Pravno do dna

U pristojnim zemljama takva veza ne može postojati. Ukoliko bi postojala, svjedočila bi o malignome oboljenju pravne države, o vladavini bezakonja, o kardinalnoj korumpiranosti sustava i o zločinačkom udruživanju političkih, pravosudnih i kriminalnih elita.

Zašto onda to pitanje postavljamo?

Zato jer Hrvatska nije pristojna zemlja.

Zbog čega, dakle, sumnjamo da postoji izravna veza između pravosudne operacije oslobađanja Branimira Glavaša od optužbi za ratne zločine i činjenice da on u parlamentu podupire vladajuću koaliciju?

Zbog toga jer se, otkad u parlamentu podupire vladajuću koaliciju, pravna pozicija Branimira Glavaša u procesu zbog ratnih zločina počinjenih nad Srbima u Osijeku 1991. dramatično popravila.

Na koji se način njegova pozicija popravila?

Na način da je vijeće Županijskog suda u Zagrebu, pod ravnanjem sutkinje Tanje Pavelin Borzić, prije neki dan donijelo odluku da se iskaz krunskoga svjedoka Krunoslava Fehira izdvoji iz sudskoga spisa kao nezakoniti dokaz, pa je tako došlo do preokreta u procesu.

Zašto je to preokret?

Zato jer je riječ o ključnome iskazu na kojemu se temelji optužba protiv Branimira Glavaša u tzv. slučaju „Garaža„. Fehir, koji je kao nekadašnji pripadnik „Branimirove osječke bojne„ i sam sudjelovao u zlodjelima, tvrdeći da je to činio po Glavaševu naređenju, svjedočio je o nevjerojatnoj brutalnosti postupanja prema zarobljenim civilima srpske nacionalnosti, od kojih su neki – poput Čedomira Vučkovića – bili ubijeni nalijevanjem kiseline u ždrijelo.

Zbog čega je njegovo svjedočenje proglašeno nevažećim?

Zbog toga jer se sutkinja Pavelin Borzić pozvala na odluku Ustavnoga suda koji je uvažio prigovor Glavaševih odvjetnika na davanje statusa krunskoga svjedoka Krunoslavu Fehiru.

Znači li to da nije imala drugoga izbora?

Ne znači. Baš naprotiv: postupila je suprotno odluci Vrhovnoga suda od 7. lipnja 2016. u kojoj je naglašeno da Fehirov iskaz „ne predstavlja nezakoniti dokaz„ jer je bez obzira na svoj status – smatralo ga se dakle „krunskim„ ili „običnim„ svjedokom – on bio dužan svjedočiti istinu i iznijeti sve što zna o mučenjima i ubijanjima civila srpske nacionalnosti u garažama ispod nekadašnje kancelarije Branimira Glavaša. Tome treba dodati, kako navodi Documenta, da su ranijom odlukom izvanraspravnog vijeća Županijskog suda u Zagrebu, pod predsjedanjem suca Ivana Turudića, „eliminirani iskazi suoptuženika koji terete Glavaša u kontekstu zločina počinjenih nad civilima u slučaju ‘Selotejp’„.

I što smo naposljetku dobili?

Dobili smo procese za teške ratne zločine bez ključnih dokaza jer su ti dokazi – uz pomoć metodološke primjene pravnoga cinizma – proglašeni „nezakonitima„. Na taj je način ponovljeni kazneni postupak poprimio takav smjer da može završiti jedino oslobađajućom presudom za Branimira Glavaša.

Kako je na taj cinični razvoj sudske procedure reagirao sam Branimir Glavaš?

Reagirao je tako što je u parlamentu podupirao vladajuću koaliciju.

Kako ju je podupirao?

Podupirao ju je svim srcem. Uložio je u njen opstanak sve svoje glasačke, medijske i demagoške kapacitete.

Na primjer?

Prilikom zadnje krize Vlade – nakon smjene ministrice Martine Dalić – sugestivno je uvjeravao javnost da „premijer čvrsto drži uzde u svojim rukama„. Zdušno je slijedio premijera i prilikom ratifikacije Istanbulske konvencije, iako je, kako je naglasio, osobno „pripadnik Katoličke crkve„ koji „vjeruje u Boga Svemogućega„. „Smatram da Istanbulska konvencija nije Sotona i crni vrag, kako govore pojedini biskupi„, rekao je.

Na što to uopće sliči kada optuženik za najgore ratne zločine, osoba kojoj se pripisuje nalogodavna uloga u bestijalnim mučenjima i ubijanjima civila, sjedi u hrvatskome parlamentu kao uvaženi zastupnik?

Sliči na moralno nepodnošljivu svinjariju.

A zašto se takva svinjarija u Hrvatskoj tolerira?

