Ovi moji

Nisam hobotnica, ali sam uspijevao istovremeno da utovaram dječja kolica u gepek, umirujem urlanje naslednikovo, postavljam cucle i dohranu na adekvatno mjesto, plaćam parking i razgovaram telefonom.

Radnja se dešava na parkingu hotela „Jugoslavija“. Volim taj čudni hotel, tamo sam jednom bio na đačkoj ekskurziji i sjećam se jednokrevetnih soba, hotela nakon bombardovanja i isflekane majice jer česma bljuje neku žutu tečnost umjesto vode. U naletu veselih devedesetih, ekskurzije su odjednom postale obilazak manastira od Titograda do Beograda i sjećam se smijeha kustosa u Sremskim Karlovcima, jer su se đeca krstila pri izlasku iz biblioteke Branka Radičevića, misleći da su ih profesori opet doveli u neki manastir.

Četvrtak je moj vikend kad kupim sve nedeljnike i idem na kafu. Žena pizdi jer joj često čitam naglas ono što je meni prezanimljivo. Ovaj četvrtak osim pojave nedeljnika nije se razlikovao od ostalih „Dana mrmota“ u koje sam upao, redosled je: presvlačenje, pelene, hranjenje, uspavljivanje, kupanje i sve ispočetka u najljepši naporan krug.

Petak, 01. jul

Petak je počeo razmišljanjem o ideji mog prijatelja da piše Briselu predlog o uvođenju novčanice od 30 evra. Kad dođu svadbe i rođenja, upakovati u kovertu 20 eura je premalo, a 50 eura je previše. Balkanska sirotinjo, i Briselu si teška. Ja sjutra pičim na svadbu u Novi Sad, Boško je riješio da se ženi Jelenom, rijetko normalni ljudi. Biće to mirna svadba, a prećutao sam mojoj majci da idem na svadbu, ona ima fobiju od tog slavlja jer se u Crnoj Gori u njeno vrijeme svadba obično završavala rikošetima.

Šetali smo žena i ja klinca i kolica bulevarima Novog Beograda kad su se začula zvona sa crkava. Novi Beograd se sakralizuje, a mi smo se našli između dvije crkve u izgradnji. Haosu nesnalaženja između sličnih ili istih blokova doprinijeće i to što su dvije nove crkve na Novom Beogradu skoro identične.

Odabrao sam što laneniju verziju odjeće za svadbu da se ne bih zapalio u nekom odijelu jer se predviđa paklen dan. Vels je razbio Belgiju a u san sam ispraćen sa upaljenom klimom i molitvom da novobeogradski bog udesi da se ne probudim ukočen, da na svadbi ne izgledam kao da sam izašao mokre kose na vjetar i dobio parezu.

Subota, 02. jul

Uz navigaciju gospođe mape stigao sam do restorana u Novom Sadu gdje je planirana svadba. Na sve strane flaše, torte, haljine i odijela, ali bez kiča. Pametan potez je što nema naručivanja pjesama, tu se narod uvijek zanese sa željama. Nakon svadbe, nekolicini je bilo malo provoda pa smo otišli do centra Novog Sada. Sve zatvoreno osim brze hrane. Tamo mi reče gospodin roštilj-majstor da sam ja i „ovi moji“ krivi što je grad pod ključem. „Vi Crnogorci se pucate okolo“, reče mi on u brk. Klanovi iz Bara i Kotora su izbjegli akcije i obračune i otperjali u Novi Sad, od kog su preko noći napravili grad iz vesterna. „Neka vide malo kako je nama dolje“, šeretskim osmijehom je dobacivao Zdravko, a bilo nas je ipak sramota jer beskrupulozna ekipa ljudi što dižu nadgrobne spomenike u vazduh i polivaju se vrelim uljem dolazi u taj grad mirnih ljudi. A hamburger je bio loš i jedva svarljiv, što jes’ jes’. Za mene će Novi Sad uvijek biti Tišmin grad, koliko god se moja stoka pištoljala ulicama. Proći će i njihovo.

Neđelja, 03. jul

Naštelovan sam da spavam po tri sata. Rano sam krenuo auto-putem ka Beogradu, a pored mene su kao projektili prošli automobili južnih tablica. Opet ovi moji, a izgleda mi da uživaju u jurenju jedni drugih. Uspio sam da ne izgovorim podgoričku kletvu: „krovom kočili dabogda“.

