Počast alžirskoj literaturi i „arapskom proleću“

U svakom slučaju, uručivanje Nagrade mira laureatima postalo je vremenom vrhuncem ove najveće i najvažnije svjetske knjiške smotre. Tako će biti i 16. listopada ove godine kada će Nagrada mira biti uručena Boualemu Sansalu, a s tim činom bit će odata počast i njemu i alžirskoj literaturi i „arapskom proljeću“.

Nagrada mira podrazumijeva vrhunski umjetnički ili znanstvenički doprinos i beskompromisni humanistički angažman. Objektivno gledano, umijeće je bilo ne napraviti pri izboru u proteklih 60 godina veliku pogrešku, kakve se događaju pri dodjeli drugih nagrada, primjerice Quadrige, koja je trebala biti ove godine dodijeljena kao nagrada za promicanje slobode i demokratskih promjena nikom drugom do ruskom premijeru Vladimiru Putinu, ali se od toga moralo odustati nakon silnih protesta i u Rusiji i u Njemačkoj. Dokumentarni TV kanal ZDF.kultur objavio je ovih dana ne slučajno jedan šokirajući film o ruskim oligarhima iz kojeg je razvidno kako je i Putin – s procijenjenim bogatstvom od 40 do 50 milijardi dolara iz poslova s naftom i plinom – samo jedan od njih i još k tomu autokrata velikog formata.

„Ove se godine nagrada neće dodijeliti“, izjavio je glasnogovornik Odbora za dodjeljuju nagrade Quadriga, priznajući kako je Odbor bio zabrinut zbog „lavine kritika u medijima i političkim krugovima“, uključujući i političare iz vladajuće koalicije, pa je nagrada koja se dodjeljuje od 2003, prvi put povučena. Dobitnici ove nagrade bili su, između ostalih, i bivši sovjetski i češki predsjednici Mihail Gorbačov i Vaclav Havel, srbijanski predsjednik Boris Tadić, turski premijer Redžep Erdogan, i dr.

Protiv svake forme doktrinarnog zasljepljenja

Dobitnik Nagrade mira za 2011. alžirski je književnik Boualem Sansal, tako je odlučilo Zakladničko vijeće ove nagrade, priopćio je na Berlinskim danima knjige dr Gotfrid Honefelder, prvi čovjek Burzanske udruge njemačkih knjižara. Nagrada mira bit će laureatu Sansalu uručena, kako je rečeno, na završetku Frankfurtskog sajma knjiga i uz nazočnost njemačkog establišmenta. S time se, nesumnjivo, željela svratiti pozornost europske i svjetske kulturne i političke javnosti na skoro zaboravljeni građanski rat u Alžiru, koji je bio svojevrsni „burevjesnik“ i aktualnog „arapskog proljeća“ u cijelom regionu od Magreba do Saudijske Arabije.

Ovogodišnja počast njemačkih izdavača i knjižara alžirskoj i arapskoj literature i kulturi podsjetila me je da ovo nije prva Nagrada mira alžirskoj kulturi, jer ju je već dobila francusko-alžirska književnica i filmska autorica Asia Đebar (2000), čije je pravo ime Fatima-Zohra Imalajen. O njoj i njezinim knjigama sam pisao prije 11 godina i neke od njezinih zanimljivih knjiga su u međuvremenu prevedene i na naš(e) jezik(e). S ovogodišnjim izborom dobitnika Nagrade mira želi se, dakle, ponovno skrenuti pažnja i ukazati na važnost demokratskog pokreta u Sjevernoj Africi, priznao je i već spominjani dr Honefelder.

U obrazloženju Zakladničkog vijeća se istaklo, uostalom, kako se Nagradom mira „odlikuje alžirski književnik, koji kao strastveni pripovjedač, bogat duhom i suosjećajan, potiče susretanje kultura u međusobnom poštovanju i razumijevanju“. Boualem Sansal pripada „malom broju u Alžiru preostalih intelektualaca, koji vrše otvorenu kritiku političkih i socijalnih odnosa u zemlji“, piše dalje u ovom obrazloženju. S beskompromisnim pledoajeom za slobodnu riječ i javni dijalog u demokratskom društvu nastupa Sanasal protiv svake forme doktrinarnog zasljepljenja, terora i političke samovolje, pri čemu nije njegov pogled usmjeren samo na zavičaj, nego na čitav današnji svijet.

