Pogledaj dom svoj anđele

… a ujedno i tko će s većim zgražavanjem osuditi nepravdu kojoj je bila izložena i životnu kalvariju kroz koju je prolazila u svojoj rodnoj Hrvatskoj, uoči i tijekom rata i raspada Jugoslavije, jer kao što je poznato u tim se olovnim 1990-im godinama usudila zaljubiti i vjenčati za srpskog redatelja Gorana Gajića (vidi čuda, rođenog u Zagrebu) i u vrijeme velikosrpske agresije na RH glumiti u Beogradu, što je zagrebački malograđanski purgeraj histerično protumačio kao akt nacionalne veleizdaje.

A, veleizdajnika naravno stogo treba kazniti: nezakonito joj je bio otet stan, u Hrvatskom narodnom kazalištu dobila je otkaz, mediji su je u pravedničkom gnjevu primitivno razvlačili i pribijali na stup srama etiketirajući je najpogrdnijim uvredama, dok je većinski, nacoinalistički dio javnosti sve to sladostrasno odobravao, jer zna se, četnička kurva drugo i ne zaslužuje.

Samo je mali broj ljudi, svaka im čast (Alma Prica, Pero Kvrgić, Špiro Guberina…) digao glas u njenu obranu.

Nakon svega toga, ogorčena i zgrožena prijetnjama Mira Furlan je zajedno sa suprugom emigrirala u Ameriku; nije joj bilo lako, ali i u novoj je sredini ostvarila respektabilnu filmsku karijeru.

I kao što su se nekad, u vrijeme organizirane hajke na njen ljudski inregritet, moral i dostojanstvo, hrvatski mediji naprosto utrkivali tko će je više i jače oklevetati, tako se danas, s nepodnošljivom lakoćom infantilnosti iščuđavaju kako je moguće da je bila izložena takvoj represiji, prave se ludi i pri tomu i dalje svijesno zaboravljaju i(li) falsificiraju stvarne razloge njena sramotna progona.

Tako je HNK, nekad njena matična kuća, na svom sajtu povodom smrti svoje bivše prvakinje, sramotno priopćila „kako je M. F. 1991. napustila RH zarad međunarodne karijere“; sličnih istupa bilo je i na HRT, a dobar dio tzv. intelektualne elite, serviseri svake vlasti, kao i manje talentirane, ali tvrdo nacionalno profilirane kolegica i kolega, na čelu s Anjom Šovagović, koji su je svojedobno javno pljuvali, danas se ne oglašavaju, besramno šute znajući dobro da su bili aktivni sudionici u jednom nečasnom, programiranom političkom teatru apsurda, zla i opasnih namjera u kojem su kolo vodili, naravno za račun Tuđmanove politike opasnih namjera, najveći među meštrima svih hulja, poput Denisa Kuljiša ili Slavena Letice, sad već pokojnih, ali time ne manje nečasnih likova.

Tragičnih priča i sudbina nalik Miri Furlan u tim vunenim vremenima bilo je u Hrvatskoj na desetine, pa možda i stotina tisuća, a koje nisu imale tako širok odjek, jer se radilo o tzv. običnim ljudima, hrvatskim građanima, časnim i poštenim ljudima koji su ni krivi, ni dužni strada(va)li zbog pripadnosti pogrešnoj naciji, vjeri ili svjetonazoru.

Koji nisu pristajali na laži i obmane hadezeovske nacionalističke propagande, a zaplašeni Miloševićevom agresivnom, ratno-populističkom politikom jednostavno su se, nikome potrebni u svijetu koji se rušio, našli u limbu, napušteni i prokleti od novoformiranih naci-elita, a koje su rat i kapitalističku tranziciju zapravo vidjele kao idealan način i put nove, pljačkaške preraspodijele, tzv. pretvorbe i privatizacije nacionalnog bogatstva.

Ne čine samo prilike čovjeka lopovom, već lopov svaku priliku čini lopovskom; to je stvaran temelj danas sveprisutne hrvatske kleptokracije, a prevara, nasilje, laž, progoni, zločini, prijetnje itd, bile su modus operandi kako se dočepati tuđeg.

