Pravilna raspodela vlasti

Josip Smodlaka: Zapisi (10)

Pojavljivanje knjige „Zapisi dr Josipa Smodlake“ (Izdavač „Most Art“) posle četrdeset godina predstavlja istorijsko štivo od posebnog značaja. Autor zapisa je bio neposredni učesnik i svedok stvaranja obe Jugoslavije: Kraljevine SHS i SFRJ, državno-pravnih tvorevina koje su propustile svoju istorijsku priliku da se trajno upišu u istoriju Evrope. Raspad obe Jugoslavije tek zaslužuje ozbiljnu analizu, jer današnje države nastale njenim raspadom još uvek vuku razne traume i hipoteke prošlosti.

Između redaka pak čitao sam težak prekor da hoću da otmem Srbiji dva najvažnija portfelja, onaj vanjskih i onaj unutrašnjih poslova, dok meni nije bilo na umu da išta oduzimljem Srbiji, već da vlast u našoj zajedničkoj državi bude pravedno porazdijeljena između svih nas. Ja sam ostao kod svog predloga, ističući da su nova velika državna pitanja, mnogo važnija od partijskih borba u Srbiji. Za takva zamašna pitanja, od kojih zavisi sreća, a možda i sudbina države, da nijedan Srbijanac, po mome mišljenju nema toliko razumijevanja i poznavanja stvari kao Pribićević. Nadodao sam da je Pribićević kao stvoren da bude most između Srba i Hrvata, jer da kao ovejani Srbin uživa povjerenje srpstva, a kao vođa hrvatsko-srpske koalicije, koji je vodio dugogodišnju borbu na obranu prava Hrvatske, da uživa povjerenje i Hrvata. Razvila se na to vrlo živa rasprava, u kojoj se Ljuba Davidović najviše zalagao za Marka Trifkovića, dok sam ja odlučno zastupao protivno mišljenje. U toku rasprave, sve više zagrijavajući se, počeo sam se osjećati slabo, pošto sam još poboljevao od živčane bolesti koju sam zadobio u toku Svjetskog rata. Najzad mi je toliko pozlilo, da sam se gotovo onesvijestio. Nisam se toliko bio uzbudio zbog ličnosti Pribićevića, koji mi je bio više politički nego lični prijatelj, koliko zbog narodne stvari, za koju sam držao da će joj on najbolje poslužiti. Za to sam bio pao u vatru zagovarajući njegov izbor, dok drugi nisu htjeli ni da čuju za nj. Ne mogući da dalje govorim, povukao sam se u obližnju sobu, i tu sam legao na jedan divan. Kad sam se malo razabrao, čuo sam u susjednoj sobi veliku viku i strastvenu prepirku. Poslije nekog vremena došao je k meni u sobu Stojan Protić s čašom vode u ruci, i pošto mi je dao da se napijem, ljubazno mi je rekao: „Umirite se g. Smodlaka, vidjet ćete, sve će se lijepo bratski urediti“. Kad sam se, primirivši se malo, zatim vratio u sobu, saopćiše mi da je moj predlog primljen, te da će Pribićević biti ministar unutrašnjih poslova. Kod toga mi je Protić kazao: „Nadam se da se ni Vi ni ja ne ćemo pokajati što smo Vas poslušali“. Protić, kojega je Pribićević domalo srušio s vlasti, brzo je to požalio. Meni se Pribićević nije lično zamjerio ni tada ni kasnije, ali od časa kad je postao ministar, naši se puti nisu više susreli sve do godine 1927, kad je prešao u opoziciju. Čim je došao na vlast u Beogradu, poveo je politiku koja je bila sve protivno od onoga što smo od njega očekivali. Kad smo ga Srbijancima nametnuli za ministra unutrašnjih poslova, nisam nikako mogao da predvidim da će on u Beogradu biti toliko različit od onoga što je bio u Zagrebu. Poznavajući ga samo iz daleka, ja sam ga uvažavao za njegove lijepe govore i spise, jer su bili u duhu programa koji je bio najbliži mojemu. Ali nisam dovoljno poznavao njegovu narav.

U toku rasprave o Pribićeviću izašlo je na javu da su se prvaci srbijanskih partija bili prethodno sporazumjeli o međusobnoj podjeli svih osam ministarskih fotelja, koliko ih je do tad imala vlada kraljevine Srbije. Taj su sporazum oni bili zaključili dok su još bili u emigraciji, imajući pred očima samo vladu za Srbiju. Kad je došlo do obrazovanja vlade za cijelu Jugoslaviju, oni bi bili najvoljeli da se u taj njihov sporazum nije diralo, a da se za „prečane“ stvorilo nekoliko novih ministarstava, čak i osam, ako se htjelo. Oni to nisu jasno govorili, ali je iz razgovora izbijala takva njihova želja. Tako bi se uistinu stvar bila brže i jednostavnije riješila. Ali mi predstavnici „prečana“, koji smo željeli da u našoj prvoj vladi budu zastupani svi dijelovi našeg naroda u pravednom razmjeru, nismo mogli pristati da predstavnici Srbije uzmu pola svih portfelja, i još k tome da ih zapadnu sva najglavnija ministarstva (unutrašnjih poslova, vanjskih, financija, saobraćaja, pravde i prosvjete), dok bi se ostali krajevi, koji su dvostruko veći od Srbije, bili morali zadovoljiti sa manje važnom polovinom resora, s tzv. malim ministarstvima. Ja sam to i predbacio srbijanskim prvacima, možda i malo žešće nego bih to danas učinio, ali nisam mogao da se savladam da im to ne rečem.

Nastavlja se