Kada je sarajevski pjesnik i scenarista Abdulah Sidran pročitao rukopis romana „Pod Kun planinom” Faiza Softića, odmah je nazvao svog kolegu Marka Vešovića i rekao mu da pred sobom ima čudo od romana. Nazvao je i Softića i pitao ga: „Izvini, Faize, a jesi li ti zbilja učio vodeničarski zanat?” Pitao ga je to, jer je Faizov narator u romanu đak koji izučava vodeničarski zanat. „Naravno da nijesam, ali se ništa manje nijesam namučio u školama na koje me je slao moj dobri i čestiti otac”, odgovorio mu je Faiz.
Kasnije, roman „Pod kun planinom” Faiza Softića je doživio dva izdanja u izdavačkoj kući “Bosanska riječ” i izdanje na francuskom jeziku. Kada je počinjao da piše ovu knjigu, Softić kaže da je imao namjeru da ispriča priču koju je dugo nosio kao teško breme. „U tom momentu nijesam imao romansijerskih ambicija, ali kako je priča tekla, otvarali su se novi prostori i nova sjećanja koja sam uspio da povežem sudbonosnim nitima i da ih integrišem u cjelinu. Priča nije izmišljena. Kad sam bio dijete, u našu kuću je dolazio čovjek koji je u vodenici, braneći obraz kuće, ubio čovjeka. Oni su se zapravo isjekli jedne mrkle noći u mlinu. To je strahovito razbuktavalo moju dječačku znatiželju i ja sam to morao spustiti na papir”, priča Softić.
Radnja romana smještena je u jednoj seoskoj vodenici, u Softićevom rodnom Bihoru. Dolje, pokraj potoka, dok vodenički kamen melje, odozgo sa plainine se povremeno začuje misteriozni zov: “O Fidahijo, o božja ženo”.
– Pisanje je, uglavnom, eho dogodovština iz djetinjstva. Galerija likova koji se pojavljuju u mom romanu ima svoje prototipove u stvarnosti, jer je to takav kraj. I da nije njih, ne bi bilo ni nas. A zov koji se pojavljuje u mom romanu uvukao se u priču kao neminovnost. Zanimljivo je da skoro svako različito tumači taj zov, a najbliže mi je poimanje jednog čovjeka kojemu je ovo bila prva pročitana knjiga i koji veli: “Onaj zov – to je ono zaklela se zemlja raju da se sve tajne saznaju. Ono sama zemlja vrišti”. Možda je i u pravu.
Faiz Softić, književnik, je, kako sam kaže, vječiti putnik, koji podjednako živi u Luksemburgu i u Sarajevu. Često navrati i u svoj rodni kraj. Jer, tu je njegova inspiracija za romane, priče i pjesme. Tu su njegovi dječački snovi i puteljak kojim je nekada davno krenuo od kuće.
– Tamo je moja familija, tamo je moj rodni dom, tamo su moje aršlame, otud me doziva moje djetinjstvo, poteško ali – moje. Putovanja me napajaju, a boravak u Luksemburgu koristim isključivo za čitanje i pisanje. To je velika prednost u odnosu na Sarajevo, jer u Sarajevu imam mnogo prijatelja sa kojima traćim vrijeme po birtijama, priča Softić.
Više pisaca nego u Beogradu
Faiz Softić kaže da su Bijelo Polje i Limska dolina rasadnik pisaca.
– Od izvora do uvora Lima ima više pisaca nego u Beogradu. I to nije slučajno. U Sarajevu se kaže da to hoće vodom. Klanjam se na pomen velikana pisane riječi rođenih u Bijelom Polju Rista Ratkovića, Ćamila Sijarića, Miodraga Bulatovića, kaže Softić.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
