Pravo da znam: Početnički vodič kroz državne tajne

Što je najbolje od svega – te institucije su zakonski dužne da mu udovolje.

U skladu sa Zakonom slobodnom pristupu informacijama, koji je u Crnoj Gori usvojen 2005. godine, javne institucije su dužne da u roku od 15 dana odgovore na zahtjev za pristup podacima ili dokumentima o svemu što građani imaju pravo da znaju – od toga kako se troši novac iz budžeta, kako se sprovode državni tenderi do upravljanja javnom imovinom i potencijalnim zloupotrebama u postupcima privatizacije.

Pravo na slobodan pristup informacijama je svima dostupno, ali oni koji ga koriste gotovo svakodnevno, kažu da sastavljanje dobrog zahtjeva traži vještinu i preciznost. Ako je zahtjev preširoko formulisan, institucije će izbjeći da odgovore na pitanje ili vas zatrpati beskorisnim dokumentima.

„Iz tog razloga je pristup informacijama često izuzetno iscrpan i dugotrajan postupak, posebno u situcijama kada organi vlasti „ćute” i izbjegavaju da dostave odgovor na zahtjev.“, izjavio je za Balkansku istraživačku mrežu, BIRN, Vuk Janković, antikorupcijski aktivista.

Dobrodošli u svijet ZoSPI.

To je skraćenica koju borci za pravo pristupa informacijama koriste kada govore o Zakonu o slobodnom pristupu informacijama, najjačem oružju koje imaju u arsenalu kada nosioce vlasti treba pozvati na odgovornost.

Zahtjevi za slobodan pristup mogu istjerati političare na čistinu. To je dovelo do suđenja gradonačelniku Podgorice Miomiru Mugoši i bivšem gradonačelniku Bara Žarku Pavićeviću, po optužbama za zloupotrebe položaja, za koje su se obojica izjasnili da nisu krivi. Zakon o slobodnom pristupu je pomogao da se , kao šef kriminalne grupe, razotkrije i osudi Svetozar Marović, bivši predsjednik propale državne zajednice Srbije i Crne Gore.

Dok je studirao prava, Janković je zahtjeve za pristup informacijama prema zakonu slao sudovima, za potrebe svog rada o zelenaškom pozajmljivanju novca. Tako je usavršio vještine, koje su mu veoma korisne na sadašnjoj poziciji šefa pravnog programa u Mreži za afirmaciju NVO sektora, neprofitne organizacije poznatije kao MANS.

Za Jankovića i njegovo interesovanje za slobodan pristup informacijama, MANS je pravi raj na zemlji. Ova organizacija je poznata po zatrpavanju državnih institucija zahtjevima za pristup informacijama i insistiranju da se tim zahtjevima udovolji.

Janković procjenjuje da je u poslednje četiri godine u ime matične organizacije dostavio više od 50.000 zahteva za slobodan pristup informacijama.

Ali njegov posao postaje sve teži. Borci za transparentnost rada državne uprave kažu da su izmjene Zakona o slobodnom pristupu informacijama, koje su prećutno usvojene u Skupštini, dale institucijama veća diskreciona prava na osnovu kojih mogu odbijati zahtjeve uz nebulozna obrazloženja u kojima se pozivaju na tajnost, čime su mogućnosti za kontrolu potencijalnih zloupotreba u državnom aparatu ograničene.

„Kada bih htio da budem ironičan onda bih rekao da ovaj zakon i ove odredbe imaju ponešto i dobro, a to je da vidimo i na svojoj koži, na neki način osjetimo samu kreativnost starješina tih organa, pa da vidimo dokle njihova mašta ide u proglašavanju određenih informacija poslovnom tajnom“, kaže Radenko Lacmanović, član Savjeta Agencije za zaštitu ličnih podataka i slobodan pristup informacijama, AZLP, tijela koje nadzire sprovođenje ovog zakona.

Novinari se takođe žale da su prepreke na koje nailaze sve veće.

„Poslije ovih izmjena, sve se može proglasiti tajnom“, kaže Milka Tadić-Mijović, glavna urednica u crnogorskom Centru za istraživačko novinarstvo (CIN-CG).

Unazađivanje i ograničavanje prava na slobodan pristup informacijama od javnog značaja ne dešava se samo u Crnoj Gori. Novinari i aktivisti koji se bore protiv korupcije kažu da institucije u susjednoj Srbiji i Hrvatskoj takođe podrivaju obaveze koje su bile prinuđene da preuzmu prihvatajući standarde Evropske unije u ovoj oblasti.

