Poziranje za smrt

Bio sam već unaprijed i privatno obasut brojnim upitima i željama za intervjue sa mnom, od brojnih beogradskih medija, uobičajeno mi naklonjenih, ali kad se to uklopi u režiji V.B.Z.-ova PR-a Simića, stvorila se tako kompaktna shema moga boravljenja u Beogradu da sam bio praktički uhvaćen u zamku, bez ostataka ikakva i najkraćega slobodna vremena. Mladen Zatezalo, Boškov sin i nasljednik firme (uz majku Vlastu), sigurno nas je dovezao do hotela „Slavija“ i potom nas nekolicinu počastio i večerom u „Kod lovca“, jednom od najpoznatijih ugostiteljskih objekata te vrste u Beogradu. Sutradan, u utorak prije podne, čekao me (najavljeno) opsežan intervju za poznati tjednik „Vreme“, s kojim još od sredine devedesetih godina prošloga stoljeća imam vrlo dobre radne odnose, zahvaljujući prvenstveno posredovanju mi kolege Teofila Pančića (i više od kolege, čak prijatelja, što je za mene vrlo „skupa riječ“). S povjerenjem susrećem pred hotelom „Slavija“ Nebojšu Grujičića i Muharema Bazdulja, dvojicu „Vremenovih“ izaslanika, ali nisu vremeniti (već valjda od mene upola mlađi!).

Taj me mlađahni, razbarušeni i energični dvojac odmah podvrgava intenzivnom intervjuiranju, ali na svoje čuđenje prethodno doznajem da je M. Bazdulj u „Vremenu“, prije tri-četiri mjeseca već objavio izuzetno opsežan (čak na 4. stranice toga tjednika) i, čini se, vrlo pohvalan prikaz mojega „Oklopa…“, ali i šire (kako se to obično kaže), tj. secirajući me do gole kože (naslov je toga prikaza, kako ću se tek te večeri osvjedočiti: „Sebi pod kožu, svetu u oči“), analizirajući cjelokupni moj opus. Zgražam se zbog svoje neupućenosti, ali što sam mogao, kako sam mogao znati za taj tekst, kad „Vreme“ ne mogu nabaviti u Zagrebu.

Kako je sam moj kritičar bio dovoljno skroman da mi to na vrijeme ne dojavi (a tekst je objavljen u „Vremenu“ još 12. VI 2014), tek sam toga dana bio svjestan da me neki još i ponegdje uvažavaju. Obećavši da će mi s večeri ipak donijeti jedan primjerak toga „Vremena“, koje me zanima, mladići su me za stolom u restoranu „Slavija“ intenzivno propitkivali dva-tri sata, iz čega je bilo razvidno da su odlučili (ili da su dobili placet) sa mnom napraviti opsežan intervju. E, pa neka, ali tko zna kad ću ga vidjeti i pročitati, jer intervju radimo u utorak 28. X, a spremaju ga za tisak u broju od četvrtka (30. X), no kako se naša V. B. Z. ekipa namjerava vraćati u Zagreb već u srijedu (29. X), to su svi izgledi da će proći barem tjedan dok se nekako ne dokopam tih novina…

Već su me čekala kola za prijevoz nekamo u Novi Beograd, u jedan televizijski studio, u kojemu me (do)čekala jedna (pokazalo se izuzetno oštroumna) koleginica za intervju „Jedan na jedan“ (koji se radi zapravo za vojvođansku televiziju, a samo jednim dijelom emitira se u beogradskim programima). Ali kako je već padala večer, trebali su me transportirati u gradski centar, jer sam se trebao pokazati u predstavi na fakin promociji „Oklopa…“ u Kulturnom centru Beograda (tj. u samom središtu gradskog centra ili u centru središta). E, pa neka je, odradit ću i ovu promociju, zahvalan što se netko uopće oko mene trudi…

