Pisac bez zavičaja je pisac bez osnove

Muhedin Sijarić, direktor OŠ „Šukrija Međedović“ u Godijevu, u okviru koje radi Biblioteka, zahvalan je darodavcima. „Zaista se radi o vrijednom poklonu. Knjige koje smo dobili uglavnom su rađene po nastavno-obrazovnom programu Crne Gore i od izuzetnog su značaja za našu obrazovno-vaspitnu i kulturnu baštinu. Takođe, ove knjige ce obogatiti fond Biblioteke koja trenutno ima oko 12. 000 naslova“, kaže Sijarić.

Inače, Godijevo je zavičaj Ćamila Sijarića. Jednako kao i susjedne Šipovice. Često je, pričaju mještani, Ćamil dolazio u Godijevo i Šipovice. „Knjige objavljene u našoj zemlji i knjige prevedene na strane jezike, sve je to moj zavičaj. Pisac bez zavičaja je pisac bez osnove. Gnijezdo ptice je moj zavičaj. Kao da se sve ovo ispililo iz gnijezda ptice. I sve je to Bihor, a Bihor je čitav svijet, čitav moj svijet“, govorio je Ćamil Sijarić.

– Bože, koliko je priča ispričao Ćamil Sijarić. Koliko je krajeva oživio, koliko sudbina ljudskih doživio, zapisao je Velimir Milošević. A Bihor, Bihorci i Dobrača, česma šipovačka, bili su Ćamilova inspiracija. Govorio je da u Bihoru ako prevrneš kamen, eto ti priče. A on je kao niko znao pod kojim se kamenom nalaze najbolje priče. One o Bihorcima. I one druge. Svakakvih je priča Ćamil znao. I za te priče iz Bihora, tačnije za roman „Bihorci“, Ćamil je dobio nagradu za najbolji roman, koja je iznosila, tada nevjerovatnih, milion dinara.

– Kada je Ćamil dobio nagradu za „Bihorce“, radio sam kao monter na izgradnji rafinerije u Brodu. Krišom sam pisao pjesme i krišom čitao novine, gore negdje na montažnom sklopu, 33 metra visoko… Plata mi je bila 475 dinara, a u tim novinama čitam da je pisac za roman dobio milion. U našem životu nije bilo knjiga, ali ovaj milion je podstakao želju da vidim to čudo od romana… Gradilištem je počela da kola šala – Nije on Ćamil, on je Ćamilion!“, zapisao je Duško Trifunović.

U Bihoru je, takođe, odjeknula vijest o tom Ćamilovom „ormanu“. „Bihorci su roman o sebi primili kao čudo. Zaprepastilo ih je to da je neko o njima napisao knjigu i da je ta knjiga otišla u svijet“, pričao je Ćamil. Govorio je da uvijek teži da njegove priče budu što bliže istini života i da što ljepše budu ispričane.

„Sve što se ponese u životu, neprocjenjive zasluge za to imaju rodni kraj i djetinjstvo. Žive u piscu do kraja života. Ono što se upilo tamo, poslije se razmotava u najčudnije klupko sudbine. Svoje i tuđe. A likovi žive na matrici sudbine“, isticao je Sijarić.

Danas se u Bihoru prepričavaju Ćamilove besjede, čitaju se njegove pripovijetke i romani. Pjesnici se okupljaju u biblioteci u Godijevu koja nosi njegovo ime, živa i pisana riječtraju, a Dobrača teče, samo ponekad, kada je sunce, od nje bljesne zračak, kao da zasvitka ogledalce onog đačeta koje se nekada umivalo na Dobrači i presretalo žedne putnike što su hodili carskom džadom.

Biografija

Ćamil Sijarić je rođen 18. decembra 1913. godine u Šipovicama kod Bijelog Polja. Veoma rano je ostao bez oba roditelja, pa je brigu o njemu preuzeo stric Iljaz. Još prije polaska u školu, Ćamila je žandarm Živojin Vasiljević, koji mu je kupio i prvi bukvar, naučio da čita i piše. Osnovnu školu je završio u Godijevu. Od 1927. do 1935. godine pohađao je Veliku medresu kralja Aleksandra u Skoplju iz koje biva isključen zbog političke aktivnosti. Školovanje nastavlja u Vranju i 1936. godine maturira na tamošnjoj Gimnaziji. Iste godine upisuje studije prava na Beogradskom univerzitetu, na kojem je 1940. godine diplomirao.

Sijarićev književni rad je započet 1929. godine, kada je u đačkom listu Velike medrese objavio svoje prve pjesme. Poslije rata Sijarićpored pjesama piše i drame, da bi se zatim preorijentisao uglavnom na prozu. Njegovo prozno stvaralaštvo obuhvata: pripovijetke, romane, putopise, reportaže, kritičke članke i drugo. Od 1947. godine pa do svoje smrti 8. decembra 1989. godine Sijarić je živio u Sarajevu

Merhaba, Murate

„Jednom je Ćamil Sijarićrado prihvatio poziv za književno veče u Sjenici“, napisao je Ismet Rebronja u knjizi „Ćamil gora razgovora“. „Ja sam vodio to književno veče. Ćamil je počeo da čita odlomak iz romana „Kuću kućom čine lastavice“. Odjednom vrata zaškripaše. A onaj što je zakasnio veli glasno:

– Merhaba ljudi! E, đe ste se zabili, jedva ve nađo.

Jedna grupa iz sale se diže i uglas povika:

– Merhaba, Murate! Hožgeldum, Murate…

A jedan dodade:

– A kako je Macan, tako ti se Boga?

Ćamil sklopi knjigu pa će:

– Merhaba, Murate! A Macanu majka, Belka, je l’ živa?

A Murat će:

– Živa, živa, kobili rep more, tako mi se Boga, iščupat…

Kao voditelj više ništa nijesam mogao učinit. Ćamil je preuzeo binu. Ćamil s bine, a publika iz sale. Povede se razgovor o konjima, o volovima, o livadama, o njivama, o zatvorima, o švercu, o zemljoradničkim zadrugama… Priča je dugo tekla. Na kraju Ćamil reče:

– A sad, pravo vašim kućama, i vašim ženama, hajd, alahimanet!