Konačan rezultat je još jedan udarac nezavisnim medijima i civilnom društvu u zemljama u kojima se težnja za članstvom u EU sukobljava sa autoritarnošću, kronizmom i kulturama tajnovitosti, kažu oni.

„Neka od ključnih ograničenja [u zakonima u oblasti transparentnosti] imaju veoma poguban efekat na izglede građanskih aktera da ispune svoje dužnosti zaštitinika javnog interesa“, izjavila je Helen Darbišir, izvršna direktorka organizacije Access Info Europe sa sjedištem u Madridu, u elektronskoj poruci upućenoj BIRN-u.

„Ta ograničenja su u direktnoj suprotnosti sa internacionalnim standardima ljudskih prava i sudskom praksom Evropskog suda za ljudska prava.“

Nezvanične tajne

Zakonodavci su 27. aprila prošle godine odobrili novi zakon kojim Crna Gora usaglašava svoje zakonodavstvo sa direktivom EU o ponovnoj upotrebi informacija iz javnog sektora. Kao zemlja kandidat za članstvo u EU, Crna Gora je dužna da svoje zakone uskladi sa zakonima evropskog bloka.

Zatim, kao da su se predomislili, bez rasprave, glasanjem 42-0, prisutni poslanici, izjasnili su se za četiri amandmana na Zakon o slobodnom pristupu informacijama, koje su članovi skupštinskog odbora predložili poslije desetominutnog sastanka održanog ranije istog popodneva, pokazuje zapisnik sa sjednice.

Odluka Odbora za politički sistem, pravosuđe i administraciju stigla je samo tri dana nakon što je skupštinska poslanica po imenu Marta Šćepanović obavijestila odbor da su potrebne izmjene u ZoSPI da bi se zakon „učinio efikasnijim“, piše u zapisniku.

Predstavnici opozicije nisu učestvovali u glasanju. U tom trenutku, bojkotovali su skupštinu zbog optužbi za izborne malverzacije vladajuće Demokratske partije socijalista, vječnih vladara Crne Gore otkako je uveden višepartijski sistem 1990.

Marta Šćepanović je odbila zahtjev za intervju i nije odgovorila na dostavljena pitanja o tome zašto su bile potrebne izmjene zakona. Željko Aprcović, predsjednik odbora, takođe je odbio zahtjev za intervju.

Dok direktiva EU podstiče zemlje da što veći dio javnih informacija stave na raspolaganje javnosti za dalje korišćenje, stručnjaci kažu da su amandmani pomogli da se neki dokumenti stave pod ključ i na taj način ograniči pravo svih građana na informacije od javnog značaja.

Analiza izmjena zakona, koju su radili organizacija Access Info Europe i MANS, ukazuje na „niz uopšteno definisanih, širokih i neodređenih izuzetaka“, koja predstavnicima vlastima daju preširok prostor za to koje će informacije proglašavati tajnim, i da na taj način odbijaju zaheve za slobodan pristup informacijama.

Jedni od najproblematičnijih izuzetaka, uvedenih izmjenama zakona, su  poslovna i poreska tajna, kao i informacije o sudskim postupcima. Najneodređenije od svih je izuzeće koje upućuje na „informacije za koje postoji obaveza čuvanja tajne, u skladu sa zakonom“, bez objašnjenja kakve informacije to mogu biti.

„Prilično neobičan koncept ’informacija koje se moraju držati u tajnosti“ mogao bi ugroziti čitav Zakon o slobodnom pristupu informacijama i praktično se podsmijeva ostalim odredbama zakona, odredbama ustava Crne Gore o pristupu informacijama i međunarodnim standardima koje je Crna Gora dužna da implementira“, kaže se u analizi.

U radnom dokumentu iz novembra 2018., Savjet Evropske unije poziva na „temeljnu reviziju zakonodavnog okvira u skladu sa međunarodnim standardima“.

„Primjena Zakona o slobodnom pristupu informacijama nije doprinijela osiguravanju višeg stepena transparentnosti i odgovornosti javnih službi, jer vlasti nastavljaju da tražene informacije proglašavaju tajnima, uključujući i informacije o temama relevantnim za korupciju, čime su takve informacije isključene iz domena primjene ovog zakona“, piše u tom dokumentu.