Natiskalo se u prizemlju toga vrlo aktivno i svestrano vođenog Kulturnog centra znatan broj zainteresiranih, moguće 150-200 osoba na sjedaćim mjestima, plus još barem trećina toliko u stajaćem parteru. Pristali su mi držati zdravice – jer se na „promociji“ očekuje čuti samo dobro i predstavljenom autoru! – giganti naše kritičke misli, Teofil Pančić i Mihajlo Pantić, obojica djelatni širom „regiona“ (koji fakin eufemizam), izvanredno plodni autori svestranih izričaja, a i obojica već iz prethodnih desetljeća dobro upoznati s mojim knjigama (bilo da su ih tekstualno recenzirali, bilo da su o njima govorili na sličnim promocijama). Ali, nisu oni „giganti“ samo zato što ih ja cijenim (premda ih i mnogi drugi uvažavaju, čitaju i komentiraju, hvale i nagrađuju!), već i zato što nas trojica zajedno činimo zaista „gigantsku“ udrugu: naime, M. Pantić (rođ. 1957, sveuč. prof.) ima 120 kg (što rado ističe u svakom društvu za stolom, tako, neka se zna, da se on ne vajka poradi svoga dostignuća, nego se, dapače, njime i hvali), a dugokosi medo T. Pančić (rođ. 1965; slobodnjak) moguće je da ga na vagi malo premašuje, dok je moja malenkost (rođ. 1939; penzioner) s nekih 117/118 kg tu negdje (s tendencijom porasta!).

Predstavljali smo, očito, „gigantsku“ kritičarsko-kolumnističku ekipu, dok se među nas stisnula ptičica Olja Bećković (cirka/oko 60 kg) s mikrofonom, Matijina kćerka, a koja se ostvarila u televizijskome mediju, sve dok njena glasovita emisija, razglašena i utjecajna, nije nedavno došla pod udar nekih cenzorskih šaka, o čemu nisam na vrijeme bio obaviješten, a što mogu kad takve i slične informacije više uopće ne kolaju po „regionu“, mislim u hrv.-srp. smjeru i obrnuto. E, pa, glagoljiva i oštroumna Olja nije dala da je „giganti“ stisnu i istisnu, već nas je sve pobudno ispitivala i provocirala, ne dopuštajući nam da upadnemo u kolotečinu promocije…

Olja je na toj tribini inzistirala da odgovorim, a da kolege komentiraju: 1/ zašto sam na koricama „Oklopa…“ najavio svoj „oproštaj sa svima“ i 2/ čemu u posljednje vrijeme ističem kako mi je blizu smrtni čas??? Pod jedan, rekao sam stoti put kako „se opraštam“, a ne da „opraštam“, što je logičan izvod ranije sazrelog stava kako sam se odlučio na izbivanje iz književnoga života (zato što „nemam više što reći“ te da ne namjeravam više išta objavljivati), dok nepredvidljivu smrt dočekujem kao prelazak u Ništavilo, očekujem je s mirom izvjesnosti, jer sam kao ostarjeli čovo već desetak godina u njenoj čekaonici samo što ne znam kad će moj broj biti izvučen…

Itsl. – o čemu inače opširnije pišem u ovome dnevniku – ali svi su mi na toj tribini oponirali, čak me i začikavali. Stvarno su me zezali i Olja i Pantić i Pančić da se „femišem“ iliti da se „femkam“ (tj. izmotavam, prevaram, prenemažem, što je meni odavno poznat pojam), tvrdeći kako je izvjesno da ću ja i dalje pisati/objavljivati, a da je priča o skorašnjoj smrti samo – moja poza! Ma, hajte, bre, drugari, zar me držite tako blesavim pa da bih „pozirao“ za smrt? Najprije su mi dokazivali, pozivajući se na moje citate, kako sam već prije nekoliko godina bio najavio svoj prestanak pisanja/objavljivanja, pa su se svejedno pojavile neke moje potonje knjige. To je bilo „samo“ produženo opraštanje (da ne bi netko nešto zamjerio), a pomišljanje na skorašnju smrt posve je „prirodno“.

Ovaj mi stav nitko ne oprašta, jer posvud vlada tanatofobija iliti strah od smrti, prema kojoj se malo tko svjesno orijentira, premda su nas umni ljudi svih vremena podučavali da smrt nije ništa strašno. (O, EPIKURE, zašto te ne razumiju?… čak te je i Dante ugurao u svoj „Pakao“). A s tim prestankom pisanja/objavljivanja, i odbijanjem moga najavljenog, zaista se više ne mogu boriti: pa što je moje fakin pisanje uopće ikome važno, pa da bi zbog toga izostanka trebalo žaliti??? PISCI SE NE RAĐAJU KONSENZUSOM, A UMIRU PROTIV NJEGA. Zar bi trebalo raspisati referendum o tom ima li moja malenkost pravo zakinuti javnost za svoje umotvorine?

