Pokret u interesu svih

Blažo Mandić: NESVRSTANOST – NAJVEĆE DOSTIGNUĆE JUGOSLAVIJE NA MEĐUNARODNOM PLANU (12)

Objavljujemo delove iz rukopisa Blaža Mandića „Nesvrstanost – najveće dostignuće Jugoslavije na međunarodnom planu“. Autor kao odličan poznavalac ličnosti i dela Josipa Broza Tita govori o dalekosežnom značaju i uticaju Pokreta nesvrstanih i napominje da je jugoslovensko rukovodstvo nastavilo sa istom politikom sve do razbijanja Jugoslavije

I, manje-više, svi su naglašavali želju da se koriste njegovim iskustvima, naglašavajući da su im potrebni njegovi savjeti. Naročito oni koji su se nalazili u složenoj unutrašnjoj političkoj situaciji.

Živo se sjećam, na primjer, upravo iz Kolomba, Titovog razgovora sa predsjednikom Angole, Antonijem Agostinjom Netom. Posebno jedne-dvije rečenice o velikima: „Ne smije se zaboraviti da velike sile uvijek teže da svoju pomoć naplate protuuslugama. Sa njima treba imati dobre odnose, ali ne po cijenu koncesija. A to je mogućno. Mi smo kroz to prošli. Nije nam bilo lako, a ni sada nam nije uvijek lako. Ali, postigli smo ono što je osnovno. A to je da budemo prihvaćeni onakvi kakvi jesmo, sa svojom nezavisnom unutrašnjom i spoljnom politikom.“

Bilo je sporova i između drugih nesvrstanih zemalja, izvan arapskog svijeta. Na primjer između Indije i Bangladeša. Titov napor, u razgovorima sa svima, bio je usmjeren na to da se problemi rješavaju u bilateralnim okvirima, da se sa njima ne dolazi na samit. Ili, ako se i dođe, da se o svakom konkretnom slučaju raspravlja u političkom komitetu, i na sastancima ministara, ali da se ne iznose na zasjedanja u generalnoj debati.

Kako je rad samita odmicao, tako se na vidiku sve jasnije ocrtavao i njegov pozitivan ishod. Rastao je uporedo sa tim i Titov optimizam.

„Ne ide sve lako, ali, ipak, ide“ – rekao je u razgovoru sa indijskom premijerkom Indirom Gandi. „Osnovno je da se sačuva jedinstvo, da se pažnja koncentriše na bitna pitanja, i da se ne pokreću bilateralni sporovi. Nesvrstane zemlje mogu i treba da pomognu u riješavanju tih sporova, u svom krugu, ali ne na ovakvoj Konferenciji, jer se tako otežava rad na onome što je od opšteg, najšireg interesa.“

Tito se, ukratko, i ovom prilikom, kao i svaki put ranije, zalagao, a u tome i uspijevao da se Pokret bavi onim što je zajedničko svima i u interesu svih. A to je borba za ostvarenje boljeg svijeta, svijeta mira, ravnopravnosti i ravnomjernijeg razvitka.

Sa dosta napora i strpljenja došla je do izražaja sposobnost Pokreta da prevlada razlike u gledanjima na važne međunarodne probleme. Usvojeni dokumenti zvali su se kao i oni u Alžiru, ali je, zbog svega pomenutog, njihova politička dimenzija bila značajnija od ekonomske. Među dokumentima, kao novina, bila je i odluka o sastavu i mandatu Koordinacionog odbora. To je učinjeno radi efikasnijeg i organizovanijeg djelovanja, uz obezbjeđenje demokratskih odnosa i prava.

Doprinos jugoslovenske delegacije nije se iskazao samo aktivnim učešćem u zajedničkom oblikovanju dokumenata, već i nizom, unaprijed pripremljenih prijedloga, poput odjeljka, konkretno, u kome se odbacuje svaki pokušaj da se miješanje opravda, po bilo kome osnovu i ma sa čije strane. Posebno je bila značajna jugoslovenska inicijativa za saziv Specijalnog zasjedanja Generalne skupštine Ujedinjenih nacija o razoružanju.

Dio o konferenciji o Kolombu malo je opširniji. Najprije, zbog već pomenutih složenih prilika u kojima je održan. Ali i zbog želje da se na primjeru jednog samita donekle dočara atmosfera razgovora koji su pojedinačno vođeni izvan glavne scene. Razgovora udvoje koji su, ponekad, odlučujuće uticali na dogovor svih.

Kraj