lik za ministra vanjskih poslova na čelu svoje nove, nezahtjevne stranke bez ozbiljne infrastrukture koju je potrebno hraniti, nestaje također potrebe za Mlađanom Dinkićem i Čedom Jovanovićem, čije manifestacije u političkom životu uopće ne možeš dovesti u vezu s nekom vidljivom stranačkom organizacijom. Prvi je svaki put izvadi iz šešira uoči izbora, a drugi šarmira postarije liberale i liberalke, koji se pale na njegov skojevski elan himalajskog alpinista.

Mađari i Ljajić se podrazumijevaju kao nužna multikulturalna ornamentika, a novi Tadićev DS dao bi privid široke, Velike koalicije buduće koncentracione „vlade nacionalnog jedinstva“. U njoj bi narodnjaci i demokrati pokušali preživjeti jedni druge – prvi računajući na privremeni uspjeh, a drugi na dugoročni neuspjeh toga braka iz računa, koji bi manjeg partnera manje koštao… No, to je realpolitička dinamika, „bakalinska dijalektika“ u ovom prljavom, ali unosnom biznisu. Publici odgojenoj na patosu i tragičnoj mitologiji koji su današnji Balkan i pretvorili u najmanje privlačno mjesto na karti Europe, ne možeš objasniti da je vođenje države isto što i upravljanje javnom kanalizacijom. Direktor ima lijepi auto, djelatnost se naziva „ekološko gospodarenje otpadom“, ali se svodi na odvoz dreka i tu nema šanse da ostaneš čist.