Plenković i HDZ – korak naprijed, dva koraka nazad

U završnom je govoru predsjednik stranke (i šef vlade) Andrej Plenković naglasio kako se „može konstatirati visoki stupanj političkog suglasja unutar HDZ o smjeru kojim treba i dalje voditi i unapređivati rad stranke, a osobito visoki stupanj dogovora i odlučnosti da se zajednički radi na boljitku RH, hrvatskog naroda i svih njenih građana, kao i boljitku Hrvata izvan Hrvatske“.

Tjedan dana nakon sabora stranke, na zagrebačkom Jarunu, u organizaciji Utemeljitelja HDZ svečano je obilježena 33. godišnjica osnivanja HDZ, prilikom koje je Plenković obećao kako će „najveća i najjača hrvatska politička opcija“ nastaviti djelovati kao domoljubna, demokršćanska, državotvorna stranka, a istodobno se požalio kako je HDZ „nerijetko žrtva brutalnih i agresivnih etiketa“, te da se svi članovi stranke kolektivno optužuju „kao korumpirani lopovi i izdajnici Hrvata u BiH“, što on osobno kao predsjednik neće dopustiti da mu lijepe neutemeljene optužbe i bezrazložno stigmatiziraju cijelu stranku.

Prepošteni i uvređeni Andrej očito ima problema s pamćenjem; pa nedavno je Vrhovni sud RH potvrdio pravomoćnu presudu HDZ kao „zločinačkoj organizaciji“, a njen nekadašnji vođa dr Ivo Sanader u zatvoru guli višegodišnju kaznu za primanje mita, a još mu predstoji nekoliko procesa zbog sličnih krimena?

OTIMAČINA – DOMOLJUBNA DUŽNOST: Plenković se osvrnuo i na novi program koji HDZ pozicionira na desni centar, upravo kako je to vizionarski zamislio njen osnivač i vođa dr Franjo Tuđman, a ujedno je naglasio važnost „modernog hrvatskog suverenizma“ kao najvažniji aspekt ovog programa, te se žestoko okomio na „radikalnu i populističku desnicu“ (Domovinski pokret i Most) koja svojom isključivošću državu vodi u unutrašnje sukobe, podjele i međunarodnu izolaciju, slično kao što to čini i Zoran Milanović, aktualni predsjednik RH.

Pokušao je umiriti dio članstva koje teško prihvaća onaj dio iz Programske deklaracije u kojem se tvrdi da će HDZ „poštovati sve zajednice obiteljskog života“, što je protumačeno kao korak priznavanju istospolnih zajednica, a što je za „prosječnog hadezeovca“ prava hereza. Plenković je to nazvao zlonamjernim interpretacijama, jer je valjda svima „kristalno jasno“ da stranka na prvo mjesto stavlja obitelj i tradicionalne kršćanske vrijednosti, a sve ostalo su samo poruke da se i ostali oblici zajednica (izvanbračna, udomiteljska…) toleriraju.

Nagovijestio je i donošenje Etičkog kodeksa stranke, ali svima je jasno da će to, kao i dosad, biti samo mrtvo slovo na papiru, jer još se tinta na kodeksu nije ni osušila, a već je EPPO (Ured europskog javnog tužitelja) doskorašnjeg Plenkovićevog ministra poljoprivrede Tomislava Tolušića osumnjičio za teške financijske malverzacije (navodno je otuđio 2,5 milijuna kuna bespovratnih sredstava iz EU-fondova), a policija uhitila i sprovela u istražni zatvor. A, on je samo posljednji u nizu od dvadesetak ministara (i njihovih „poslovnih partnera“) iz premijerovog kabineta koji su se našli „iza brave“ i(li) kojima se sudi.

Gotovo u isto vrijeme policija je uhitila Stjepana Turkovića, najistaknutijeg karlovačkog hadezeovca koji je zajedno sa sinom krao željeznu armaturu; praktički nema dana a da neki istaknuti član vladajuće stranke ne bude uhićen, osumnjičen ili optužen za teška mafijaška (ne)djela: korupciju, mito, trgovanje utjecajem i niz drugih kriminalnih radnji. Ali, sve to Plenkoviću nimalo ne smeta; čini se kao da je sklopio neku vrstu nepisanog dila s istaknutim prvacima svoje stranke (a oni to proširili na niže, županijske i lokalne razine): nitko ne smije dovoditi u pitanje kako vodi stranku i državu, a za uzvrat on hadezeovcima, posebice „domoljubnim tvrdolinijašima“ (ma što to značilo) prepušta da ovladaju svim državnim i društvenim institucijama, podrede ih svojim privatnim i klijentelističkim interesima, na način kakav je bio nezamisliv čak i u najgora, rigidna Tuđmanova (po)ratna vremena, kad je stranačka koterija otvoreno kokošarila, otimala i krala bez ikakvog zazora i(li) susprezanja, kao da joj je to „u opisu domoljubne dužnosti“.

CAPO DI TUTI CAPI: Plenković je nakon šest godina od kako je preuzeo vodstvo stranke konačno njome uspio u potpunosti ovladati; pozornim kadrovskim inžinjeringom na sve bitne pozicije u stranci, ali i državi i društvu, postavio je svoje ljude i konačno se rješio (za)ostataka Karamarkovih pristaša koji su mu znali zagorčavati život. Ali ipak, još uvijek ima nezadovoljnih koji drže da Plenković stranku vuče isuviše lijevo, da ju je udaljio od Crkve i stoga je smatraju demonokršćanskom, a ne demokršćanskom, prigovaraju mu da je suspendirao unutarstranačku demokraciju (koja zapravo nikad nije ni bilo) i da je kao šef stranke autoritarniji i od samog Tuđmana.

