Evo pitanja za kviz: Kada novinarka Media servisa Andrea Barać upita Kolindu Grabar-Kitarović zašto je na Facebooku objavila fotografiju osuđenoga ratnog zločinca Slobodana Praljka povodom dvogodišnjice njegove smrti, a ova odgovori da ne želi odgovoriti, kako šuti predsjednica Republike Hrvatske?
a) Šuti kao riba.
b) Šuti kao zaklana.
c) Šuti kao da je zaklan netko drugi.
Razuman bi se čovjek u ovako delikatnoj stvari morao kloniti izlizanih metafora i osloniti na suhe činjenice, a to znači da jedino ponuda pod c) sluti na ispravan odgovor.
„In memoriam jednom hrvatskom generalu i neću dalje objašnjavati“, rekla je dakle Kolinda Grabar-Kitarović novinarki Media servisa na gornji upit.
„Ponavljam, on je osuđeni ratni zločinac“, inzistirala je žurnalistica, što je predsjednicu Republike Hrvatske ponukalo da naglasi kako će o nametnutoj temi držati jezik za zubima:
„Neću dalje objašnjavati. On se borio za prava hrvatskog naroda, odslužio je ono za što je osuđen. Dogodilo se ono što se dogodilo. Veliki propust Haškog suda. Neću to dalje komentirati.“
Kolinda Grabar-Kitarović, elem, o tome ne želi pričati. Osim konstatacije da se Slobodan Praljak „borio za prava hrvatskog naroda“, da se „dogodilo ono što se dogodilo“ i usputne neistine da je pokojni general „odslužio ono za što je osuđen“, državnica ništa drugo neće „dalje objašnjavati“ i „dalje komentirati“.
No kakav je sadržaj te predsjedničke šutnje?
Što nam Kolinda Grabar-Kitarović ima namjeru reći time što ništa ne želi kazati?
U čemu je tajna tog naglašenog odsustva eksplikacije?
Koja je vrsta mraka utamničena iza zatvorenih usta?
Budući da hrvatski politički cinizam, kao i obično, operira u zoni neizgovorivoga, hajde da pokušamo verbalizirati tu šutnju. Hajde da dodamo riječi koje napadno izostaju, kada već ona koja „neće dalje objašnjavati“ opravdano pretpostavlja da ih primatelji njenih poruka jasno naslućuju.
Zamislimo, dakle, da se predsjednica Republike Hrvatske upušta u uzbudljivu parezijsku avanturu i novinarku Media servisa na postavljeni upit zasipa suštom istinom.
„Kada već navaljujete, draga gospođo“, kaže, kao, Kolinda Grabar-Kitarović, „dužna sam vam iskreno reći da sam sliku Slobodana Praljka okačila na tzv. društvene mreže zato da odam počast njegovim veličanstvenim ratnim djelima. A u ta djela ubrajam i rušenje Starog mosta u Mostaru, i otvaranje logora za Bošnjake u zapadnoj Hercegovini, i štošta drugo. Čudim se što uopće tražite da vam objašnjavam nešto tako očigledno.“
„Ali zbog toga je general Praljak bio osuđen u Haagu“, čudi se, kao, novinarka Media servisa. „Zar time ne odbacujete presudu Haškog suda?“
„Naravno da odbacujemo, kakvo je to pitanje! Ali upućujem vas na jednu važnu sitnicu, gospođo: naše poricanje zločina nije svedeno na to da negiramo ono što je u haškoj presudi navedeno kao kriminalno djelo, već da opovrgnemo kriminalni karakter toga djela. Shvaćate?“
„Pojasnite mi.“
„Mi ne smatramo da se tzv. udruženi zločinački pothvat, pod komandom pokojnoga predsjednika Tuđmana i s terenskom nadležnošću generala Praljka, nije dogodio. Naprotiv, potpuno smo sigurni da se isti zbio, sa svim krvavim detaljima što se navode u presudi, ali po našem najdubljem uvjerenju taj lanac aktivnosti nije bio zločinačke, nego junačke prirode. Drugim riječima: ono što institucija međunarodne pravde naziva udruženim zločinačkim pothvatom, mi svojom provizornom šutnjom, svojim neverbalnim govorom, kvalificiramo kao udruženi herojski pothvat, te mu i danas – četvrt stoljeća kasnije – simboličkim sredstvima iskazujemo počast. Ja vam, doduše, to sad i verbaliziram, ali samo zbog toga što me kolumnist Novosti silom poveo u ovu parezijsku avanturu. Razumijete, gospođo? Mi naprosto slavimo ono što Haški sud osuđuje. Ponosimo se onim zbog čega bi se normalan svijet stidio. Činimo to bez prestanka i bez prestanka šutimo o tome, tj. odbijamo ‘dalje objašnjavati’.“
