Pismo srpskom prijatelju

Tebi i našim zajedničkim prijateljima neko je ponudio nagodbu, dao vam mogućnost da sve što ste znali zamijenite za nešto drugo, i vi ste je prihvatili. I sve ovo što se desilo nekima od nas, svaki sličan zločin u stvari, može se svesti na vrlo ličnu izdaju, na spremnost određenog broja ljudi da trguju dijelovima svog života. Zato ti, dakle, pišem.

Prije nešto više od godinu dana Momir Nikolić priznao je svoj dio krivice za pokolj u Srebrenici. Kada je priznanje i formalno bilo okončano, istrčao sam iz sudnice, niz stubište i utrčao u toalet zaključavajući vrata za sobom. Iz nekog razloga fizički potpuno malaksao, naslonio sam se na zid i počeo histerično plakati i galamiti, kroz slinu koja se skupljala u ustima, ponavljao kao u transu: „Gotovo, gotovo, nema više, nema više majora Nikolića!“

Ne znam koliko je to trajalo, ali mi je poslije toga uistinu bilo lakše; nekoliko dana kasnije ipak sam shvatio da nije gotovo. Od Nikolića sam dobio priznanje, ali od tebe želim izvinjenje: nije me izdao on, nego ti. Priznanje od njega je dovoljno, jer je kriv. Tvoje izvinjenje će značiti da si nevin; tim prije što znaš da Nikolić govori istinu.

Ne znam gdje si bio onih nekoliko dana u julu 1995, kada su pobili skoro sve ljude koje sam znao. Dobar dio njih si poznavao i ti. Znaš li gdje su ih držali prije nego što su ih pobili? U staroj srednjoj školi, u hangaru iza škole „Vuk Karadžić“, u samoj školi, a još u Potočarima sam čuo da su neke držali i na nogometnom stadionu. Gledaš li utakmice otada? Autobusi su bili svuda po gradu, skoro sto autobusa koji su rano ujutro 13. jula krenuli ka Zvorniku. Da li ste njih ispratili s istom pažnjom s kojom svake godine dočekujete njihove supruge i djecu?

Da budem pošten, strah me je ovoga što pišem. Siguran sam da ćeš ti to shvatiti kao odrješenje grijeha. Međutim, ne mogu praštati u bilo čije ime, niti to može bilo ko drugi. Ako hoćeš da znaš, evo i zašto: mrtvih odavno ima mnogo više nego živih.

Pišem ti, međutim, zato što želim dobiti odgovore na sva pitanja. Želim da znam i gdje si bio tih dana i šta si mislio i kako si naučio živjeti s tim i kada si posljednji put otišao na izlet izvan grada i šta pomisliš svaki put kada prođeš pored neke naizgled netaknute livade pored puta i zašto si se svaki dan proteklih osam godina na ulici ili u kafani ili u kući pozdravljao sa ubicama? Sve. Želim da znam i šta ste ti i tvoja familija pričali kad ste bili sami u kući, a šta kada bi se takav razgovor zapodjenuo u gradu, pred drugima. Da li se ti i prijatelji iz razreda poneki put sjetite škole i kako izgovarate imena naših ubijenih prijatelja, kako se osjećaš svaki put kad spomeneš Muju Džananovića ili Mensura Cvrka? I da li ih uopće spominješ? Kako se osjećaš kada na nekom sporednom putu nabasaš na staru, odbačenu cipelu, koja je mogla, samo mogla, biti ostavljena tu nakon što je njen vlasnik ubijen?

Zastrašujuća u tom zločinu, na trenutke više i od razmjera, jeste njegova priroda, bliskost između ubica i žrtava. Sve te ljude su na strijeljanje vozili autobusima kojima smo se mi vozili u školu, sa istim onim vozačima; prije toga su ih držali u školama u koje su išli naši roditelji, a poslije njih i mi; tamo gdje su radili, ubijale su ih njihove nekadašnje kolege; zagrnuli ih u masovne grobnice, ponovo otkopali i rasijali posvuda oko grada ljudi koje su svaki dan mogli sresti i koje su sretali na bratunačkim ulicama.

Ali, zločin u Srebrenici bio je zločin uvjerenja, zar ne?