Kad samo pomislim kolike će moja smrt obradovati, dođe mi da čak i oživim, ali svejedno se prepuštam, znajući da svakoga čeka isti kraj. Nikakva praznina neće se pojaviti kad se objave moje osmrtnice, jer se i nad ovim mojim skromnim opusom, kao uostalom iznad svih, nakon smrti sklapa vječno Ništavilo (svaka pojedinačna smrt potone u nju kao kamen bačen u more, a u mojem se slučaju njegova površina možda neće čak ni namreškati. Kako kaže najveći stoik, Marko Aurelije Antonin (121-180), rimski car, koji je na grčkome (!) jeziku napisao meditacije „Samome sebi…“ (hrv. prev. Zvonimir Milanović; izd. „CID“, Zagreb; 1996):

„Još malo i zaboravit ćeš na sve. Još malo, i sve će zaboraviti na tebe.“

Nakon obavljene promocije, protiv svoje volje zadržao sam društvo, koje je hrlilo na večeru, jer sam se odazivao brojnim posjetiteljima koji su željeli dobiti moj potpis na mojim knjigama. U množini, dakle, jer mi nisu nudili samo tek kupljeni „Oklop…“ već su mi donosili primjerke nekih mojih starijih izdanja, objavljivanih desetljećima unatrag, tako da ovo ispunjavanje drage obaveze i sada, kao i svaki prijašnji put, opovrgava moju samokritičnost kako „moje knjige nikome nisu potrebne“!

Pa, neki su od tih ljudi od kuće, na ovu promociju, donijeli svoje primjerke mojih knjiga, koje su im zbog nečega potrebne/važne/drage itsl., pa kako bi ih onda njihov autor smio uvjeravati kako sve to „ništa ne valja“, da je sve to „najobičnija makulatura“?? Poturene su mi na stol bile knjige kao „U sjeni ocvale glazbe“, „Mitologija svakidašnjeg života“, „Sebi pod kožu“, a neke su gospođe ponosno na potpis nudile (Slavičinu) i moju „Bračnu kuhinju“. Napokon smo se svi našli u glasovita „Vuka“, jednom od najboljih restorana u Beogradu (ali i daleko šire!), jer je gastro ponuda „Vuka“, inače preobilna za bilo kojeg normalnog poznavatelja, recimo, zagrebačke gastro scene, bila taj dan, za ručak (28. X), praktički opustošena, jer se obilježavala svetkovina Svete Petke, tako da je za večeru ostala samo a la carete ponuda.

Kasno u noć raspršili smo se na sve strane, tj. u sobe na spavanje u hotel, jer me sutradan ponovo čekao napregnuti raspored. Najprije me, u srijedu ujutro, za intervjuiranje čekala jedna mlađa novinarka „Danasa“ (odličnih novina), pa koliko smo god konvencionalno razgovarali, svejedno se odužilo, pa se morao preskočiti ručak, jer su me već čekala kola za odlazak na Sajam knjiga, na kojemu sam trebao u 14 sati biti sudionikom jedne tribine. Još prije putovanja u B. bio sam telefonski od uprave Sajma obaviješten kako sam predviđen kao jedan sudionik nekoga panela, a nastup će čak i honorirati.

Dakle, nešto ozbiljno, ali tek sada u B. doznajem da se trebam suočiti s opasnim polemičarem, prof. Milom Lomparom, čije pisanje i mišljenje baš ne poznajem, jer su Zg-Bg veze itekako djelotvorno prekinute. Samo sam posredno doznao ponešto o njegovoj mnogo raspravljanoj knjizi „Duh samoporicanja“ iz 2011, u kojoj on, čini mi se, poriče bilo koju mogućnost eventualnog političkoga suživota Hrvatske i Srbije, ali sa antikomunističkih pozicija kritizira i slom srpske nacionalne kulture!?… A tema je gromopucateljna: „Jugosfera za početnike; kulturni kontakti; Jugosfera – mit ili stvarnost, mogućnosti kulturnih kontakata u kontekstu složenog istorijskog, ideološkog i političkog nasleđa“. Dakle, bacili su me na Sajam na koji rado dolazim desetljećima, još iz davnašnjih godina socijalističkoga kruženja – ali za mene su njegova društvenost i šarm odavno iščiljeli, pa se bezglavo gubim u labirintu, među uzavrelom gomilom posjetitelja, među brojnim novim izdavačkim štandovima i groznom gomilom knjiga i stotinama (meni nepoznatih) novih autorskih imena: sve je buka, gužva, popusti, trgovanje, ali glavno da je riječ o knjigama (hrvatski su nakladnici minorizirani time što nisu pripušteni u samu arenu glavnoga paviljona, u kojoj su mjesta rezervirana isključivo za srpske nakladnike).