Nakon izvršenih izmjena, broj slučajeva u kojima se institucije pozivaju na tajnost u cilju uskraćivanja pristupa informacijama naglo je porastao. Prema poslednjem izvještaju Evropske komisije o Crnoj Gori, tajnost je navedena kao razlog u 68 slučajeva uskraćivanja pristupa informacijama 2017. godine, dok je u prethodnoj godini takvih slučajeva bilo samo 30. To je više nego dvostruko povećanje.

„To je razlog za brigu da će sve više i više zahtijevanih dokumenata biti proglašavano za tajnu da bi se pristup ograničio“, kaže se u izveštaju.

Delegacija EU u Podgorici takođe osuđuje ovaj trend.

„Zahtijevamo od javnih institucija da odmah unaprijede primjenu zakona i da odgovaraju  na zahtjeve za pristup informacijama u skladu sa načelima transparentnosti i dobrog upravljanja, naročito u oblastima gdje postoji rizik od korupcije“, stoji u elektronskoj poruci koju je BIRN dobio od Delegacije EU.

U međuvremenu, ukupan broj zahtjeva za informacije koje su javne institucije odbile nastavlja da raste. Prošle godine, institucije su odbile 33 odsto svih zahtjeva, dok ih je 2016. godine bilo 24 odsto, a prethodne godine 13 odsto, pokazuju podaci Agencije za zaštitu ličnih podataka i slobodan pristup informacijama (AZLP).

U poređenju s tim brojkama broj odbijanih zahtjeva u drugim zemljama je gotovo zanemarljiv. S druge strane granice, u Hrvatskoj, zemlji članici EU koja Zakon o pristupu informacijama ima od 2003. godine, vlasti su 2017. godine odbile oko pet odsto podnijetih zahtjeva, i oko tri odsto u prethodnoj godini, pokazuju podaci Povjerenice za informiranje.

Eksperti kažu da vlasti i javna preduzeća rijetko objašnjavaju kriterijume na osnovu kojih određene informacije proglašavaju za tajnu, što čitav proces ponekad čini kafkijanskim.

BIRN je u junu dostavio zahtjev za pristup informacijama državnom Investiciono-razvojnom fondu Crne Gore tražeći primjerak internih propisa na osnovu kojih se dokumenti proglašavaju tajnim. Fond je odgovorio: naš Pravilnik o poslovnoj tajni je i sam poslovna tajna (vidi okvir).

Samo kaži ne

Istraživačka redakcija Javnog servisa RTCG već više od godinu istražuje kako su utrošeni milioni eura zajmova za poljoprivredne projekte u Crnoj Gori iz Fonda za razvoj iz Abu Dabija. S obzirom da će u slučaju da krediti ne budu redovno otplaćivani teret otplate pasti na poreske obveznike, novinari smatraju da je to priča od javnog interesa.

„Poslali smo desetine zahtjeva [različitim institucijama]… tražeći istu stvar“, kaže Mirko Bošković, urednik istraživačke redakcije u RTCG. „Prije posljednjih amandmana, mogli smo da dobijemo ponešto od informacija, ali poslije izmjena zakona koriste svaki mogući i nemogući razlog da nas odbiju.“

Amandmani na ZoSPI su otežali život novinarima, ali vjerovatno najteže pogađaju NVO – ako ni zbog čega drugog onda zato što su NVO glavni korisnici ovog zakona.

Prošle godine, 71 odsto svih zahtjeva za slobodan pristup u Crnoj Gori institucijama je došlo od NVO, oko 20 odsto od privatnih lica i tek jedan odsto iz medija, pokazuju statistički podaci Agencije.

Veliki su izgledi da je dobar dio ovih zahtjeva stigao is organizacije MANS, poznate po svojoj produktivnosti.

Neki kažu da MANS pretjeruje, da u svom krstaškom ratu opterećuje državne službenike besmislenim poslovima.

Ali čak i kritičari priznaju da je pisanje zahtjeva u ovoj organizaciji dovedeno do nivoa nauke.

MANS ne propušta da uloži žalbu za svaki zahtjev koji institucije ignorišu ili odbiju. Žalbe se upućuju na adresu AZLP.

Primljene žalbe završavaju na stolu u sjedištu AZLP u centru Podgorice, gdje se Muhamed Đokaj, predsjednik Savjeta agencije, žali na količinu posla za njegov tim od oko 12 ljudi.

„Sve ovo je iz MANS-a“, govori Đokaj uzdišući i pokazujući na gomilu papira debelu kao telefonski imenik.

Od usvajanja prošlogodišnjih amandmana gomila konstantno raste.

