Pitanje državnih sekretara

Josip Smodlaka: Zapisi (7)

Pojavljivanje knjige „Zapisi dr Josipa Smodlake“ (Izdavač „Most Art“) posle četrdeset godina predstavlja istorijsko štivo od posebnog značaja. Autor zapisa je bio neposredni učesnik i svedok stvaranja obe Jugoslavije: Kraljevine SHS i SFRJ, državno-pravnih tvorevina koje su propustile svoju istorijsku priliku da se trajno upišu u istoriju Evrope. Raspad obe Jugoslavije tek zaslužuje ozbiljnu analizu, jer današnje države nastale njenim raspadom još uvek vuku razne traume i hipoteke prošlosti.

Govor je bio improviziran, a izrečen je bio u velikom afektu, tako da sam ga na časove morao prekinuti od uzbuđenja. Još uvijek sam bio veoma slab od teške bolesti koju sam bio navukao za vrijeme rata. Sjećam se dobro da sam usred mog govora morao pojesti komad kolača da bih crpao snagu za nastavak. Kad sam svršio, nastalo je opće odobravanje. Na licima velike većine prisutnih se vidjelo da su jedva dočekali da se već jednom svrše te beskrajne, jalove rasprave, u koje je Narodno vijeće potratilo mnogo dragocjenog vremena. Prigovori nekolicine, jedne male manjine, nisu imali upliva na odluku Vijeća, jer je ovo s ogromnom većinom glasova primilo sve što sam predložio. Prijatelji su mi govorili da sam tog dana imao veliki govornički uspjeh. Bio sam radostan što sam postigao taj politički uspjeh, koji je mogao da povoljno odluči o našoj narodnoj budućnosti. Sjednica Vijeća se zaključila nešto poslije 12 sati, nakon što je Vijeće izabralo sedmoricu, koji su imali da pretresu moj nacrt privremenog uređenja države, te da na osnovu tog nacrta donesu poslije podne na odobrenje Vijeću uslove za provedenje Ujedinjenja. U tom odboru smo između ostalih bili Svetozar Pribićević, Ante Pavelić, Ivan Lorković i ja. Odbor je gotovo u cjelini usvojio moj nacrt. Niko od Hrvata nije u odboru prigovorio glavnim tačkama u kojima se predviđalo da će se naša zajednička država odmah urediti kao ustavna, demokratska monarhija pod dinastijom Karađorđevića, sa jednim narodnim predstavništvom i s jednom državnom vladom. Samo je kod jedne tačke zapelo. Ja sam, naime, predviđao da se u novoj vladi pored resornih ministara imaju postaviti i državni sekretari za pojedine pokrajine osim Srbije, to jest ukupno šest takvih sekretara, po jedan za Hrvatsku, Dalmaciju, Crnu Goru, Bosnu, Vojvodinu i Sloveniju. Kad smo došli do te tačke, Pribićević izjavi da se s time ne slaže. Obraćajući se k meni, reče mi: „Kakvi državni sekretari? To je sve isto kao ministri!“. Ja mu rekoh da je u stvari tako, ali da sam ja upotrebio različite naslove za različiti dielokrug. Resorni ministri bi imali biti nadležni za poslove svoje struke u cijeloj državi, a kad bi se posao ticao jedne pokrajine van Srbije, tad bi se zahtijevao i supotpis državnog sekretara za onu pokrajinu. Ovo sam smatrao potrebnim za prelazno doba, dok zakoni nisu izjednačeni i dok jedni druge dobro ne poznajemo, jer sam se bojao da ne bi nova državna uprava zbog nepoznavanja mjesnih prilika izazvala u narodu nezadovoljstvo i zlu volju prema državi. Pribićević reče na to da bi takav jedan državni sekretar za pokrajinu bio ono isto što je bio hrvatski ministar u Pešti, a da on to ne može da primi. Svi se ostali članovi saglasiše s njim, čak i predstavnici hrvatske Stranke prava, te tako iz mog nacrta ispadne ta tačka, koja bi možda, bar za neko vrijeme, bila kočila centralizam, tu najveću nesreću Jugoslavije. Referentom odbora u Vijeću nisam bio izabran ja, koji sam bio sastavio nacrt, nakon što sam stvar zrelo proučio, već, jamačno iz taktičkih razloga, Ante Pavelić. U plenumu Vijeća stvar je išla glatko. Nacrt je bio jednoglasno odobren po predlogu odbora, to jest bez posebnih državnih sekretara za pokrajine, koje sam ja predlagao. Zatim je bila izabrana delegacija iz Narodnog Vijeća koja je trebala da sutradan krene u Beograd. Onda je Vijeće bilo odgodeno za neizvjesno vrijeme, a stvarno zakopano.

Na večer sastalo se nas nekoliko, mislim u jednoj sobi saborske zgrade, između ostalih bili su tu Svetozar Pribićević i Ante Pavelić. Tu u užem krugu stao je Pavelić govoriti, da ipak ne bi trebalo da se prenagljujemo, da bi bilo bolje da odgodimo odlazak u Beograd još za koji dan, jer da bi međutim mogao stići i Ante Trumbić. Pavelić i njegovi stranački drugovi polagali su veliku važnost na to da i Trumbić dođe u Beograd. Pribićević, ja i drugi nismo nikako bili za čekanje, poslije zaključka Narodnog vijeća da se smjesta mora krenuti u Beograd. Trumbić je uostalom imao tri sedmice vremena da dode u Zagreb. Kad bismo znali da će doći do par dana, mogli bismo još i čekati, rekosmo, ali kad se ne zna kada će stići, ni da li će uopće stići, ne smijemo srljati u neizvjesnost. O njegovu dolasku nisu ništa znali ni pravaši, ma da su, kako je izgledalo, bili u pismenoj vezi s njim, i, ako se ne varam, brzojavljali su mu da dođe. Trumbićeve pristalice su kasnije navodile neke čudne razloge, neke nevjerojatne opasnosti, zbog kojih da Trumbić nije smio da krene na put u Jugoslaviju. Meni je on kasnije, kad smo se našli u Parizu, samo kazao, da nije nikako mogao da ostavi Pariz.

Sutradan mi delegati Narodnog Vijeća krenusmo put Beograda, gdje smo 1. decembra stvorili Jugoslaviju.

Nastavlja se