Nakon općeg sabora neki su analitičari predviđali kako bi Plenković u jesen mogao raspisati prijevremene izbore, jer mu niz stvari naprosto ide na ruku; na fonu skorog ulaska RH u eurozonu i Schengen, dobre turističke sezone i uz konstantno visoki rejting stranke, trebao bi preduhitriti neizvjesnost prijeteće gospodarske i energetske krize, inflacije i svih nepoznanica što ih sobom nosi rat u Ukrajini koji, bez ikakve sumnje neće tako skoro završiti.

Ali, težak poraz HDZ na nedavnim lokalnim izborima u Splitu ga je, barem se tako čini, odvratio od tih nakana, ako ih je uopće i imao. Plenković se uzda u reforme, koje stalno obećava, ali nikako da s njima i krene; svijestan je da su nužne, ali strahuje od njihovih posljedica, stoga umjesto dubinskih imamo samo kozmetičke zahvate. Sanader je tu bio daleko radikalniji; detuđmanizaciju koju je pokrenuo trebalo bi nastaviti, ali Plenković za to jednostavno nema kapaciteta, niti hrabrosti, a još manje volje. Ali, imaju nešto zajedničkog: pitanja nezadovoljnika unutar stranke rješavali su kupovinom i(li) podmićivanjem oponenata, s tim što je korupcija unutar HDZ danas i veća no u Sanaderovo doba. Nepotizam, klijentelizam, bezočni lopovluci, brojne kriminalne zlouporabe, sve do posvemašnje moralne devastacije društva modus operandi su Plenkovićevog stila vladanja: poslušne i odane nagrađuje lukrativnim sinekurama, neposlušnih se beskrupulozno odriče, a protivnike brutalno gazi. Jednostavno ponaša se kao capo di tuti capi.

HADEZEOVSKI OPIJUM ZA NAROD: Na nedavnom kongresu EPP (Europske pučke stranke), u Rotterdamu, najjače grupacije unutar EU parlamenta, Plenković je doživljavao svoje zvijezdane trenutke; kolege su ga tretirale kao „apsolutnu stranačku perjnicu“ i uistinu će biti zanimljivo pratiti kako će se razvijati njegova daljnja karijera. Malo je vjerovatno da će se zadržati u Hrvatskoj, njegove su ambicije vezane za Bruxelles, za neku od vodećih funkcija u Europskoj komisiji; dokazao se, otvorio si je prostor koji u dogledno, ali blisko vrijeme mora iskoristiti, što će, siguran je i napraviti. Dakako, uz uvjet da u međuvremenu ne napravi neku veliku grešku, ali ziherašima poput njega, to naprosto nije u naravi. U RH više nema što dobiti, već samo (iz)gubiti.

Paradoksalno je kako i nakon što je HDZ presuđen za organiziranu pljačku i na dalje uvjerljivo dominira hrvatskom političkom scenom; to je teško objašnjiv fenomen kojem je gotovo nemoguće (pro)naći paralelu u čitavom svijetu. Većina stranaka i(li) pokreta koji su 1990-ih godina iznijeli postkomunističku tranziciju na svojim plećima, danas je nestala ili tavore na političkoj margini, ali ne i HDZ; njegov je status, uostalom kao i Franje Tuđmana neupitan, uživa stabilnu potporu elektorata, što se zapravo nikakvim objektivnim pokazateljima ne da izmjeriti. Hrvatska je sve, samo ne i zemlja (obećanog) blagostanja i napretka; najveći krivac za takvo porazno stanje upravo je HDZ koji je po svom političkom DNK isključivo korupcijski dizajniran, ali je usprkos tomu, ili zahvaljujući upravo tomu na izborima nepobijediv i praktički na vlasti gotovo trideset godina. HDZ je, čini se, prava mjera onomu i onoga što prosječan Hrvat traži i očekuje od politike.

Naravno, to je porazno, sramotno i tragično, jer ako pogledamo činjenicama u oči RH je po svim parametrima jedna od najneuspiješnijih članica EU, a HDZ koji je vodi nije spreman ni na kakve korijenite reforme. A i zašto bi se u takvo što upuštao kad ga, ma koliko krao i pljačkao vlastiti narod, taj isti narod na izborima nagrađuje svojim glasovima. Reforma bi tražila stvarnu demokratizaciju vladajuće stranke i društva u cjelini, a to je nešto na što HDZ nikad neće pristati i stoga jedina nam je perspektiva: osta(ja)ti na začelju Europe, perpetuirati krize, (p)ostajati sve siromašniji, a upravo su to elementi na kojima vladajuća stranka gradi svoj monopol. Zar nas onda može (za)čuditi što HDZ svoju politiku provodi oslanjajući se striktno na boljševičku, Lenjinovu maksimu „korak naprijed, dva koraka nazad“; pokazala se i dokazala efikasnim, čudotvornim političkim eliksirom, pravim opijumom za hrvatski narod koji ga spriječava da konačno već jednom osvijesti tragičnu poziciju u kojoj se nalazi.