Janković, šef pravnog programa u okviru MANS-a, navodi primjer Elektroprivrede Crne Gore, preduzeća u kojem je država većinski vlasnik, a koje je odbilo da dostavi informacije o cijenama po kojima kupuje i prodaje električnu energiju, pozivajući se na poslovne interese stranih partnera.

Poslovne tajne su se ispriječile i u slučaju rekonstrukcije Termoelektrane Pljevlja, jedine termoelektrane u Crnoj Gori.

„Zanemarili su činjenicu da je u slučaju kompanija u kojima je većinski vlasnik država najvažniji interes onaj javni“, kaže Janković.

Korisnici ZoSPI mogu voditi sporove protiv takvih odluka pred Upravnim sudom.

Na pitanje kako će sudije odlučivati o dokumentima za oznakom tajnosti bez jasnih definicija, predstavnica suda je odgovorila da se odluke donose od slučaja do slučaja.

„Na pitanje da li amandmani ostavljaju previše širok prostor za slobodna tumačenja mogu dati odgovore oni koji su ih predložili“, rekla je za BIRN u elektronskoj poruci.

Još jedna izmjena koja zabrinjava borce za transparentnost je ukidanje zakonske obaveze AZLP da po žalbi na odbijanje zahtjeva donese konačnu odluku – što je posao koji obavljaju Đokaj i njegov tim.

U prošlosti, AZLP je imao pravo da poništi odluke o odbijanju i primorava institucije da dostave informacije. Prema revidiranom zakonu, agencija i dalje može da interveniše, ali nije dužna da to čini.

„Mi to možemo, samo nemamo obavezu, a to znači da kad nešto ne moraš – ili nećeš ili ćeš rijetko to raditi. Savjet je mogu slobodno reći tu praksu napustio“, kaže Lacmanović iz agencije.

S druge strane, njegov kolega, Đokaj pozdravlja tu izmjenu u zakonu, tvrdeći da je AZLP pretrpan žalbama koje se moraju rješavati u roku od 15 dana.

Dodao je da su neki ljudi pokušavali da zloupotrijebe sistem tako što institucijama šalju veliki broj zahtjeva u nadi da će uspjeti da naplate sudske troškove kada javne institucije ne uspiju da ih obrade sve na vrijeme.

„Na primjer, neko traži [od škole] odluku o korišćenju gimnastičke sale, prvog dana u mjesecu, pa petog dana, pa petnaestog, i na kraju završite sa 150 zahtjeva za samo jedan slučaj“, kaže on. „Onda kolega ponovi cio proces, pa imate čak 300 zahteva. Da li je to informacija od značaja za javnost?“

Kulture tajnovitosti

Bar na papiru, zakoni o pristupu informacijama u Srbiji i Hrvatskoj su bolji od zakona u Crnoj Gori.

Štaviše, Zakon o slobodnom pristupu informacijama koji je na snazi u Srbiji često se navodi kao uzoran primjer dobrog zakona u toj oblasti. Prema globalnoj rang listi takvih zakona, koju su napravili Access Info Europe i Američki centar za pravo i demokratiju, to je treći najbolji zakon te vrste na svijetu, poslije avganistanskog i meksičkog.

Taj zakon u Hrvatskoj nalazi se na osmom mjestu. Crnogorski zakon je na 59. mjestu.

Godine 2015, srpski novinari koji rade za Organised Crime and Corruption Reporting Project (OCCRP), neprofitnu mrežu za istraživačko novinarstvo, otkrili su zahvaljujući ovom zakonu da je tadašnji gradonačelnik Beograda Siniša Mali vlasnik imovine na bugarskom Crnom moru vrijedne šest miliona dolara.

Prošle godine, isti zakon je pomogao je Mreži za istaživanje kriminala i korupcije, KRIK, još jednoj grupi za istraživačko novinarstvo, da istraži sumnjive poslove sa nekretninama srpskog ministra odbrane Aleksandra Vulina.

Ali borci za transparentnost kažu da je i najbolji zakon dobar samo onoliko koliko je dobra njegova implementacija.

U Srbiji, državne institucije i javna preduzeća jednostavno ignorišu mnoge od preko 30.000 zahtjeva koje Poverenik za informacije od javnog značaja i zaštitu ličnih podataka podnosi svake godine, kažu novinari.

„Sve je više institucija zatvorenih za javnost koje odbijaju da komuniciraju sa novinarima ili odgovaraju na naše zahteve“, kaže Dino Jahić, bivši urednik Centra za istraživačko novinarstvo Srbije.

