Pozadinac brani generala

Bivši pozadinac Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske RS Zoran Samardžić je svjedočeći u odbranu generala Dragomira Miloševića tvrdio da je Armija BIH podijelila Sarajevo na dva dijela, zauzevši u maju i junu 1992. godine Mojmilo i Zuc. Pošto je on u to vrijeme živio u Hadžićima iznenada se, kaže, našao u situaciji koju nije mogao razumjeti: „Oni su sad kao bili Sarajevo, a mi nismo“.
Hadžići, Grbavica, Ilijaš, Dobrinja, Nedžarići, Ilidža, Vogošća i ostala sarajevska naselja su se, prema tvrdnjama odbrane, tako našli u okruženju Armije BIH. To bi, prema Miloševićevom braniocu Branislavu Tapuškoviću, zapravo značilo da su u Sarajevu „svi bili pod opsadom“, a naročito oni koji su živjeli na području koje je kontrolisala Vojska RS.
Samardžić je juče tokom glavnog ispitivanja naveo da su od posljedica granatiranja Hadžića od strane Armije BIH poginuli njegov trinaestogodišnji sin i njegov dvije godine mlađi drug.
Samardžić smatra da nije bilo nikakvog protjerivanja nesrpskog stanovništva iz Hadžića. Muslimani, koji su prije rata činili oko 70 posto stanovništva hadžićke opštine, prema ovom svjedoku „svojevoljno“ su otišli. Srbi su, navodi, ostali „zatečeni i u čudu“.
U unakrsnom ispitivanju svjedok je tvrdio da mu nije poznato ništa o ultimatumu SDS od 7. maja 1992. godine kojim je traženo da Muslimani napuste Hadžiće. Ne zna ništa ni o zatvaranju i mučenjima civila nesrpske nacionalnosti u sportskom centru i garaži ispod opštinske zgrade te na osam drugih lokacija u Hadžićima, na koje mu je ukazala tužiteljica. Također ne zna da je na početku rata u Hadžićima bilo pripadnika bivše JNA. Sve to ne zna jer se, kako je objasnio, cijelo vrijeme nalazio u kuhinji Remontnog zavoda gdje je početkom rata bio zaposlen.
Kuhinja je bila njegova preokupacija i u kasnijem periodu rata, jer je u Sarajevsko-romanijskom korpusu bio zadužen za ishranu vojnika. „Bio sam pozadinac – zadnja rupa na svirali“, rekao je svjedok.