Plenković i njegova vlada na pola mandata

Optužio je Milanovića da smišljeno i orkestrirano napada njegove ministre i politiku Vlade u cjelini, samo kako bi mu osobno naštetio, te da zlorabi svoju funkciju šefa države kako bi se nametnuo kao vođa antihadezeovske oporbe, a u svemu tomu ima snažnu potporu civilnog društva, nevladinih udruga, kao i (slabe i razjedinjene) opozicije, a ponajviše medija koji javnost sustavno „filuju“ kriminalno-korupcijskim aferama, u kojima su glavni protagonisti gotovo isključivo visoki državni i stranački dužnosnici HDZ i time svjesno demontiraju demokratski izabranu vlast, odnosno (ne)izravno zazivaju njeno nelegalno rušenje.

Ali to, poručuje Plenković neće proći; nadmeno tvrdi kako njegova Vlada savršeno funkcionira; međutim ipak iz dana u dan pokazuje sve veću nervozu, jer gotovo nema tjedna, a da mediji ne (raz)otkriju nekog od njegovih najbližih suradnika „s prstima duboko umočenim u pekmez“.

Trenutno, DORH, USKOK i OLAF, tj, državno odvjetništvo, ured za suzbijanje organiziranog kriminala i europski istražitelji zaduženi za otkrivanje prevara i borbu protiv financijskih malverzacija i otuđivanje sredstava iz EU-fondova vode istragu protiv potpredsjednika Vlade Borisa Miloševića, u tom kontekstu govori se i o ministru gospodarstava Tomislavu Ćoriću; dignuta je optužnica protiv ministra rada i socijalne skrbi Josipa Aladrovića, nedavno je bio uhićen (bivši) ministar graditeljstva Darko Horvat i čeka se početak suđenja, a prije par dana ukla je nova, u mnogo čemu nejasna i nedorečena, bizarna afera, vezana uz ministricu regionalnog razvoja i EU-fondova Natašu Tramišak, koja je potvrdila novinske napise da joj je bili prijećeno smrću nakon što je u ljeto prošle godine raskinula ugovor s privatnom firmom Omega koja je godinama, još od mandata ministrice Gabrijele Žalac (protiv koje OLAF vodi istragu) za pomenuto ministarstvo obavljalo informatičke i softverske usluge bez javnog natječja (što bi po zakonu bila obvezna učiniti), a radi se o milijunima eura, dodijelila državnoj, financijskoj agenciji FINA, koja je navodno stručna i sposobna obavljati i tu vrstu usluga.

„KRV DO KOLJENA“: I sve bi to još i bilo u redu, ali FINA je odmah potom posao dodijelila svojim „dugogodišnjim suradnicima“, privatnoj firmi Gaus, gle čuda čije vlasnike ministrica dobro poznaje, jer imaju sjedište u Osijeku, inače njenom prebivalištu.

Tramišak.

Slučajno?

Teško za povjerovati.

U tiskovinama se pisalo da su Milijan Brkić, bivši visokopozicionirani član HDZ, s još uvijek jakim vezama u policiji i tajnim službama i premijerov savjetnik Zvonimir Savić, ministrici prijetili „krvlju do koljena“ i da će joj „privatni život javno razvlačiti po blatu“ ukoliko ne produži ugovor s Omegom, koji je u ljeto minule godine istekao.

Ostaje nejasno zašto ministrica nije prijetnje odmah prijavila policiji, ili samom premijeru, već je to učinila nedavno, kad su čitavu stvar provalili mediji, potvrđujući krajnje smušeno i zbunjeno iznesene navode.

Istina, demantirala je (neuvjerljivo) da su joj prijetili Brkić i Savić, ali ne i same prijetnje, tako da ostaje otvorenim o čemu se tu zapravo radi?

Pretpostavlja se kako se radi o borbi unutarstranačkih klanova oko raspodijele plijena, ali i da antiplenkovićevska struja u HDZ (jednu od vodećih uloga ima osječko-baranjski župan i potpredsjednik HDZ Ivan Anušić) podmeće spinove i afere premijeru nezadovoljna slabim rezultatima njegove politike strahujući kako time stranka gubi koalicijski potencijal, bez kojeg nakon izbora neće biti u stanju formirati većinu u Saboru, a time i Vladu, što bi po nju, ukoliko ne osvoji vlast bilo pogubno, jer bi se tako lako mogla ponoviti priča iz vremena nakon ostavke, pa onda i pada bivšeg premijera Ive Sanadera kad je HDZ (pre)suđeno kao mafijaško-kriminalnoj organizaciji.

„BATA DIPLOMATA“: Logika je jasna: Plenković će napustiti brod koji tone i otići u Bruxelles na neku visoku funkciju (govori se da puca na mjesto visokog povjerenika za vanjske poslove u EK, u čemu, kako sada stvari stoje može računati na potporu vodećih ličnosti EU; prve dame EK, Ursule van der Leyen i Charlesa Michela, šefa Europskog vijeća), što premijer i ne krije, ali što će (pre)ostali njegovi suradnici, osim da u Remetincu (zatvor u Zagrebu) osnuju detaširanu partijsku ćeliju.

Ali, Plenkovića zanima samo osobni interes i probitak i u tom cilju spreman je (u)činiti sve (ne)dozvoljeno, pa i više od toga, ne osvrčući se na tuđe žrtve.