Mase ljudi su doslovno preko noći ostajali bez doma, stana, sredstava za život, zaposlenja, sigurnosti; u strahu za goli život bježali su glavom bez ogleda, prodavali imovinu u bescijenje, a u Osijeku, Karlovcu, Sisku, Virovitici, Splitu, Gospiću, Zagrebu, Pakračkoj poljani, Zadru… stvari su se znale oteti kontroli, o tomu svjedoče i brojne mučke fizičke likvidacije posvema nevinih ljudi.

Ubojstvo obitelji Zec u Zagrebu ili zločini počinjeni u Osijeku, poznati kao garaža i selotejp (za koje još uvijek nitko nije odgovarao) tragični su simboli tih godina našeg ponosa i slave.

Primjerice, u Osijeku, gradu u kojem živim, nije bilo noći, a da nije eksplodirala bomba postavljena pod nečiji automobil, u nečiji kafić ili kuću, čime su domoljubne snage nepoželjnima poručivali što ih čeka, ukoliko ne napuste sredinu u kojoj žive.

Na zločinačkoj politici, pod okriljem HDZ, kamufliranoj u pravedni, obrambeni domovinski rat stvorila se tako nova kasta podobnika, beskrupuloznih ratnih profitera, ovjenčana lažnom slavom ratnih heroja i pobjednika, koji su ovladali svim ekonomskim i financijskim tokovima, javnim i društvenim sferama i premreženi s kriminalnim strukturama nedodirljivo vladaju državom, koja (u)pada u krizu tek i onda kad se, promjenama političkih okolnosti, međusobno počupaju oko nove raspodijele plijena.

Na stup srama nisu kolektivno bili pribijani samo Srbi, već i nepodobni Hrvati, jugonostalgičari, komunjare; u omamljujućem domoljubnom koktelu obrambenog i agresivnog nacionalizma, legalizirala se otimačina i pljačka; tako se kroz ratna stradanja stvarala Republika Hrvatska, koju HDZ nikad nije želio stvoriti kao državu reda i zakona jednaku za sve njene građane, već samo i isključivo po stranačkoj mjeri u kojoj je privilegiranim političkim i nacionalističkim elitama, rimokatoličkom kleru, jugonostalgičarima i sličnim povijesnim sablastima bilo dopušteno sve, što većini ostalih građana nije.

Doslovno preko noći, što iz straha, što iz oportunizma i(li) karijerizma, kameleonski sindrom zastrašujuće masovnih razmjera zavladao je Hrvatskom; dojučerašnji komunisti počeli su se grčevito odricati partizanskog nasljeđa i prekopavati po obiteljskom rodoslovlju tražeći neko djeda, ujaka ili strica ustašu kao novoj, poželjnoj legitimaciji društvenog probitka.

Dramu ateizacije, zamjenila je drama klerikalizacije, mnogi koji to još nisu bili, niti su za to ranije marili, požurili su se krstiti i tako potvrditi svoj formalni povratak pod okrilje matere Crkve; na koncu i samog htvatskog Vrhovnika, druga Franju Tuđmana, pod stare dane, kardinal Kuharić je crkveno vjenčao s postojećom suprugom, drugaricom Ankicom.

A, o poplavi promjena tj. kroatizaciji nepodobnih srpskih imena ili prezimena ne treba ni govoriti, ali ove tragikomične, u biti žalosne transakcije (p)ostale su samo predmet poruge i ismijavanja, iako se iza svake od ovih pretvorbi krila prava životna drama.

U svakom pogledu, politika se počela dodvoravati Crkvi, obilno je financijski nagrađivati za pretrpljene patnju u zaštiti nacionalnog i vjerskog identiteta u komunističkoj Jugoslaviji, a kler je za uzvrat s propovjedaonica počeo veličati HDZ kao državotvornu stranku-pokret, koja je konačno (p)ostvarila hrvatski san, od stoljeća sedmog o samostalnoj državi.