Boualem Sansal rođen je 15. oktobra 1949. u alžirskom brdskom mjestašcu Teniet el-Had, a odrastao je u radničkoj četvrti Belkort u Alžiru. Iza sebe je imao zapaženu činovničku karijeru u ministarstvima trgovine i industrije kada 1996. započinje pisati svoj prvi roman Zakletva barbara, koji će 1999. na francuskom objaviti Galimar, a na njemačkom će se pojaviti četiri godine kasnije i pod imenom Der Schwur der Barbaren. Iako mu je francuski izdavač savjetovao da prvi roman objavi pod pseudonimom, jer se u njemu radilo o alžirskom građanskom ratu i iskustvu terorizma proisteklog kako od islamista tako i od tzv. državne sile, Sansal objavljuje svoj prvijenac pod punim imenom i prezimenom. Poslije toga biva hitno „poslan na odmor“, odnosno, otpušten s mjesta generalnog direktora u Ministarstvu za industriju i prestrukturiranje. Nakon objavljivanja dva nova romana pojavljuje se 2003. Journal intime et politique – dnevnik kojeg je Boualem Sansal vodio s još četvoricom drugih alžirskih književnika o situaciji u Alžiru 40 godina poslije sticanja nezavisnosti. Zbog kritičkih opaski o alžirskom predsjedniku Butefliki biva potom i definitivno otpušten iz državne službe.

Neiscrpna rezerva vizija

Uslijedio je niz „otvorenih pisama“ upućenih svojim zemljacima u kojima je zahtijevao stvarnu demokraciju u Alžiru, sukladno kriterijima i prosvjetiteljskoj tradiciji u svijetu, jer je ono što se u Alžiru događalo od 1988. bila imitacija demokracije iliti demokratura. Sansal ne optužuje samo domaće vlastodršce, nego i Europu što šuruje s arapskim vlastodršcima. Unatoč tomu što su mu knjige „stavljene na indeks“, dakle zabranjene, ostaje živjeti u Alžiru. I danas živi i radi u blizini glavnog grada, u primorskom mjestu Burmerds. O njegovoj privatnosti se još znade da se nakon braka s jednom Čehinjom (s kojom ima dvije kćerke), ponovno oženio 1986. jednom Alžirkom.

Njemački književni kritičari hvale Sansalov „barokni stil“, njegove „kaskade riječi“ i sposobnost surealističkog izražaja. O Sansalovoj literaturi govori nadahnuto i književni kritičar Džozf Haniman, čiji se esej može pronaći na portalima koji prate Nagradu mira i Frankfurtski sajam knjiga. Haniman je u Sansalovim romanima uočio „ocean slika, vulkansku nestrpljivost, neiscrpnu rezervu vizija“ i sklonost ka pesimizmu.

U Sansalovim romanima i esejima se, de facto, radi o dekonstrukciji surove stvarnosti njegove zemlje, koja je u glorificiranju svoje s mukom stečene neovisnosti zaboravila na sam narod (ovdje se paralele s Jugoslavijom nameću same od sebe), o lažnoj pobožnosti, o kaosu u migrantskim miljeima, o korupciji u državnim organima, o borbi s tabuima, itd. Primjerice, u romanu Selo Nijemca (Das Dorf des Deutschen, objavljenom na francuskom 2008, a na njemačkom 2009), se u pojavnoj ravni radi tek o jednom njemačkom doseljeniku za vrijeme alžirskog rata za neovisnost, koji je u selu stekao veliki ugled i nije mu moglo naštetiti ni što su kasnije upravo njegovi odrasli sinovi u Francuskoj pronašli da je svojedobno bio uvjereni nacista. Sansal se, međutim, ovdje obračunava s alžirskom sljepoćom prema fašizmu, a ta tema nije samo alžirska, nego i naša…

