Pomirenje sve dalje

Dubravka Stojanović: Mislim da prvo treba da krenemo od tih država, jer tu leži problem. Te su države, bar Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Srbija, sve dalje od ideala za koje se činilo da će biti ostvareni – od demokratije, vladavine prava i uspešne ekonomije.

Postojale su mnoge faze i mnoge nade, najpre 1995. kada su se završeni ratovi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, pa posle 2000. kada su promenjene vlasti u Srbiji i u Hrvatskoj, a bilo je i velikih očekivanja od ulaska Hrvatske u Evropsku uniju. Bilo je nekoliko faza optimizma koje su nudile takozvanu bolju budućnost.

Međutim, sada je zavladala prilična depresija u ove tri države, nade je sve manje, ljudi dižu ruke od svega, pakuju kofere i odlaze. Otuda povišena retorika i neprekidno pogoršanje međusobnih odnosa. Jedino to je ostalo elitama koje ne znaju da vode svoje države.

Tvrtko Jakovina: Ja bih rekao da to vrijedi za one koji vode države i, nažalost, i za veliki dio građana. Puno je manje onih koji očekuju da će se bilo što pozitivno promijeniti.

Naravno, uvijek je bilo ljudi koji su svih ovih godina nastupali na drugačiji način. Pokazivali su da ima smisla boriti se za bolje odnose i nastojali ukazati na koristi od toga da se ljudi manje svađaju. Zbog toga ne bih rekao da je ta bitka izgubljena. Ona će se nastaviti, ali sasvim sigurno u gorim uslovima nego prije 10 godina.

Promijenila se Evropa, promijenio se i svijet i trendovi nam baš nisu naklonjeni.

Stojanović: Ratna prošlost ovde nikada nije kritički preispitivana. Zato su danas, četvrt veka po završetku ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ratni zločinci na ozbiljnom putu da postanu heroji. Pri čemu u Srbiji sada imamo novi trend. Pronalaze se srpski heroji bombardovanja NATO pakta.

Bombardovanje se ni na koji način ne problematizuje, niti se traži odgovornost za one koji su nas doveli u takvu situaciju.

Jakovina: Predsednica Kolinda Grabar Kitarović je i kroz svoje statuse na društvenim mrežama i kroz javne objave svoje savjetnice izrazila divljenje udovici gospodina Praljka.

Ministar branitelja u tobože proevropskoj Plenkovićevoj vladi sudjeluje u pokapanju ustaških vojnika i govori da je general Norac, koji je osuđen za ratne zločine, odležao svoje i time je valjda potpuno očišćen, pa čak i na način da ga država verificira i glorificira.

Imamo i komičnu situaciju sa serijom Antuna Vrdoljaka o generalu Gotovini koja je postala predmet sprdnje. Međutim, onima, za koje je to snimano, ne smeta što je to loša serija, niti što je glavni junak bio tužen za ratni zločin, kao što hrvatskoj političkoj kasti ne smeta što je u haškoj optužnici za udruženi zločinački poduhvat u Bosni I Hercegovini poimence bio spomenut i Franjo Tuđman.

Stojanović: Problem za današnje negatore je činjenica da su svi ti zločini dokazani na Haškom sudu. Miloševićeva propaganda je mogla da kaže da su Markale podmetnute, ali porazno je kada to tvrdite 25 godina posle rata, nakon svih dokaza i suđenja za opsadu Sarajeva i druge zločine, a svi ti dokumenti su na sajtu Haškog suda.

Jakovina: Ne govori se puno o žrtvama s jedne i druge strane, niti o nestalima. Ja mislim da smo ušli u fazu kada sve to skupa prestaje biti važno osim članovima obitelji. Ušli smo u namjerno konstruirane mitologizirane portrete vodećih ličnosti i u istine propisane deklaracijama.

Mnogi, zapravo, žele takvo stanje jer im je tako puno jednostavnije. Stvorili smo društva u kojima su građani izloženi neprijatnostima ako previše razmišljaju i ako se bore za vlastiti stav.

Stojanović: Rusija podržava Srbiju u negiranju genocida, podržava je u pitanju Kosova. To je vešta igra, jer preko ta dva pitanja koja su osetljiva za srpske političke elite Rusija dobija veliki vojni, politički, diplomatski, verovatno i finansijski prostor u Srbiji kao zemlji koja je neka vrsta klina na prostoru NATO pakta i Evropske unije.

