Plaše li se Hrvati vlastite prošlosti!?

Ali, kad se kao partijski ideolog obrušio na sve izraženije pojave korupcije i klijentelizma u HDZ i otvoreno se suprotstavio ratifikaciji Istanbulske konvencije, na čemu je inzistirao Plenković, došlo je do njihova političkog razlaza.

Stier se na nedavnim unutarstranačkim izborima priklonio desnoj struji, ali nakon izgubljene bitke, za razliku od ostalih frakcionaša, korektno je priznao poraz, što mu je šef HDZ honorirao omogućivši mu ulazak u Saboru RH.

I kad je javnost već pomalo na njega zaboravila, uskrsnuo je kao novi poklisar RH pri Svetoj Stolici u Rimu, što zapravo i nije čudo, jer svojim duhovnim profilom (antikomunist, vjernik, ekumenist, visoko štuje, za razliku od većine hrvatskih biskupa, papine stavove, a i rodom je iz gradske četvrti Flores u Buenos Airesu, odakle je i papa Jorge Bergolio) idealno odgovara dužnosti na koju je postavljen.

Istodobno, budući da ima besprijekoran ideološki background: dolazi iz ugledne ustaške, emigrantske obitelji koja je u Argentini bila bliska poglavniku Paveliću, po mjeri je tvrde desnice, iako se od nje, kao EU-parlamentarac u Bruxellesu distancirao, približivši se nacionalno osviještenim liberalima, ali poput svog uzora Franje Tuđmana, NDH ne vidi samo kao zločinačku tvorevinu, već i kao izraz povijesne težnje hrvatskog naroda za samostalnom, vlastitom državom.

U Vatikanu, Stier će nesumnjivo imati dvije zadaće: privoliti papu na što skoriji posjet RH, što je jedan od prioriteta Plenkovićeve agende, koja ima malo izgleda na uspijeh i što je još važnije, odmrznuti procese kanonizacije (posvećenja) kardinala Alojzija Stepinca, blaženika i mučenika, koja za rimokatoličku crkvu u Hrvata, ali i samu državu, danas ima presudno vjerničko i nacionalno značenje, jer bi predstavljala potvrdu „ispravnosti kardinalova duhovnog puta, kao i čin povijesne rehabilitacije hrvatskog naroda kojeg neopravdano prati kolektivna stigma ustaštva i njihovih zločina“.

Međutim, papa Franjo suočen s velikim otporima SPC i nedavno preminulog patrijarha Irineja prema Stepinčevoj kanonizaciji, ne želeći ovu izrazito i politički osjetljivu temu dodatno opteretiti negativnim implikacijama i time dovesti pod upit svoju politiku zbližavanja s pravoslavnom braćom, posebice Moskovskom patrijaršijom; a SPC predstavlja nezaobilazan most na tom putu ekumenskog dijaloga, odlučio se na usporavanje i dodatno propitivanje činjenica (formiranjem 2015. zajedničke Mješovite komisije Katoličke i Srpske pravoslavne crkve, kao geste velike ekumenske vrijednosti) u svezi kontroverznog kardinala, što je revoltiralo hrvatski kler, ali i Banske dvore, koji su držali da je već sve gotovo i kako se samo čeka formalizacija postupka.

Na povratku iz pastoralnog posjeta Bugarskoj i Makedoniji (2019) papa se na ovo pitanje osvrnuo riječima: „Crkva ga je (Stepinca) beatificirala, proglasila blaženim… ali ima nerazjašnjenih povijesnih točaka. Ja koji donosim odluku… uvidio sam kako trebam zatražiti pomoć srpskog patrijarha… jer mene zanima samo istina, ne želim pogriješiti. Čemu služi izjava o svetosti, ako nije jasna istina“?

A, prošle godine, državni tajnik Svete Stolice, kardinal P. Parolino u Glasu koncila, glasilu zagrebačke nadbiskupije (Kaptola) ga je dopunio: „Sveti Otac želi da kanonizacija Stepinca bude trenutak zajedništva crkve, a ne razlog sukoba. To zahtjeva strpljivost… Tu gestu koja se posebno tiče jedne crkve, valja promatrati u kontekstu čitave crkve, a upravo papa mora voditi računa o toj općoj viziji“.

Papa je kao jedan od glavnih ciljeva svoje politike, ali i apostolskog poslanja upravo označio približavanje katoličanstva i pravoslavlja, a Stepinac se, kao simbol hrvatskog antikomunizma i nacionalne osviještenosti, pokazao kao smetnja na tom putu.

Iako bi pitanje kanonizacije trebalo biti isključivo unutarcrkvena stvar, u ovom slučaju to nije tako, naprosto su stvari spletom okolnosti nadišle zadane okvire.

Naime, okolnosti oko Stepinca ni malo nisu jednoznačne; zapravo samo pospiješuju sukobe, posebice ako nema dobre volje između zaraćenih strana, a i Hrvati i Srbi to već godinama uporno i ustrajno demonstriraju.

Podsjetimo, što je to sporno kod Stepinca: zalagao se kod pape Pija XII (koji je komunizam smatrao većom opasnošću po crkvu od fašizma) za priznanje ustaške NDH, iako je znao za rasne zakone, logore smrti (Jasenovac) i masovne likvidacije Srba, Židova, i Roma; za kolektivno, nasilno prevođenje pravoslavnih vjernika na katoličanstvo, o čemu je i pisao papi 1941. izvještavajući ga o „velikim izgledima revitalizacije katoličanstva“ i u čemu Kaptolu nije nedostajalo aktivne pomoći ustaških vlasti, a sve u duhu Pavelićeve proklamirane zločinačke politike: trećinu Srba pokrstiti, trećinu iseliti, a trećinu pobiti.