Književnik mora živeti u svojoj zemlji

O Sansalovim političkim uvjerenjima najbolje se uvjeriti posredstvom njegova intervjua Mi trebamo međunarodnu podršku (www.boersenblatt.net). Vrlo se obradovao Nagradi mira, priznao je u razgovoru s njemačkim novinarom, ona je došla u pravom trenutku, jer se ljudi u arapskom svijetu upravo bore za slobodu, a za njih je mir jednako sloboda. Požalio se, pak, kako „u momentu nas ovdje u Alžiru ne podržava nitko“.

Po njegovim riječima, „zapadne, demokratske i slobodne zemlje su podržavale prije svega diktature. One nisu vjerovale u ovaj narod. One tvrde, narodi Juga, Arapi, crnoafrikanci nisu zreli za slobodu. Ali u povijesti su bile upravo ove zemlje koje su se borile protivu zemalja Sjevera i oslobodile se kolonijalizma. Postoji historijska krivnja zapadnih zemalja i zbog toga nije čudno da oni sprovode realpolitiku i surađuju s diktaturama“.

U odgovoru na pitanje o „arapskom nacionalizmu“ i „radikalnom islamu“ kao problemima na putu ka demokraciji u ovom dijelu svijeta, Sansal kaže: „Diktature nemaju nikakvu legitimaciju, dakle one je konstruiraju i unutar te konstrukcije tvrde kako su oslobodile svoje zemlje. Ali, to su uradili sami narodi, oni su se oslobodili. Ova forma legitimacije ne funkcionira više. Dakle, oni koji upravljaju zaigrali su na nove akcente, na novi postupak glede legitimacije, između ostalog na arapski nacionalizam. Nacionalisti kažu, Zapad nas je otkačio, otuda se i moramo ujediniti. Ali, ni to ne ide, jer nema nikoga tko bi mogao biti glava ovog pokreta. Dakle, usmjerava se pogled na neprijatelje nacije – kršćane ili Izraelce, primjerice“.

Po Sansalovom mišljenju, ono što se sada događa u susjednim zemljama, u Alžiru je započelo već 1988. Tada su više dana trajale demonstracije i alžirska armija je počela pucati na ljude kao sada u Libiji. Nakon toga je državna vlast predložila neke ustupke koje su joj omogućile da okonča ustanak. Nedugo potom započela je država neprimjetno i korak po korak ponovo ograničavati slobode na koje je bila prisiljena prije toga pristati (Zbog toga i poručuje Egipćanima – ako građani nisu budni, vratit će se snage starog režima nazad). U momentu ima mnogo simpatija širom svijeta za narode u arapskom svijetu. Ali, oni trebaju podršku međunarodnih organizacija kao što su Ujedinjeni narodi i Europska unija.

Na pitanje o doprinosu literature u arapskom svijetu Sansal je odgovorio: „Potrebite su diskusije, moraju se potpaliti debate o gospodarstvu, o politici, o filozofiji, o svemu. To je zadaća novinara, na nekoj prvoj razini. Na drugoj razini je to posao politike, koja mora izraditi konkretna rješenja i načiniti prijedloge za djelovanje. Konačno, na trećoj razini su tu i književnici koji diskutiraju o svim stvarima i nalaze izvjesne fundamentalne elemente ljudske egzistencije, kakvi su snaga imaginacije, identitet, osjećaji ili osjetljivost“.

Da bi o svemu tomu mogao pisati, književnik mora ostati živjeti u svojoj zemlji, to je, čak, fundamentalna pretpostavka njegove uvjerljivosti. Da je Solženjicin napisao Arhipelag Gulag u Njujorku, a ne u samom gulagu, ne bi ovo djelo nikada imalo značenje koje ima. „Ali, postoji još jedan drugi razlog ostati u zemlji“ – zaključio je dobitnik Nagrade mira za 2011. godinu – „mladi ljudi trebaju uzor kojeg bi mogli slijediti“!