Povlačenje iz Slovenije tragična greška

Branko Mamula: SLUČAJ JUGOSLAVIJA (6)

Branko Mamula je rođen 1921. godine u Slavskom Polju, opština Vrginmost, na Kordunu u Hrvatskoj. Učesnik je NOR od 1941 do 1945. Nosilac je Partizanske spomenice 1941. Autor je knjiga: Mornarice na velikim i malim morima, Suvremeni svijet i naša odbrana i Odbrana malih zemalja, koje su prevođene na nekoliko svjetskih jezika. Umirovljen je 1988. godine. Knjigu Slučaj Jugoslavija objavio je 2000, a mi predstavljamo najzanimljivije delove iz 2. dopunjenog izdanja, koje su izdali Dan Graf i Club Plus.

Lično sam o tome doznao preko radio-vijesti. Bio sam prisutan pred dvije večeri u Generalštabu kada je izdato naređenje komandantima združenih sastava JNA za operaciju uspostavljanja kontrole državnih granica SFRJ u Sloveniji. Operacija je trebala započeti upravo onog jutra kada je objavljena odluka o povlačenju. Prije nego što je donijeta odluka o budućnosti Jugoslavije, povlačenje iz Slovenije bila je tragična greška. JNA je popustila pod pritiscima i propustila još jednu, možda i zadnju priliku da tok kaotičnih događaja stavi pod svoju kontrolu. Nitko ne može sa stopostotnom sigurnošću tvrditi da bi jula ‘91. Armija uspjela. Ali, bila je to zadnja šansa da JNA spriječi razbijanje zemlje, a narode poštedi tragičnog međusobnog rata i svih neposrednih i dugoročnih posljedica po njih, region i Evropu. Časno i razumno bi bilo da je JNA makar pokušala, izgubiti se nije moglo više od onoga što je izgubljeno. Raspoloženje najvećeg broja starješina u Armiji išlo je u prilog odlučnog nastupa. Za njih su, uz sve državne i političke razloge, postojali i njihovi neposredni, intimni – odbrana dostojanstva i najdubljih patriotskih osjećanja, izdaja zakletve, odgovornost za razbijanje zemlje.

Devedesete godine, kada su procesi cijepanja Jugoslavije ulazili u svoju završnu fazu, sa svih strana stizali su emisari, davali savjete, prenosili nečije poruke, pozivali na razgovore, pa čak i prijetili.

Aprila ‘90, točnije 26. aprila punih pet sati slušao sam preporuke Borisa Vukobrata, vlasnika naftne kompanije iz Pariza. Vukobrata sam upoznao osamdesetih godina kada sam preuzeo dužnost ministra odbrane. Preporučio mi ga je dr Tode Ćuruvija, tada predsjednik Savjeta za zaštitu ustavnog poretka SR Hrvatske. Ćuruviji je bilo stalo da Vukobrat uloži novac u rekonstrukciju bolnice u Kninu u koju je ulagala i Armija, pa mu je htio učiniti uslugu da ga poveže sa Armijom. Dao nam je informacije o Vukobratu kao uspješnom biznismenu, koji je posao započeo s ruskom naftom, a sada je već visoko kotirao kod Francuza, nosi jedno ili dva odlikovanja Legije časti. Sreo sam se s njime nekoliko puta raznim povodima, slušao ocjene s velike evropske političke i poslovne scene, ali i njegova mišljenja o tekućoj situaciji u Jugoslaviji, gdje je često boravio. Imao je stočnu farmu u Konavlima, kod Dubrovnika. Redovitije se Vukobrat susretao i vodio razgovore s generalima iz službe bezbjednosti – generalom Grubišićem, admiralom Brovetom, povremeno s pukovnikom Damjanovićem.

Vukobratu je bilo stalo do razgovora koje smo vodili u Opatiji 26. aprila ‘90. Vidjelo se to po učinjenim pripremama, podacima i ocjenama kojima se služio i jasnim preporukama koje je prenosio Armiji. Na početku razgovora pokušao sam raščistiti čije poruke nam prenosi, pa sam spomenuo predsjednika Miterana i francuske socijaliste, što je Vukobrat prokomentirao s potcjenjivanjem – da Miteranu i socijalistima ne bi trebalo davati previše značaja u Jugoslaviji. S druge strane, njegovi napadi na Vladu Ante Markovića nisu ulazili u kontekst da su poruke američke, jer su Amerikanci podržavali Markovića. Spominjao je predsjednika Francuske akademije nauka, bivšeg šefa francuske obavještajne službe (u vrijeme kada je Buš bio predsjednik CIA) Šaban del Masa, Delora, Džozefa Kenedija, sina pokojnog Roberta Kenedija, s kojim je u poslovnim odnosima, Švicarca dr Koppa (ili Kroppa?), predsjednika švicarskih bankara. Tvrdio je da mu se preko Valense i predsjednika Francuske akademije otvara kanal do pape, a preko mladog Kenedija do Buša. Očekuje da će uskoro komunicirati s papom (nije mi bilo jasno o čemu), a s Bušom o Jugoslaviji kada to bude potrebno. Stekao sam utisak da se hvali i ističe svoju moguću ulogu u razrješavanju jugoslavenske krize, ali isto tako je bilo izvjesno da nam je preko Vukobrata poručuje, ali nikako da precizno utvrdim – tko?

Nastavlja se