Poezija je odbrana jezika

– Granice mog jezika granice su mog svijeta, rekao je L. Vitgenštajn koji je završio život između dvije oštre, zemaljske granice. Susret sa tuđim jezikom pokazao mi je šta znači odgovornost prema svom jeziku, kaže Refik Ličina i tvrdi da je pjesniku jeziku jedina domovina i da se, u skladu sa tim, istinski pjesnik treba ponašati. U Švedskoj je vidio na kakvom se ispitu može naći nečija poetika ili, preciznije, pjesničko zanatstvo. „Ta moja poezija koju sam pisao kad sam bio 22-godišnjak skoro je objavljena na švedskom i ona funkcioniše. Drago mi je da ta poezija koju sam pisao dolje, u zavičaju Novog Pazara, privlači čitaoca i u Švedskoj. Znači da sam, ipak, imao dobre učitelje i da nijesam svoj talenat krčmio ovlašno. I premda se radi o prevodima moje poezije, možda svoje najbolje čitaoce sada imam na drugom jeziku“, kaže Ličina.

• Kada ste otišli iz jednog jezika u drugi, od tog vašeg jezika koji ste ostavili stvorilo se četiri. Koji je vaš?

– Nećemo ulaziti u to političko pitanje – jezik i politika. Tu će pjesnik da pogriješi, jer najgora je stvar kad pristane da svoj talenat stavi u službu politike. O sudbini takvih pjesnika i o šteti koju takvim radnjama naprave nije, barem ovdje, vrijedno raspravljati. Jezik politike trudi se da zarobi biće, a jezik poezije da ga oslobodi. Samo u poeziji jezik pokazuje svoju slobodu i snagu. Možda tu i leži značaj poezije. Stoga vjerujem da su vladajuće strukture, u koje spadaju i mediji, sretne što su poeziju, pravu poeziju, sklonili u stranu. Što se tiče mog jezika i ta nova četiri jezika, jezik kojim ja govorim nalazi se i u Bijelom Polju i u Novom Pazaru i u svakom drugom mjestu u kojem sam prije odlaska živio. Osnovica mog jezika je mješavina crnogorskog, bosanskog i ostalih jezika. Ustvari, govorim jezikom koji je mene majka naučila, a moja majka je rođena u okolini Bijelog Polja, s tim što ja koristim svaku riječ koju sam čuo i ne tiče me se je li to bosanska, hrvatska, srpska… Ako ona stoji na pravome mjestu, ako je nužna u mom stihu – ona je moja. Što više dolazim iz Švedske, čini mi se da je jezik kojim ja govorim stariji od ovoga koji se sada upotrebljava ovdje. I, čini mi se, da je jezik koji čujem na ovim prostorima sve ukočeniji, oskudniji. Možda zbog brzog života, zbog načina komuniciranja i nečitanja. Praviti poeziju znači biti u odbrani jezika.

• Čini li vam se da se jezik više prilagođava politici nego književnosti?

– Politika se nameće, ona krivi jezik da bi nas prevarila, ona lišava riječi značenja. Politički jezik ti ne govori ono što ti misliš da ti govori, on manipuliše. Taj manipulativni jezik je zbunio narode i doveo ih do ovog beznađa o kojem se uokolo žestoko govori.

• Jeste li se zbunili kada su vas na Ratkovićevim večerima poezije predstavili kao pjesnika iz Švedske i kako vas predstavljaju na nastupima u toj državi?

– U Švedskoj sam ja stranac kao čovjek, a ne kao pjesnik. Doduše neću ući u nikakvu nacionalnu akademiju ili pregled nacionalnih književnosti, ali mogu ući u nečiji lirski ukus, da ne kažem dušu.

• Kojim se jezikom više koristite u Švedskoj – maternjim ili švedskim?

– Meni je maternji jezik sve, a švedski mi je samo oruđe da preživim, da kupim hranu, da budem dobar radnik i ne bih se usudio da pišem na švedskom, ne samo zbog toga što ne vladam njime toliko da bih stihove mogao pisati na njemu, već i zbog toga što ga poštujem. Kako bih mogao pisati na jeziku čiju leksiku, boje i muziku ne poznajem.

• Ali, ipak, prevodite sa švedskog i na švedski.

– Prevođenje je za mene jedan način stvaranja. Pjesnici koji prevodim odgovorni su za svoje pjesme i svoj jezik, a kada ih ja prevodim onda ta odgovornost prelazi na mene i maternji jezik.

• Hoće li internet uništiti knjigu, jer se sve više izdanja pojavljuje u elektronskoj formi?

– Ja sam po profesiji bibliotekar i cijeli život sam proveo među knjigama, pišem poeziju i volim knjigu kao predmet, volim da je držim u rukama. Premda se toliko govori da će knjiga nestati i da se može čitati u elektronskoj formi, ja mislim da će knjiga preživjeti. Pojavom kompjutera, sve manje je kontrole kvaliteta. Piše se brzo, bez zanatskog iskustva, umijeća. Kad pišeš olovkom, imaš vremena da razmisliš, da rečenica krene malo dublje, da se namjesti. Na kompjuteru to ide brzo i malo je ispravki, rada na tekstu. E to može biti opasno za neodgovorna autora.

• Da li to znači da je poezija krenula u drugačijem smjeru u odnosu na, recimo, osamdesete?

– Poezija može biti samo dobra ili loša. U suštini, svejedno je šta se piše i kud kreće pjesnik. Jedan veliki nordijski majstor, pjesnik Penti Saarikoski veli kako loš pjesnik piše pjesme a dobar je pjesnik traži. Ja se s ovom tvrdnjom slažem.

• Gdje se bolje pronalazite – u poeziji ili prozi?

– Skoro sam prevodio nobelovca Tomasa Transtremera. On je majstor kratke forme. Pitali su ga zašto ne piše roman, a on je odgovorio da je on igrač malog prostora. Dakle, njegove finte su najbolje na malom prostoru. Slično je i kod mene. Ja pišem kratku prozu i poeziju. U dužoj formi se nijesam ni oprobao, ali mislim da moja vrsta talenta, da moje književne boje nijesu za velika platna.