Stigao sam na presvlačenje klinca, u vrijeme kad uključimo radio izjutra. Slušamo radio Studio B zbog muzike, ali uz muziku dođu i vijesti. Taj radio plasira globalnu šizofreniju. Isprva kreće termin radija Sputnjik, a u toku dana i vijesti radija Slobodna Evropa. Ko ima živaca, može da poredi koliko su različite iste vijesti, koliko je leksika i terminologija bitna u kreiranju vijesti, kako napraviti željeni ugao posmatranja stvari. Eskalacija sukoba i recesija su alternative za rat i krizu. Zato je i dosadno Evropsko prvenstvo u fudbalu čiji je najznačajniji trenutak bilo otcjepljenje Britanije i neredi na ulicama. Ipak, blistava tačka je Island, zemlja koja je održala lekciju iz duha i sporta svima, pa i velikima. Čini mi se da sam teže ja podnio njihov poraz od Francuza nego oni sami.

Ponedeljak, 04. jul

Iznenadim se koliko je Konstantinović i dalje živ. Nije besmrtan, ali je majstor polemike. Prilično miran čovjek, ali izgleda da opasno žulja, kao najveći kafanski provokator. Koliko god polemika oko njegovog djela bila bljutava i neosnovana, dobra je po samo djelo jer ono nastavlja da živi. Ako već mnogi tvrde da Filozofija palanke nije realna slika Srbije, onda je Konstantinović sigurno imao u vidu crnogorski parlament dok je pisao knjigu. U parlamentu su se opet zalijećali jedni na druge, psovali se i gurali. Nije da toga nema i u srećnijim državama, ali ova ekipa to radi tako degutantno i populistički, stoga je transfer blama jedina reakcija. Lako ih je opisati, kao grupu kukavica željnih pažnje, njihova rečenica je: „Držite me da ga ne ubijem“. Izbori su na jesen, a parlamentarci shvataju koliko su gledani Parovi pa su se uparili u parlamentu tog divnog ponedeljka. Tog dana nije čak ni bilo fudbala da tu glupost baci pod tepih, te mi se čini da su vješto odabrali dan kad će da naprave pizdariju i likuju što su dobili svu pažnju.

Utorak, 05. jul

Nedeljnike od četvrtka stižem da prelistam prije nego im istekne rok. Prelević nikad ne razočara kolumnom u Nedeljniku, a uz novi Newsweek mjesečnik stigla i knjiga i kafa. Raspravljamo žena i ja zašto se ljudi na fotografijama u NIN-u beče, zašto im oči izgledaju kao da se kandiduju za ulogu negativca u nastavku „Sam u kući“. Ja tvrdim da postoji neka fora, žena tvrdi da je do fotografa, čak i objašnjava meni boje i osvetljenje, meni koji miješam sivu i teget redovno.

Iznenađen sam intervjuom sa Biljanom Srbljanović, odnosno osporavanjem protesta Ne da(vi)mo Beograd. Kao da je potpala pod talas francuskih intelektualaca koji su toliki individualci da im valja samo ono što oni rade i pokrenu. A ja volim francuske intelektualce, ipak ne sve. Taj intervju me podsjetio na grupu studenata koji su prije par godina otišli kod prekaljenog revolucionara da ga pitaju za savjet kako da maknu protestima vlast. On ih je pitao: „Znate li vi, momci, da pucate?“. Međutim, on je učestvovao u ratu, a Biljana srećom nije.

Srijeda, 06. jul

U Parizu su sastančili mali balkanski državnici. Visoki su, ali je ipak Angela veća. Nema sa njom mjerenja, momci, džaba vam dužina. Što bi rekao Damir Avdić: „Ne da nam ga Angela, Merkelica stara“, u pjesmi Katalonija Sparta Galicija. Sličnost između Vučića i Đukanovića je prevelika, ne samo u visini. Prvo je Milo naučio Vučića fore oko izbora, pa kako da gradi makete kula i gradova sa Arapima, kako da otvara biste piscima i državnicima iz Azerbejdžana u Beogradu. Interesantno je da i jedan i drugi imaju po brata za sve ostale poslove. I konačno, od Vučića da pređe nešto i Đukanoviću, puna su mu usta fabrika u posljednje vrijeme. Ako ga zbog čega skinu Crnogorci, biće zbog toga što se zaletio da otvara fabrike, a neko u tim silnim fabrikama treba i da radi. Žena je preuzela klinca i omogućila mi da ispratim Portugal – Vels uz par limenki. NJojzi hvala! Ronaldo, najnesimpatičniji fudbaler, istovremeno i najbolji fudbaler na svijetu.

Autor je crnogorski književnik sa Novog Beograda