Za razliku od većine svojih prijatelja, vjerujem da su ubice u Srebrenici vjerovale kako je to što čine dobro. Nećeš se složiti, ali kako drugačije da nazovem to što se – kada više nije bilo ljudi koji bi čuvali zarobljenike – Miroslav Deronjić, tada u zvučnom zvanju posebnog komesara za Srebrenicu, oslonio na pomoć „naoružanih dobrovoljaca“?

Ili to što je direktor magacina u Kravici mrtav hladan posmatrao kako u njegovom skladištu ubijaju nekoliko stotina ljudi? Ili, to što su skeleti virili iz zemlje mjesecima, a seljani obavljali radove na njivama kao da ih ne primjećuju? Vi ste, prijatelju, vjerovali da tako treba.

I sve dok ne kažete drugačije, historija će vas sumnjičiti. Jer, koliko god da nema kolektivne krivice, ne postoji ni kolektivna nevinost. Ovaj put, međutim, za razliku od aprila 1992, ubice nisu bili kriminalci pušteni iz zatvora i dovedeni s druge strane granice. Ovi su se svaku noć vraćali svojim familijama, smijali sa svojom djecom i suprugama, da bi narednog jutra ponovo oblačili uniforme i postajali ubice. I sve se znalo: i ko je ubijen, i ko zarobljen, i gdje su svi zarobljenici bili smaknuti…

Da li si se ikad zapitao šte je sve bilo potrebno da se izvede tako masovno ubistvo? Evo: trebalo je prvo sakupiti kamione i autobuse za prevoz zarobljenika; trebalo je pronaći gorivo za toliki broj kamiona, koje je u to vrijeme, zbog naftnog embarga, bilo takoreći dragocjeno; pronaći mjesta, uglavnom zgrade, i osigurati ih, za čuvanje zarobljenika do smaknuća; pronaći dovoljno velik broj poveza za oči i ruke; organizirati streljačke vodove za ubistvo nekih osam do deset hiljada ljudi, a zatim tešku mašineriju potrebnu za iskopavanje grobnica; pokopati ih jednom, pa kasnije i drugi put… Sve to, na prostoru između Zvornika i Bratunca, za samo šest dana… I ti ćeš reći da nisi znao. Ništa od toga ne bi bilo moguće, ili ako hoćeš, šteta bi bila mnogo manja da svi vi, zajedno, niste zdušno, sa takvim entuziazmom, prionuli na posao.

Zato me strašno boli kad onako bijedno, u našim rijetkim telefonskim razgovorima – pazeći na svaku izgovorenu riječ, ali se trudeći pritom da razgovor teče prirodno – ti i svi ostali zaobilazite svaki pomen na juli 1995; boli, jer shvatam da nemam izbora nego da vjerujem u najgore u ljudskoj prirodi. I nakon svakog takvog razgovora osjetim se prljavo, onako kako bi se ti, u stvari, trebao osjećati.

Volio bih da još jednom mogu sebi dopustiti da pokažem interes za tvoj svakodnevni život. Nedavno sam, međutim, shvatio da ne mogu, da sam toliko užasno povrijeđen i da me svaki napor da saznam šta ti i ostali „običan“ svijet radite, iznova vrijeđa. Ne može me zanimati ništa slično, jer ste svi vi godinama odbijali da se zanimate za to kako je izgledao moj, naš, svakodnevni život, prvo u one tri godine rata, ali i svih osam poslije. Strašno, najviše zapravo, boli ravnodušnost.

I sada, kada malo bolje razmislim, drago mi je što nemam zajedničkih, razrednih, fotografija; drago mi je što nemam fotografija na kojima bih pored tebe mogao vidjeti nekog prijatelja ubijenog i izdanog kao i ja. Moj život naseljen je sjenkama i ima ih tako mnogo da nisam siguran da mi treba bilo kakav fizički dokaz da su nekada postojali. Ti si živ, i možda upravo praviš važne planove za budućnost. Ali, bez njih nikada nećeš biti ništa više od sjenke.

(Autor je direktor Memorijalnog centra Srebrenica. Bio je specijalni dopisnik „Dana“ iz Haaga, u kojem je pismo objavljeno 2003)