Tko se iz razloga elementarne moralne higijene nije pridružio ovoj masovnoj nacionalističkoj histeriji i pretvorbi, samog sebe je protjerao na marginu, u sivu zonu sumnjivih i izloženih javnom preziru i kolektivnoj osudi.

Početkom rata, ali i ranije, u jeku opsada vojarni JNA u hrvatskim gradovima, posebice u sredinama u kojima je bilo Srba u znatnijem broju, počela se širiti fama kako iz zgrada u kojima su uglavnom živejla vojna lica, vrebaju snajperi pucajući neselektivno po građanima, ne bi li time izazvali paniku i kaos.

Naravno, nikad ih nitko nije vidio, niti su stvarno postojali, ali je time bila stvorena izvanredna situacija, izgovor da pripadnici Zbora narodne garde, neovlašteno, samovoljno upadaju u tuđe, u pravilu u srpske, ali i stanove i kuće ostalih ideološko nepodobnih osoba, kako bi ih zastrašili, šikanirali, a ujedno i provjerili kvalitetu i kvadraturu objekata koju su namjeravali prisvojiti.

Istina, to je bilo i vrijeme masovnih progona hrvatskog življa iz sela i gradova Istočne Slavonije i Baranje, nakon što su te srpske teritorije došle osloboditi razne četničke, Šešeljeve i Arkanove paravojne postrojbe, pod zaštitom JNA, ali jedan zločin nije moguće opravdati drugim.

Međutim, u atmosferi opće, ali i programirane pomutnje, tko da vodi računa o ljudskim pravima i ostalim tricama i kučinama; uostalom, gotovo je konsensualno (za)vladalo uvjerenje kako je odmazda nad domaćim Srbima pravedna kazna za ono što Hrvatima čine njihova braća s onu stranu Drine.

A, u takvom ambijentu opće neizvjesnosti, uvijek na površinu isplivaju nacionalistički šljam i fukara, posebice ako pri tomu imaju i (ne)izravnu potporu novouspostavljenih vlasti. I imali su je.

Tako je u ime obrane RH bila legalizirana pljačka koja se zapravo odvijala pod kontrolom države kojom je (za)vladao HDZ; iako su u vrhovima vlasti dobro znali što se zbiva, to su mogli, ali nisu željeli spriječiti.

Dapače, svojom su indolentnošću i sami poticali bezakonje. I nakon svega, zar se uopće treba čuditi odakle ova silna korupcija, kriminal i sva ostala zla koja danas vladaju Hrvatskom?

To nam je naša borba dala i kada premijer Plenković (kojeg su počeli podrugljivo, po uzoru na Lukašenku nazivati Plenkošenko) s indignacijom odbacuje sudskim presudama proskribirano nasljeđe Ive Sanadera i poziva se na Tuđmana, zapravo je uveliko u pravu.

Sjeme zla koje je HDZ pod njegovim vodstvom posijao, nakon trideset godina brižljivog uzgoja, maksimalno se pod Plenkovićem proširilo i prekrilo je sve ranije nepravde i zločine o kojima više nitko i ne govori; uostalom, tko voli da ga se podsjeća na vremena u kojima se, kad je trebalo dići glas u zaštitu, susjeda, ranjivih i nemoćnih, tako gromoglasno šutjelo.

I onda, po običaju (u)slijedi sramotna isprika: bila su to takva vremena, ali u osnovi ove političke perverzije društvenog, u našim uvjetima stranačkog života, osim korupcije i privilegija leži opća besramnost, bez ikakve osobne ili kolektivne odgovornosti.

A, tamo gdje nitko nije odgovoran, vlast je sigurno neodgovorna.

To stanje općeg beznađa i beščašća najbolje je detektirala sama Mira Furlan, kada je 2017. boravila u RH: „Tijekom svojih nedavnih posjeta Hrvatskoj shvatila sam da je čitav prostor toliko zagađen senzacionalizmom, vulgarnošću i primitivnim nacionalističkim diskursom koji se nije promijenio od 1990-ih, kad sam otišla, da sam zaključila da tu zapravo više nemam što tražiti“.