„Čini mi se da je sve to posledica javne klime u kojoj se novinari prikazuju kao zlo, kao neprijatelji koji žele da nanesu štetu državi i srpskom društvu“.

Izgleda da će situacija biti još teža u ovoj zemlji koja je kandidat za članstvo u EU.

Prošle godine, Ministarstvo za državnu upravu (MDULS) je objavilo planove da izmijeni i dopuni srpski Zakon o slobodnom pristupu informacijama, što je uzbunilo aktiviste u zemlji kandidatu za članstvo u EU.

Pomoćnica ministra Ivana Antić izjavila je za BIRN da te promjene treba da „poboljšaju zakon“ i obuhvate više državnih organa pod primjenu ovog zakona.

Ali kritičari tvrde da bi ti amandmani u praksi mogli legalizovati sadašnju kulturu tajnovitosti, dopuštajući mnogim organizacijama da zaobiđu ovakve zahtjeve – naročito javna preduzeća koja grade puteve, upravljaju željeznicom i obezbeđuju električnu energiju, usluge telekomunikacija i druge usluge.

„Prema novom predlogu, preduzeća u državnom vlasništvu koja posluju koristeći sredstva iz budžeta mogla bi biti izuzeta od obaveza iz ZoSPI“, kaže Mirjana Jevtović, urednica istraživačke novinarske organizacije Insajder.net. „To znači da građani neće moći da saznaju kako se troši njihov novac“.

Nemanja Nenadić, programski direktor u Transparency Serbia, opisuje predloženo izuzeće javnih preduzeća kao „stvar političkog pritiska i želje da se informacije prikriju“.

Kritičari su takođe strahovali da bi novi zakon mogao da omogući državnim institucijama da blokiraju čitav sistem vođenjem upravnih postupaka.

Kada državno tijelo odbije ili ignoriše zahtjev dostavljen u skladu sa ZoSPI, druga strana ima pravo da podnese žalbu Povereniku, koji onda može primorati instituciju da omogući pristup. Prema predloženim izmjenama iz marta 2018, državna tijela bi dobila pravo da takvu odluku osporavaju u upravnom postupku.

„Neko je došao na ideju da institucijama, koje uglavnom ne odgovaraju na dostavljene zahteve, treba dati pravo da tuže poverenika za donete odluke“, izjavio je za BIRN Rodoljub Šabić, bivši Poverenik za informacije, neposredno prije isteka njegovog mandata krajem decembra.„

Pobjeda za kritičare – Ministarstvo državne uprave, u decembru prošle godine, napravilo je novu verziju Nacrta zakona o slobodnom pristupu i iz nje je izbačena odredba koja bi dozvolila institucijama da tuže Poverenika.

U susjednoj Hrvatskoj, zahtjevi za informacije od javnog značaja u najmlađoj zemlji članici često udaraju u zid zaštićenih informacija i poslovnih tajni.

Broj zahtjeva koji su odbijeni gotovo se udvostručio 2017. godine u odnosu na prethodnu godinu. Na njih otpada oko pet odsto od ukupno 22.000 podnijetih zahtjeva, pokazuju podaci Povjerenice za informiranje.

„Poslovna tajna je jedan od najčešće navođenih razloga kada se ograničava pristup informacijama“, izjavila je poverenica Ana Marija Musa za BIRN u elektronskoj poruci.

Ilko Ćimić, novinar istraživač sa portala Index.hr, tvrdi da mnoge institucije u Hrvatskoj imaju razrađene sisteme za izbjegavanje obaveza po podnijetim zahtevima.

„Ponekad odbiju zahtev bez ikakvog obrazloženja, samo uz komentar da ste zloupotrijebili svoje pravo na pristup informacijama tako što ga previše često koristite“, kaže on.

U zloglasno tajnovitoj Crnoj Gori, slične optužbe zvuče već poznato.

Janković iz MANS-a rekao je da je za mnoge sate koje je proveo udarajući glavom u zid sistema dovoljna naknada to što je nekoliko korumpiranih zvaničnika izvedeno pred lice pravde – kao što je bio slučaj poznat kao Zavala, kada su saradnici bivšeg funkcionera Državne Zajednice Srbije i Crne Gore osuđeni na zatvor zbog korupcije.

„Proces je neizmjerno složen i za organizaciju kao što je MANS, koja se time bavi već godinama. Možete da zamislite koliko je to komplikovano za prosječnog građanina Crne Gore“, kaže on.