S tim dojmom javljam se na dužnost i pred publikom u prepunoj dvorani na Sajmu sjedam za stol uz impozantna grmalja Lompara, koji je ovdje angažiran – čini mi se – kao važna protuteža mojoj navodnoj sklonosti „jugosferi“. Osjećam u zraku kao da mi je netko nešto smjestio, naime da ja u Beogradu ispadnem neka izgubljena/poražena/ismijana strana ako se budem bio zalagao za vrijednost toga fluidnoga pojma. No, slučajno, već od prvih replika – kad sam neke Lomparove velikosrpske floskule dočekao i izvrtao tako da sam ih prihvaćao ismijevajući ih – publika je spontano reagirala u moju korist. To je kol.

Lompara tjeralo da bude još zagriženiji, a mene još polemičarski inventivniji, pa su se njegove ideje – silom okolnosti, tj. mojega „šegačenja“, što mi je za stolom odmah zamjerio – sam od sebe sve brže rastakale i gubile utemeljenost. Učeni je historičar nastupio pripremljeno, s masom podataka, nabrajanjem godina i imena, ali paradoksalno, kako bi dokazao da je trenutno hrvatska politika i kultura nadmoćnija srpskoj!? Tako se, npr., obrecnuo na svoju sredinu u kojoj se još i danas može naići na rječnik „srpsko-hrvatskoga jezika“ u čemu sam se s njime „složio“, pozvavši ga da bude zvijezda u Zagrebu u kojemu će njegovo zgražanje biti oduševljeno pozdravljeno.

Uglavnom, blebetali smo tko šumom, tko drumom (čak i o cigaretnoj proizvodnji, koja, iz Hrvatske, ugrožava srpski devizni bilans!?), dok više nisam mogao govoriti, gladan i žedan, promukao i neispavan, pa smo dogovorno prekinuli diskutiranje, no za mene nije bilo odmora: iz publike su navrnuli deseci mojih ljubimaca, nudeći mi na potpisivanje desetke primjeraka mojih novijih i starijih knjiga! Premda to nisam očekivao, utoliko sam radije trošio svoje autograme, u međuvremenu u kojekakve mobitele i mikrofončiće bivajući intervjuiran na brzinu… Kad sam se iskovljao i pružio ruku g. Lomparu (s pozdravom „nema ljutiš?!“), džentlmenski mi je odvratio: „Ipak ste vi majstor s mora i imate u nogama više utakmica od mene…“

V.B.Z. ekipa nekako se, nakon svega, domogla nekog šugavog restorančića, da bismo na brzinu smazali dobre ćevape i popili poneko (grozno) beogradsko pivo i onda odjurili doma.

Na ovogodišnji beogradski Sajam knjiga stiglo je najnovije delo Igora Mandića Predsmrtni dnevnik (izdavač VBZ, Zagreb 2017, urednik Drago Glamuzina). Reč je o zapisima nastalim između aprila 2014. i avgusta 2015. godine, u vreme kada se navršavalo 10 godina od tragične smrti autorove ćerke Ade. Mandić se bavi velikim, ali u savremenoj civilizaciji prećutno zataškavanim temama starosti, samoubistva i smrti. Ova pitanja autor propušta kroz filter lične, porodične tragedije (samoubistvo ćerke), najavljujući i svoje vlastito „nagnuće prema smrti“.

Kako primećuje izdavač, autor srećom „nije pogodio“ pa smo umesto loše vesti o njegovoj smrti dobili ovaj jedinstveni dnevnik. Teške teme nisu učinile ovo štivo ništa manje atraktivnim za čitanje nego što je to bio slučaj sa ranijim knjigama Igora Mandića. Njegova erudicija, lucidnost, pa i duhovitost prisutni su i na stranicama Presmrtnog dnevnika, što je vidljivo i iz odlomka koji uz saglasnost izdavača prenosimo u Danasu. U zapisu nastalom 27. listopada 2014. godine Mandić piše o beogradskim susretima koje je tih dana imao boraveći na Sajmu knjiga.

Knjiga se može naći u svim bolje snabdevenim knjižarama.