Srbija traži rusku podršku za vlastite tlapnje kojih se drži već više od četvrt veka. To je uspešna interesna zajednica. Rusiju i Srbiju povezuju i antievropske i antidemokratske vrednosti, a ima i mnogo drugih veza. Sve to odgovara velikom broju građana koji više vole da žive u državi tog tipa, nego u demokratskoj državi. Reč je o nekoj vrsti konsenzusa između autoritarnih elita i autoritarnih masa u čemu Rusija igra značajnu ulogu.

Proevropska politika je u stvari farsa, fasada neophodna da bi se dobile pare iz evropskih fondova, dok je povezanost sa Rusijom mnogo dublja.

Jakovina: Ogroman broj zapadnih diplomata u Zagrebu sa zabrinutošću promatra reviziju prošlosti u Hrvatskoj, fašizaciju i permisivnost prema različitim elementima iz ustaške prošlosti.

Drugo je pitanje na koji način oni to mogu ili žele rješavati. To jeste problem Europske unije koja je zajednica sazdana na setu ideja koje se sve manje i manje mogu smatrati zajedničkim. Jer kada usporedite pravosuđe u Poljskoj ili u Hrvatskoj sa onim u Švedskoj – teško je govoriti o zajedničkim idejama.

Na ovom prostoru nije bilo manjka isprika. Bilo ih je čak i previše. Međutim, to nikada nije smatrano do kraja iskrenim, niti stvarnim, niti je to išta značilo.

Zato jer nema želje da to nešto znači. Da je postojala želja da se pomirimo i da se gradi mir, mislim da bi se za 25 godina moglo napraviti puno više nego što se napravilo. Ako toga nema, nikakav Vili Brant to ne može zamijeniti. Da se razumijemo, nije ni Vili Brant to učinio iz pukog altruizma.

Stojanović: Vili Brant je bio rezultat dvodecenijskog razvoja Zapadne Nemačke – od Adenauera pa nadalje. Nemačko društvo je kroz vrlo kompleksno društveno, ekonomsko i političko sazrevanje bilo spremno za takav gest. I kod nas je bilo izvinjenja. Boris Tadić ih je izgovorio i u Vukovaru i u Srebrenici.

Doneli smo čak i Deklaraciju o Srebrenici, u kojoj se, istina, ne pominje genocid, ali danas izgleda neverovatno da je nešto takvo uopšte bilo moguće usvojiti u Skupštini Srbije. To pokazuje koliko smo se udaljili od bilo kakvog razumevanja i pomirenja. Vreme Tadića i Josipovića danas izgleda kao zlatno doba srpsko-hrvatskih odnosa.

Naravno, u ono vreme smo i mi u Srbiji i moje kolege u Hrvatskoj opravdano bili puni kritike prema Tadiću i Josipoviću. Ako oni sada mogu tako dobro izgledati – to vam je najbolji pokazatelj koliko smo duboko pali.

Jakovina: Prijem kakav je u Beogradu imao predsjednik Josipović tijekom svog prvog posjeta – danas djeluje kao okupljanje prosvjećenih ljudi. To je bilo nešto što nikoga nije moglo posramiti. Naši državnici su danas jako daleko od toga.

Stojanović: Nikad nisam verovala u normalizaciju odnosa bez suočavanja sa prošlošću. Često možemo da čujemo – okrenimo se budućnosti, prošlost nas samo opterećuje.

Toga nema. To je najbolje pokazala SFRJ u kojoj se osetljive teme iz prošlosti nisu otvarale i onda su nam eksplodirale u lice, iako je ta država bila mnogo uspešnija i moćnija i sa većom podrškom nego što je imaju postjugoslovenske države iz kojih se beži glavom bez obzira. Dakle, ni tako jaka država nije uspela da nametne željeni narativ o prošlosti ne bi li se zaboravilo sve ono što ga kvari.

To neće moći da urade ni ove države. Bez ozbiljnog odnosa prema onome što se desilo nema lakog okretanja prema budućnosti. Ako ne osvetlimo prošlost, budućnost ne može biti dobra i tako svetla kao što nam obećavaju.

Jakovina: Ako ćemo nastaviti da se ponašamo na način kako to činimo posljednjih godina, mislim da ćemo na pomirbu čekati jako dugo. Pogledajte kako je Hladni rat ubrzao pomirbu između Francuza i NJemaca, a gdje smo mi u odnosu na druge Europljane 30 godina nakon raspada Jugoslavije, 25 godina od završetka rata i 20 godina od nekakvog novog početka.