Testiranje zakona o slobodnom  pristupu

[caption id="attachment_825668" align="aligncenter" width="1000"] Ormar pun registratora Foto: Vladimir Vučinić[/caption]

Da bismo ustanovili kako funkcioniše izmijenjeni crnogorski Zakon o slobodnom pristupu informacijama, BIRN je od juna do avgusta 2018. državnim organima dostavljao zvanične zahtjeve za pristup. Poređenja radi, slične zahtjeve smo uputili odgovarajućim institucijama u susednoj Srbiji i/ili Hrvatskoj.

Evo kratkog pregleda rezultata.

ELEKTRIČNA ENERGIJA

Tražili smo od javnih preduzeća u Crnoj Gori i Srbiji uvid u ugovore sa stranim partnerima za remont elektrana.

Crna Gora

Šta smo tražili: Ugovore sa konzorcijumom kompanija iz Italije i Slovenije koje remontuju i modernizuju Hidroelektranu Piva.

Kako je odgovorila Elektroprivreda Crne Gore JSC: Bez odgovora

Srbija

Šta smo tražili: Ugovore sa ruskom kompanijom Silovije mašini koja obnavlja Hidroelektranu Đerdap I.

Kako je javno preduzeće za snabdevanje električnom energijom u Srbiji odgovorilo: Zahtev je odbijen. Dokumenti su tajni iz razloga državne bezbjednosti i poslovne tajne.

RAZVOJNA SREDSTVA

Tražili smo od državnih fondova za razvoj u Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji da nam dostave svoje interne propise o kriterijumima za proglašavanje informacija za tajnu.

Crna Gora

Šta smo tražili: Interne propise o proglašenju informacija za tajnu u Investiciono-razvojnom fondu Crne Gore

Kako su odgovorili: Tražene informacije su poslovna tajna.

Hrvatska

Šta smo tražili: Interne propise o proglašenju informacija za tajnu u Hrvatskoj banci za obnovu i razvoj

Kako su odgovorili: Zahtjev je odbijen. Žalili smo se Povjerenici za informiranje koji je podržao naš zahtev i naložio banci da nam dostavi tražene informacije i objavi ih na svojoj veb-stranici.

Srbija

Šta smo tražili: Interne propise o proglašenju informacija za tajnu u Fondu za razvoj

Kako su odgovorili: Bez odgovora

ŽELJEZNICA

Od državnih željezničkih preduzeća u Crnoj Gori i Srbiji zatražili smo više dokumenata o nabavci novih vozova.

Crna Gora

Šta smo tražili: Tenderske ponude i ugovore za kupovinu novih vozova u Željezničkom prevozu Crne Gore

Kako su odgovorili: Bez odgovora

Srbija

Šta smo tražili: Tenderske ponude i ugovore za kupovinu novih vozova u Železnicama Srbije

Kako su odgovorili: Nemamo te informacije. Pitajte Akcionarsko društvo za putnički saobraćaj Srbija Voz. To smo i učinili. Oni su odgovorili da informacije treba da tražimo od Železnica Srbije.

PUTEVI

Tražili smo od ministarstva saobraćaja Crne Gore i javnog preduzeća Koridori Srbije u Srbiji uvid u ugovore sa kineskim kompanijama za izgradnju puteva u obje zemlje.

Crna Gora

Šta smo tražili: Ugovore sa Kineskom korporacijom za puteve i mostove, CRBC, i podizvođačima

Kako je ministarstvo odgovorilo: Dva meseca poslije podnošenja zahteva, ministarstvo nam je dozvolilo da pogledamo ugovor sa CRBC, ali su odbili da nam daju uvid u ugovore sa podizvođačima uz obrazloženje da nemaju pravo na to jer je glavni izvođač CRBC.

Srbija

Šta smo tražili: Ugovore sa dvije kineske kompanije, China Communications Construction Company i Shandong Hi-Speed Group

Kako su Koridori Srbije odgovorili: Pitajte Javno preduzeće Putevi Srbije, drugo javno preduzeće.To smo i učinili, ali nisu odgovorili.

Dušica Pavlović je istraživačka novinarka iz Crne Gore zaposlena u javnom servisu RTCG. Urednik: Timoti Lardž. Ovaj članak je nastao u okviru projekta Balkanske stipendije za izvrsnost u novinarstvu, uz podršku Fondacije ERSTE i Fondacija za otvoreno društvo, u saradnji sa Balkanskom istraživačkom mrežom.