Zato jer Branimir Glavaš u parlamentu podupire vladajuću koaliciju.

Što bi se dogodilo s vladajućom koalicijom da je Branimir Glavaš ne podupire u parlamentu?

Došla bi u pitanje njena ionako minimalna saborska većina. Vladajuća koalicija bila bi ozbiljno nagrižena. Kao da je netko zalije kiselinom.

Kada ovdje elaboriramo opravdanu sumnju da postoji veza između pravosudne operacije oslobađanja Branimira Glavaša od optužbi za ratne zločine i činjenice da on u parlamentu podupire vladajuću koaliciju, imamo li možda za to kakve dokaze?

Nikakvih konkretnih dokaza za to nemamo.

Zašto onda tu sumnju uopće javno iznosimo?

Zato jer se strogo držimo principa koji primjenjuju organi hrvatskoga pravosuđa u kaznenome postupku protiv Branimira Glavaša zbog zvjerskih mučenja i ubijanja civila srpske nacionalnosti.

Kako taj princip glasi?

Što je zločin evidentniji, dokazi su nedostupniji.

Možemo li to precizirati?

Ako u kaznenome postupku protiv Branimira Glavaša sudski organi ulažu krajnje napore ne bi li dokaze protiv okrivljenoga učinili nedostupnima – do toga da ih izuzimaju iz sudskoga spisa i proglašavaju „nezakonitima„ – zbog čega bi za opravdanu sumnju da je operacija oslobađanja Branimira Glavaša povezana s njegovom podrškom vladajućoj koaliciji dokazi bili potrebni?

Treba, drugim riječima, primijeniti iste kriterije.

Nema razloga u sličnim predmetima koristiti dvostruke aršine. Naprosto valja prihvatiti sudski verificiranu činjenicu da postoje brojni nedokazivi zločini i da će taj fenomen, blagodareći sudskoj praksi, u Hrvatskoj dodatno razviti kulturu javne tajne. Kao što svi znaju tko je u Osijeku organizirao torture i likvidacije civila, tako svi znaju na koji će način prvookrivljeni izbjeći zatvorsku kaznu, a dokazi, jebi ga, ne postoje. Pravorijek je u svakom slučaju neizbježno oslobađajući. Ili, u posve drugom ključu: upravo je sudsko proglašavanje dokaza nepostojećim dokaz da utjecaj politike na sudstvo postoji.

Ukoliko bi se sumnje pokazale točnima – ukoliko bi Branimir Glavaš bio oslobođen krivnje zbog svojeg političkog angažmana i neformalnog pritiska na sudove iz smjera izvršne vlasti – što bismo time otkrili o hrvatskome pravosuđu?

Otkrili bismo toplu vodu, naravno. Jer ratni zločini o kojima je ovdje riječ, podsjetimo, počinjeni su 1991. godine.

A koja je sada godina?

Sada je 2018.

Što možemo reći o državi koja nakon punih dvadeset i sedam godina ne samo što počinitelja brutalnoga ratnog zločina nije u stanju suočiti s pravdom – makar je taj kriminalni čin bio izniman po svojoj svireposti, makar su žrtve umirale u neizrecivim mukama, makar se to događalo u garažama ispod ureda optuženika koji je tada bio na komandnoj dužnosti i makar jedan od sudionika u zlodjelima optuženoga izravno tereti da je naređivao ubojstva – nego je u finalu, nakon dvadeset i sedam godina, ta država obavila sve procesne pretpostavke da optuženome bude izrečena oslobađajuća presuda?

To treba pitati nekoga od eminentnih pravnih stručnjaka. Na primjer Vladimira Šeksa, koji se dokazao kao ekspert za izvlačenje Branimira Glavaša iz govana, po svemu sudeći zato što je i sam u njih umočen do grla, pa se radi i o manevru samospašavanja. Nije bez osnova pomisao da glavne konce tekuće pravosudne operacije iz pozadine povlači upravo on.

Imamo li za to kakve dokaze?

Što je zločin evidentniji, dokazi su nedostupniji.

Postoji li opasnost da zbog raspleta kaznenoga postupka protiv Branimira Glavaša nekoga od pripadnika vladajuće koalicije zaboli stomak?

To će se sasvim sigurno dogoditi. Ali valja vjerovati da intenzitet bola neće biti ni približno sličan onome koji nastaje nakon ispijanja kiseline.

Kakva bi to uopće bila politika koja, u sklopu napora da opstane na vlasti, organizira sudsko oslobađanje okrivljenoga za teške ratne zločine?

Bila bi bez sumnje zločinačka.

Zašto nas u slučaju HDZ-a to ne bi iznenadilo?

Zato jer je ta politika i dovela do zločina.