Postulator kauze o Stepinčevoj svetosti mons. Juraj Batelja u svojoj je knjizi o Stepincu navodi kako je kardinal brojnim Srbima i Židovima pomagao tijekom rata i mnogima je spasio živote; pojedini su svećenici pokrštavali Srbe u iskrenoj želji da ih spase od sigurne smrti; to nije sporno, ali prigovor koji mu dolazi iz Yad Vashema nesporno stoji: nije, a trebao je i mogao se daleko više angažirati u spašavanju i zaštiti ugroženih, posebice stoga, jer se nalazio na čelu institucije koja mu je osiguravala utjecajnu i povlaštenu poziciju.

Naravno, Stepinčevo ponašanje tijekom Drugog svjetskog rata u rimskoj kuriji dobro je znano, a ono nikako nije bilo neporočno; stoga se papa nije mogao jednostavno oglušiti na intervenciju i pismo srpskog patrijarha Irineja (2014), smatrajući svojom dužnošću da još jednom cijelu tu problematiku dobro pretrese i razjasni povijesne prijepore, uključujući i one na koje su mu ukazivali iz SPC, prije nego li donese definitivnu odluku o kanonizaciji.

A sve kako bi otkrio ispravan put što je moguće većeg postizanja jedinstva među kršćanima, što je zapravo i temeljna agenda njegova javno proklamiranog apostolska poslanja.

Hrvatski biskupi na čelu s Želimirom Puljićem vidno uzrujani papinim pohvalama upućenim patrijarhu Irineju, žustro su reagirali na odgodu Stepinčeve kanonizacije smatrajući je neprimjerenom.

A, upravo ta stalna i silna nastojanja Kaptola i HBK (Hrvatske biskupske konferencije) da posredovanjem Stepinca uljepšaju i(li) barem ublaže nedostojne i sramotne stranice vlastite prošlosti pod okriljem NDH, natjerale su kardinala Parolina (2015) da prigovori hrvatskim crkvenim velikodostojnicima, kako u kolaboraciji s državnim vrhom manipuliraju s vlastitom javnošću i vjerničkom pastvom i da im je vrijeme da to konačno prestanu činiti.

Time se samo bespotrebno dižu tenzije i neodgovorno zatežu odnosi, kako s kurijom u Rimu, tako i s pravoslavnim Istokom. Parolin je upozorio, kako je i prilikom Stepinčeve beatifikacije (1998) iz izrazito ekumenski nastrojene Carigradske (Vaseljenske) patrijaršije, primus inter pares u pravoslavnom svijetu, na papinu adresu stiglo oštro upozorenje (i u ime SPC) kako se radi o preuranjenom činu.

A, budući se radi o glavnom papinom ekumenskom partneru i savezniku u pravoslavnom svijetu, uz čiju pomoć Vatikan želi ostvariti što je moguće bliže veze i odnose s RPC (Ruskom pravoslavno crkvom), kao najvećom i najmoćnijom u zajednicom u tom duhovnom prostoru, onda nikoga ne bi trebali začuditi potezi koje Sveta Stolica vuče.

Naravno, izuzev hrvatskih biskupa koji se pravi naivni više nego li im to treba.

U pismu hrvatskih biskupa (napisanom 2018. a objavljenom 2019) upućenom srpskom patrijarhu bile su odbačene sve optužbe SPC, a posebice ona kako je Katolička crkva mogla, da je htjela, spriječiti rat 1990-ih godina u bivšoj Jugoslaviji, a istodobno su podsjetili Irineja, kako su on i njegove vladike, tvrdile kako Hrvati i Srbi ne mogu živjeti u zajedničkoj državi, čime su i s njihove strane bile legitimirane Miloševićeve ratne ambicije i destruiranje tzv. velike Jugoslavije.

Podsjetili su Irineja također da je presudu notornom ratnom zločincu generalu Ratku Mladiću pred Međunarodnim tribunalom u Haagu nazvao vražjim djelom; međutim te su zamjerke, koliko opravdane, toliko i deplasirane, jer su hrvatski biskupi očito zaboravili tko je sve, kako i koliko zdušno branio i štitio naše ratne zločin(c)e.

Problem je u tomu, a budući veleposlanik RH u Vatikanu, Stier teško da tu može išta promijeniti, što su i crkva u Hrvata i SPC izrazito konzervativne i tradicionalističke institucije; politički, financijski i interesno uvezane s vlastima.

I u Hrvatskoj (Plenković) i u Srbiji (Vučić) vlastodržci podilaze crkvi, kupuju njenu naklonost, a za uzvrat dobivaju blagoslov za svoju sebičnu i isključivu politikantsku agendu, u kojoj, s hrvatske strane kao posvema normalne prolaze teze o „srpskom genu koji mrzi sve hrvatsko“ (Batelja), a sa srpske to isto tvrdi akademik Vasilije Krestić, optužujući Hrvate za „urođenu genocidnost prema Srbima“, pri čemu mu maloumno sekundira sisački biskup Košić opetovanim isticanjem ustaša kao pravih hrvatskih domoljuba.

Stoga i ne čudi da je papa Franjino zalaganje za siromašnu crkvu i dijalog s pravoslavnima u hrvatskom kleru dočekano na nož, a u Srbiji s urođenim nepovjerenjem.

I sve dok se na ovim prostorima budu zaobilazile riječi velikog teologa Hansa Konga „kako nema mira među narodima bez mira među crkvama“, voditi ćemo iznova davno završene ratove, prekopavati mrtve, bagatelizirati tuđe i uvećavati vlastite žrtve, optuživati druge za našu nesreću koju smo si sami skrivili.

A upravo papa Franjo ovaj lanac zla želi prekinuti, svijestan kako se ono na ovim prostorima (o)lako može obnoviti.