Pokajanje zbog neopreznosti

Blažo Mandić: S Titom (4)

Blažo Mandić (1926) bio je više od četvrt veka Titov savetnik. U knjizi „S Titom“, koju je upravo objavio Dan Graf, izdavač lista Danas, Mandić, kao jedan od najdugovečnijih saradnika i najpouzdanijih svedoka, piše i o nepoznatim i manje poznatim detaljima iz Titovog javnog i privatnog života, o vremenu kad je „jedna mala balkanska zemlja bila centar miroljubivog sveta“ (Džasper Ridli).

Knjiga, po ceni od 1.100 dinara, može se naručiti na telefon 011/24-36-233.

U januaru 1935. Centralni komitet KPJ odlučio je da ga uputi na rad u Kominternu, odnosno u Balkanski zemaljski sekretarijat, kao referenta za rad po pitanjima KPJ. Po kazivanju pedantnog istoričara Pere Damjanovića, Tito je očekivao da će to biti prilika da obnovi odnose sa suprugom. Tri mjeseca je čekao odgovor na poruku koji nije dobio. Najveće razočaranje za njega je bilo saznanje da Pelagija nije bila brižna majka. Izgredi i nedolično ponašanje Žarka, smještenog u nekom domu za djecu inostranih partijskih funkcionera, bili su razlog za veliku brigu.

U potrebi da se ta briga sa nekim podijeli, navodno, došlo je tokom stanovanja u hotelu „Luks“, i do približavanja sa izvjesnom Lusi Bauer, Njemicom o kojoj je prije toga malo znao. Neko će tu ženu optužiti da se, valjda za nečiji račun, bavila obavještajnim radom, što će i Tita dovesti u nepriliku. Na izložbi „Tito – Staljin“ priređenoj prije nekoliko godina u Beogradu, izložen je faksimil Titovog pokajanja, tj. samokritike zbog odsustva opreznosti. Ispostaviće se docnije da je i ta žena, kao i toliki drugi, nepravedno stradala. Docnije je i rehabilitovana. U svakom slučaju bila je to površna i kratkotrajna veza.

Slijedeća žena sa kojim se Tito zbližio po povratku u Jugoslaviju bila je ozbiljna i karakterna aktivistkinja Herta Has. Zgodna studentkinja Više komercijalne škole. Poznanstvo je, po njenom kazivanju, započelo u Parizu, gdje je doputovala kao kurirka sa partijskom poštom. O prvom susretu i toj vezi uopšte, nakon punih šest decenija, prvi put je progovorila dvije-tri godine pred smrt (preminula je u martu 2010). Povod je bila priprema dokumentarne serije o Josipu Brozu Titu, a razgovor su sa njom vodili nekoliko sati scenarista Mira Šuvar i režiser Lordan Zafranović. Dugo se tome opirala; puno vremena i nagovaranja je trebalo da na to pristane. Ali trud se isplatio: njena je priča značajan istorijski dokument o ilegalnoj aktivnosti i događajima uoči Drugog svjetskog rata. Svojim učešćem u Pokretu i zadacima koje je savjesno izvršavala bila je Titu prije svega dobar drug i pouzdan saradnik.

Rat i okupacija doveli su do njihovog razdvajanja. Tito, za kojim je tragala ustaška policija, morao je da napusti Zagreb, upravo u vrijeme kad je Herta bila pred porođajem. Stigao je samo da svog bliskog saradnika i prijatelja Vladimira Velebita zamoli da preuzme brigu o njoj.

U fokusu onih koji su se kritički bavili Titovom privatnošću, naći će se za njih dobrodošla, ali i nesporna činjenica da je prebrzo, nakon što je dobio sina Mišu, u njegov život ušetala nova mlada žena. I ovoga puta, takođe, lijepa studentkinja sa Beogradskog univerziteta, inače požarevačka skojevka, Davorjanka Paunović. Ne znam kada je i gdje započelo to poznanstvo. Pa, ni to kako je baš Davorjanka postala dio njegove pratnje (uz Jašu Rajtera, Veselinku Malinsku i popa Milutinovića) kad je u septembru 1941. iz Beograda krenuo na slobodnu teritoriju u zapadnoj Srbiji…

Dvadesetogodišnja Davorjanka ubrzo se zaljubila u zgodnog i otmenog, iako mnogo starijeg muškarca, a uz to i generalnog sekretara Partije. A teško da se mogla održati i ravnodušnost druge strane. Blizina u ratnim stanjima još brže zbližava. Uglavnom, Zdenka (partizansko Davorjankino ime) postaće mu pratilja za sve vrijeme rata, i kao sekretarica, i kao ljubavnica. Od onih koji su tih godina Titu bili blizu saznaćemo da mu je povremeno pravila probleme, čak i u komunikaciji sa najbližim saradnicima. Koliko mu je značila u oba pomenuta svojstva, još više ga je opterećivala jakom posesivnošću. U ljubomori je postajala hirovita. Njeno ponašanje, po kazivanju književnice Jare Ribnikar, u nekim trenucima je bilo na granici neuračunljivosti. Tito je u ljutnji znao oštro reagovati na njene ispade. Ali je i brzo prelazio preko toga. Očigledno, ljubav je bila obostrana, ali ne i jednako racionalna.

Docnije će se pokazati da je na Zdenkino ponašanje mogla imati uticaja i opasna, pritajena plućna bolest koja se samo godinu dana po oslobođenju završila smrću. Tito je učinio sve da joj pomogne, ali na nivou medicinskih saznanja toga vremena njenom oboljenju nije bilo lijeka. Sahranjena je u krugu Belog dvora, u kome je Tito tada radio i stanovao. Navodno po njenoj posljednjoj želji; vjerovatnije po obostranoj.

Nastavlja se