Pred kraj Konferencije, na Petrovaradinu je za njene učesnike priređena večera na vojvođanski način sa programom u kome je glavna zvijezda bio čuveni Janika Balaš.

Blažo Mandić: NESVRSTANOST – NAJVEĆE DOSTIGNUĆE JUGOSLAVIJE NA MEĐUNARODNOM PLANU (8)

Objavljujemo delove iz rukopisa Blaža Mandića „Nesvrstanost – najveće dostignuće Jugoslavije na međunarodnom planu“. Autor kao odličan poznavalac ličnosti i dela Josipa Broza Tita govori o dalekosežnom značaju i uticaju Pokreta nesvrstanih i napominje da je jugoslovensko rukovodstvo nastavilo sa istom politikom sve do razbijanja Jugoslavije

 

Bilo je ugodno: noć blaga, kakva je obično na izmaku ljeta, nebo zvjezdano, pogled preko Dunava na dobro osvjetljeni Novi Sad, vatromet, bengalske vatre sa zidina tvrđave. Za goste, što je bila želja organizataora, još jedna upečatljiva turistička razglednica, pored onih iz Beograda – „Pariza – komunizma“ kako ga je tada jedan strani izvještač nazvao. Među šefovima delegacije koje te večeri mor nije ostavio u jugoslovenskom glavnom gradu, bila su dvojica najstarijih: Hajle Selasije i Džavaharlal Nehru.

***

Tito je, s razlogom naravno, bio zadovoljan pozitivnim tokom i uspješnim završetkom ovoga skupa. Pogotovo što je sumnjao, kako će docnije reći, da već Prva konferencija može okupiti predstavnike 25 zemalja. Još manje je mogao vjerovati da će se članstvo u Pokretu, za njegova života učetvorostručiti. Neočekivano se dogodilo, i u Havani (1979) potvrdilo. Tada će i izjaviti da nesvrstanost smatra najvećim dometom u jugoslovenskoj spoljnoj politici.

Druga konferencija u Kairu (od 5. do 10. oktobra 1964)

Nakon Konferencije u Beogradu slijedila je Konferencija neangažovanih u Kairu. Bila je, u stvari, velikim dijelom, što se tema tiče, produžetak prve. Održana je u nešto boljoj situaciji nego prethodna. Poslije dugog perioda hladnog rata, došlo je do popuštanja zategnutosti i prvih direktnih sporazuma vodećih nuklearnih sila, što i jeste bilo zalaganje neangažovanih zemalja. Dekolonizacija je, naravno, i ovoga puta bila u središtu pažnje, sa konstatacijom da upravo sticanje nezavisnosti velikog broja zemalja Afrike, udruženih u Organizaciji afričkog jedinstva, ima ogroman značaj za ciljeve kojima Pokret teži. Istaknuto je takođe da politika neangažovanosti nikada nije bila politika pasivnog otpora podjeli svijeta ili politika ekvidistance, već uvijek principijelna i univerzalna u svom pristupu, i angažovana kad se radilo o očuvanju mira i zaštiti osnovnih prava naroda i država.

U glavnom dokumentu, Programu za mir i međunarodnu saradnju, razrađena su načela miroljubive i aktivne koegzistencije. To nije bilo teško uraditi. Jer, upravo kodifikacija tih načela bila je tema Titovog govora na XVIII zasjedanju generalne skupštine Ujedinjenih nacija u Njujorku, tačno godinu dana ranije. Brza afirmacija neangažovanih zemalja potvrđena je i samom činjenicom da je brojno učešće na Kairskoj konferenciji udvostručeno u poređenju sa Beogradskom.

Ovoga puta izostaje priča o događajima na marginama Konferencije. Iz prostog razloga što je ovo bio jedini samit, od šest održanih za Titova života, na kome pisac ovih redova nije bio prisutan.

***

Poslije Kairske konferencije došlo je od strane većine nesvrstanih zemalja do pasivnog odnosa prema odlukama na njoj usvojenim, do određenog vakuma. Tripartitni sastanak u Nju Delhiju (1966) treći inače po redu, zamišljen kao prva infuzija nije mnogo pomogao.

Bilo je više razloga te stagnacije. Dva su najbitnija. Prvo, novooslobođene zemlje, koje su činile većinu sastava ovog Pokreta, suočile su se sa povećanim pritiscima i velikim teškoćama u konsolidovanju svoje nezavisnosti. I drugo, velike sile su, svakako i zaslugom neangažovanih, u tom periodu ulazile u jednu od prvih faza međusobnog sporazumijevanja. Lansirana je i „teorija“ da je nastupilo novo vrijeme u kome je nesvrstanost prevaziđena.

Tito je pronikao u to lukavstvo i odlučio da, takoreći, sam krene u akciju. Početkom 1968. posjećuje niz zemalja, uglavnom znance iz onog prvog ešelona (Indiju, Kambodžu, Avganistan, Etiopiju, Ujedinjenu Arapsku Republiku…). Stalo mu je bilo da provjeri raspoloženja i upozori na zloguka proricanja. Nastojao je, dakako, da sagovornike uvjeri u još veću ulogu nesvrstanih u novonastalim okolnostima. Jednom će u polušaljivom tonu reći: „Tražili smo od njih (misli se na velike sile) da se sastanu i razgovaraju. Sada moramo voditi računa da u tom sporazumijevanju ne pretjeraju. Na štetu trećih, u prvom redu novooslobođenih i nesvrstanih“. Vratio se sa ohrabrujućim utiscima i novo okupljanje, naročito poslije konsultativnog sastanka u Beogradu, bilo je na pomolu.

Nastavlja se

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari