Presser

Tiražni hrvatski dnevni list objavio je 29. travnja preko pola stranice priču o Marku di Stefanu, novinaru britanskog “Financial Timesa”, optuženom da je kršio profesionalne i etičke standarde objavljujući informacije do kojih je došao prisluškujući Zoom sastanke u redakcijama konkurentskih listova, “Independenta” i “Evening Standarda”,

 Nakon što je to otkriveno, novinar je najprije suspendiran, da bi zatim dao otkaz, a uredništvo “Financial Timesa” ispričalo se redakcijama “Independenta” i “Evening Standarda”.

Informacije što ih je Di Stefano publicirao, kršeći profesionalne i etičke uzuse, ticale su se poslovanja u kriznim uvjetima i rezanja plaća novinarima. Tako je 23. travnja objavio: “Independent” u vlasništvu Evgenija Lebedeva upravo je rekao svojim zaposlenicima da će publikacija krenuti sa sljedećim izvanrednim mjerama: 20 posto manje plaće svima koji zarađuju više od 37,5 tisuća funti, dio zaposlenika bit će stavljen na vladin program plaćenog dopusta, prihodi od oglašavanja su pali 30 do 50 posto“. U drugoj objavi izvijestio je da glavni direktor “Independenta” na Zoom sastanku govori kako je na tržištu digitalnih oglasa „došlo do ekstremne reakcije“, dok mu osoblje odgovara kako su „ovaj mjesec imali najveći online promet ikad“.

Di Stefano se dokopao podataka postupajući kao invalidna verzija Lisbeth Salander, glavne junakinje Millenniuma Stiega Larssona, koja u prvom dijelu te trilogije hakerski upada u privatnu elektronsku poštu korumpiranog industrijalca Hansa-Erika Wennerströma, kopira diskreditirajuće dokumente, te ga uz pomoć novinara Mikaela Blomkvista, koji na osnovu toga piše članak, isporučuje organima državnog progona i moralnoj osudi javnosti. Britanac se pak, da bi saznao informacije o smanjivanju novinarskih primanja, ulogirao u privatnu videokonferenciju organiziranu preko aplikacije Zoom, ali je to učinio toliko traljavo da je ubrzo otkriven. „Ironija je“, piše hrvatski dnevni list, „što Di Stefano radi kao reporter koji pokriva medije i tehnologiju pa je njegovo neuspješno hakiranje naišlo na podsmijeh među kolegama“.

Primjer drugi:

Dan nakon što je britanski novinar, služeći se, kako je ocijenjeno, neprofesionalnim i neetičkim metodama, objavio svoje otkriće, 24. travnja, za govornicu hrvatskog parlamenta izašao je nezavisni zastupnik Marko Vučetić i održao upečatljiv govor o napadu na novinarske slobode, koristeći kao povod zbivanja u moćnoj kompaniji koja, uz brojna druga medijska izdanja, posjeduje i dnevni list što je objavio priču iz Primjera prvog. Medijska kuća je, odmah po izbijanju krize, novinarima smanjila plaće za 30 posto i otkazala ugovore svim honorarnim suradnicima, iako je – naglasio je zastupnik – nakon usvajanja Vladinih mjera za hitnu pomoć gospodarstva, od države dobila neto iznos od 4.000 kuna po radniku, te stekla pravo na porezne i druge olakšice u poslovanju. Te mjere su, inače, bile donesene zato da se „čuvaju radna mjesta i isplata plaća u cijelosti“.

Vučetić je u svom istupu sugerirao da je medijska tvrtka – uzimajući od države novac za plaće radnika, a istovremeno drastično smanjujući novinarska primanja – iskoristila krizu kao izgovor za degradaciju svojih zaposlenika. „Ne postoji nikakvo opravdanje da se izvrši financijski udar na novinare“, rekao je. „Ovo je udar na medijske slobode. Ovo je mjera koja će usporiti borbu protiv korupcije“. Budući da su slične poteze poduzele i sve druge medijske kompanije u Hrvatskoj, saborski zastupnik ukazao je na „jednu nepravdu i jednu opasnost“ širih razmjera: „Ako smatramo da ćemo ovakvim mjerama zagospodariti medijima, nećemo zagospodariti medijima, nego ćemo svi postati neslobodni“.

Izvještaj o parlamentarnom govoru Marka Vučetića ne samo što nije objavljen u dnevnom listu što je objavio priču iz Primjera prvog, nego njegove riječi ni u najkraćim crtama nisu zabilježene ni u jednim drugim novinama, a ni u bilo kojem iole utjecajnijem nepapirnom mediju u Hrvatskoj. Da nije bilo neprofitnog portala Lupiga.com, ispalo bi da se nastup saborskog zastupnika – u kojem on upozorava da neopravdani financijski udar na novinare predstavlja opasan napad na medijske slobode – nije ni dogodio.

Pitanja i zadaci:

Zbog čega spomenuti dnevni list – uz napomenu da pod spomenutim dnevnim listom podrazumijevamo svaki hrvatski dnevni list i gotovo svaki hrvatski medij – smatra poželjnim izvijestiti o tome kako jedan žurnalist, služeći se profesionalnim i etičkim stranputicama, iznosi podatke o rezanju novinarskih plaća u britanskim medijima, a ne smatra poželjnim izvijestiti o tome kako jedan zastupnik, služeći se regularnom parlamentarnom govornicom, iznosi podatke o rezanju novinarskih plaća u hrvatskim medijima?

Kompariramo li Primjer prvi i Primjer drugi, možemo li zaključiti da se u prvome radi o novinarskom pokušaju da se zatvoreni i tajni istupi učine javnim, a u drugome o novinarskom naporu da se otvoreni i javni istup učini tajnim?

Ako je novinarski angažman iz Primjera prvog (odnosno namjera da se sadržaj tajnih istupa učini javnim) ocijenjen kao kršenje profesionalnih i etičkih normi, kako biste ocijenili novinarski angažman iz Primjera drugog (odnosno namjeru da se sadržaj javnog istupa učini tajnim)?

Da li je, iz perspektive uobičajenih profesionalnih i etičkih standarda, gore i skandaloznije ono što je konkretan britanski novinar činio ili ono što prosječan hrvatski novinar nije činio?

Precizirajmo: je li pogubnije kršiti etičke i profesionalne uzuse da bi se objavile istinite informacije ili činiti to isto da bi se istinite informacije zatajile?

Zbog čega spomenuti dnevni list, kad je već osjetljiv na skandale u vidu drastičnih kršenja novinarske etike, izvještava o onome što konkretan britanski novinar radi, a ne i o onome što prosječan hrvatski novinar ne radi?

Možete li zamisliti dnevni list koji bi sadržavao isključivo izvještaje o događajima o kojima hrvatski novinari ne izvještavaju?

Da li bi dnevno izdanje takvih novina debljinom više nalikovalo “Bibliji” ili telefonskom imeniku?

Ako se radni zadatak novinskog izvjestitelja svodi na to da ode na sjednicu parlamenta, odsluša izlaganje zastupnika u kojem ovaj govori o udaru na medijske slobode i ne izvijesti javnost o tome, postoji li logičan razlog zbog kojeg vlasnik medija za taj posao, umjesto novinara, ne bi angažirao zidara, električara ili vodoinstalatera?

Zašto bi, s druge strane, vlasnik medija angažirao zidare, električare ili vodoinstalatere ako su njihove satnice trostruko skuplje od novinarskih?

Polazeći od činjenice da je riječ o profesiji čiji su nositelji sve češće u situaciji da svoj posao obavljaju tako da ne rade svoj posao, može li se zaključiti kako novinarski zanat postaje <I>bilo koji zanat<I>, samo manje plaćen?

Ako novinari, kada ne informiraju javnost o sramotnoj degradaciji svoga položaja i svoje struke, pridonose sramotnoj degradaciji svoga položaja i svoje struke, gdje leži razlika između žurnalista i mazohista?

Ukoliko je gornje pitanje neumjesno zato što su žurnalisti, zbog egzistencijalne ucjene, prisiljeni na takvo ponašanje – da krše profesionalna i etička pravila; da ispunjavaju normu ne radeći svoj posao – može li se onda barem konstatirati kako su novinari, voljom vlasnika medija, poslani na prvu liniju borbe protiv novinara i novinarstva?

Za vježbu:

Provedite misaoni eksperiment i zamislite novinsku tvrtku u kojoj svi novinari – ako im već nije omogućeno da pošteno rade svoj posao, da se pridržavaju najviših profesionalnih i etičkih načela, da objektivno i istinito izvještavaju javnost o svim neuralgičnim temama, da beskompromisno i kritički upozoravaju na društvene devijacije… – konsenzusom odluče da će napustiti struku i potražiti drugi posao. Koji bi to drugi posao mogao biti osim postavljanja tri sanduka dinamita u zgradu medijske kompanije?