„Veličate dakle ono što se po svim univerzalnim normama smatra ratnim zločinom?“
„Apsolutno. Zar postoji drugi razlog zbog kojeg bi, na primjer, Tomislav Merčep bio počasni gost na mojoj inauguraciji? Zato bi i Slobodan Praljak, da nije bio nepravedno spriječen, sjedio u počasnoj loži. Zato sam, uostalom, u prošloj izbornoj kampanji izjavila kako Mirko Norac ima sve kvalifikacije da mi bude savjetnik za vojna pitanja. Zato je – da malo proširimo vizuru – pred ulazom u splitsku Loru podignut spomenik 72. bojni Vojne policije. Time se, kao što i sami znate, ne poriču ratna zbivanja u Lori – a kad kažem ‘zbivanja’, mislim na brutalna mučenja i ubojstva civila srpske nacionalnosti – već se tim zbivanjima, suprotno izvanhrvatskoj moralnoj optici, pridaju herojski atributi. To, dakako, ne postižemo isključivo spomenicima i sličicama na Facebooku…“
„Nego kako još?“
„U više sam navrata, na primjer, javno ustvrdila kako je Bosna i Hercegovina leglo islamskog terorizma, premda svi znamo da je to odurna laž, između ostaloga i zbog toga da bih osigurala naknadno opravdanje za Praljkove junačke podvige. Još se devedesetih, draga gospođo, naš Guantanamo ponosno uzdizao u Dretelju i na Heliodromu!“
„Uglavnom, vi se izgleda slažete s legendarnom tvrdnjom suca Milana Vukovića da Hrvat u ratu ne može počiniti ratni zločin?“
„Svi se mi s time slažemo, gospođo! Ali jedino je Milan Vuković bio dovoljno glup da tu istinu eksplicitno iznese. Ja sada barem imam opravdanje da me na ovu parezijsku avanturu prisilio kolumnist Novosti, dokazani kučkin sin, nikada mi to samoj ne bi palo na pamet, a Vuković je, bojim se, bio po prirodi idiot. Eto, nadam se da vam ne moram dodatno pojašnjavati našu službenu tehnologiju poricanja.“
„Ipak to napravite.“
„U suštini, mi ne negiramo počinjena zlodjela, već negiramo njihovu neopravdanost. A ono što je opravdano ne možemo u javnome govoru nazivati zlodjelom, jer bismo se izložili riziku da postignemo suprotan efekt i ugrozimo raširenu moralnu tupost.“
„Kako to mislite?“
„Važno je da razumijete tu suptilnu etičku proceduru: ona čuvena parola kojom smo ustajali u obranu domovinskih ratnika – ‘Heroj, a ne zločinac!’ – nije se uistinu ticala faktografije, već optike iz koje pristiže kvalifikacija. Ne postaje se heroj zato što nisi, već upravo zato što jesi zločinac sagledan iz izvanhrvatske perspektive. A izvanhrvatska perspektiva je, kao što znamo, protuhrvatska.“
„Što bi onda bila hrvatska perspektiva?“
„To je duhovni teritorij u kojemu su dokinuti univerzalni moralni zakoni, a umjesto toga stupaju na snagu njihove etnonacionalne inverzije. U takvom ambijentu, koji nalikuje svojevrsnoj moralnoj distopiji, osuđujuće presude protiv hrvatskih ratnih zločinaca tek su administrativno-pravni detalji koji, jamčeći mučeničku auru, pospješuju društvenu beatifikaciju omiljenih krvoloka. Složno šuteći o suštini toga manevra – ponašajući se dakle suprotno nego što ja sada činim pod prisilom gada iz Novosti – gradimo mrežu masovnoga dosluha i konstituiramo hrvatsku ciničnu zajednicu.“
„Kakvu zajednicu?“
„Takvu gdje zločini postaju nacionalno dobro. Ako je prioritet jedinstvo, ako je imperativ da zbijemo redove i jedni drugima pružimo ruke, važno je da svima budu krvave… Eto radi čega sam, kao predsjednica ove krasne države, okačila Praljkovu sliku na Facebook.“
„Ali kad to tako otvoreno izlažete, zvuči grozno, normalan čovjek prosto ne može zamisliti da bude dio te priče…“
„Pa jesi li sad shvatila, glupačo, zašto sam rekla da to neću dalje objašnjavati?“
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