A, da bi to ostvario, Plenković ne smije pogriješiti, stoga ništa ozbiljno u političkom smislu neće ni poduzimati; to najbolje ilustriraju pandemijska kriza i posvemašnje ignoriranje saniranja posljedica razornog potresa u Zagrebu i na Baniji; sve su premijerove odluke bile isključivo politikantske; (ruko)vodio se osobnim i(li) stranačkim interesom, posvema zanemarujući humanitarni aspekt i zdravstveni interes građana RH.

Korupcijske afere koje se nižu kao na traci nisu mu problem sve dok se u to ne umješa Bruxelles, izravno ili preko OLAFA, e onda se promptno reagira.

Plenkovićeva slika uglađenog, pristojnog i obrazovanog Bate diplomate prema van, posvema odudara od one koju svakodnevno viđaju građani RH: pompozni, arogantni lik koji bez ikakvih skrupula iskazuje svoju nadmoć. Uostalom, zar nije nedavno na jedno novinarsko pitanje bahato replicirao: „Mogu što hoću“.

Dok žestoko kritizira Milanovića, a ovaj mu narcisoidno uzvraća, država od problema puca po šavovima, a društvo stagnira u svim segmentima gospodarskog, zdravstvenog, socijalnog, kulturnog i svakog drugog razvoja, prepuno je demokratskih deficita i defektno je na svim razinama etičkih i moralnih standarda.

BESMISLENI (DOMAĆI) RAT: U situaciji u kojoj se RH nalazi, svaki bi odgovoran političar, posebice onaj koji u rukama drži sve poluge vlasti i moći, izlaz vidio u raspisivanju prijevremenih izbora; ali Plenkoviću to ne pada na pamet.

Kao prvo to bi moglo biti shvaćeno kao njegov znak slabosti, a drugo: svakim danom, bez ogleda na bezidejnu i razmrvljenu oporbu, vladajućoj stranci u javnosti padaju akcije.

Istina, HDZ jedini ima stabilno biračko tijelo (između 25 i 28 odsto, a taj se broj sve više smanjuje); dovoljno za pobjedu, ali nedovoljno za formiranje vlasti.

Stoga bi racionalno rješenje bila barem nekakva rekostrukcija Vlade, ali čak i takvu misao Plenković je s indignacijo odbijao.

Međutim, nakon slučaja Tramišak, koji se lako može izroditi u aferu nad aferama, čini se kako je Plenković shvatio da mu je pametnije olabaviti kajase, prihvatiti kompromis kako bi barem privremeno pokrpao rupe u svojoj politici, uveo u igru neke nove ljude, ali problem je u tomu što mu ne trebaju kvalitetni, već poslušni; njih ima na pretek, samo hoće li mu biti i odani?

Osim toga, valjalo bi mu obuzdati rat s Milanovićem koji mu očevidno šteti, ali stvari su međusobno otišle toliko daleko da su postale osobne i teško da će itko od njih popustiti i ponuditi primirje, jer će to javnost protumačiti kao poraz onoga koji to prvi učini.

Dakle, besmisleni će se rat nastaviti, iako sve više zamara čak i najodanije sljedbenike predsjednika i(li) premijera; rat i kriza u Ukrajini umjesto da ih zbliži, samo je dodatno raspirila njihov sukob.

Istina, ruska agresija na Ukrajinu privremeno je stišala oporbene zahtjeve za raspisivanjem izbora ali kako to već biva: ako rat dugo potraje i izbjeglice nahrpe i u RH, drugi će problemi (inflacija, standard, poskupljenja…) zaokupiti hrvatske građane i domaće će teme iznova biti u fokusu; stoga premijer tako ažurno u prvi plan gura ukrajinsko pitanje.

Hrvatska je danas taoc hadezeovskog lopovluka, što i nije nešta novo, ali još i više Plenkovićeve EU ambicije, a ništa manje niti Milanovićevog križarskog rata, pohoda na RH institucije.

Stoga, osim da krpa sve veće buže nekompetentnosti, neznanja i nevjerodostojnosti svoje Vlade, Plenković nema nikakve vizije što mu je činiti.

Osim jasno zacrtanog pravca prema Bruxellesu, sve mu je sporedno.

Istina, realizacija proklamiranih ciljeva: ulazak RH u shengenski prostor i u euro-zonu je u tijeku, ali sve to ukrajinska kriza lako može odgoditi.

Uz to je pitanje: je li pametno žuriti u euro-zonu (vidi primjer Češke, Poljske, Mađarske…) u vrijeme prijeteće inflacije, kad sve poskupljuje, a novac vrijedi sve manje?

Nije li to dvosjekli mač? Naravno, Plenković to dobro zna, ali očajnički mu treba nekakav rezultat; treba mu nešto što će odvratiti pozornost javnosti od silnih afera, izostanka obnove nakon potresa…

I stoga, jasno je zašto premijer reafirmira tuđmanizam; to ništa ne košta, a donosi benefite.

Osim toga, kad nemaš što stvarno ponuditi, nacionalističke i populističke magle dobro dođu.

Ali, sve to ipak ne može prikriti bjelodanu činjenicu: u premijerovoj političkoj agendi nema ničeg čime bi mogao mobilizirati građane RH; osim pukog, golog interesa za vlašću i ogromne volje za moć, sve drugo su mu samo trice i kučine.