Prestanak rata

Ovo je moj prvi duži boravak ovdje. Tome mogu zahvaliti udruženju Krokodil i njihovom rezidencijalnom programu za pisce/spisateljice. Dakle, u Beogradu me dočekala stipendija, vrijeme za pisanje, druženje… Dočekala su me i nova izdanja, dvije knjige, Biljane Jovanović. Objavila ih je izdavačka kuća Lom, svega par dana prije nego sam stigla. Roman „Pada Avala“ sam čitala i ranije. U Sarajevu. Bila je to preporuka prijatelja, zbog koje ću mu uvijek biti zahvalna. Danas čitam „Psi i ostali“, njen drugi roman. O Lidiji, bespoštednoj buntovnici. Ženskom tijelu. LJubavnom odnosu između dvije žene. Mnogo toga ja danas dugujem Biljani. NJenim knjigama. NJenom aktivizmu. Prošlo je 20 godina od njene smrti. Svašta je stalo u to vrijeme. Stasale su i neke nove spisateljice. Otvorile se nove poetike. A Biljana je i dalje tu. Kao neki estetički i etički kompas, magnetna igla koja nas uporno usmjerava i pokreće.

Subota, 21. januar

U Domu omladine traje festival savremenog eksperimentalnog filma REZ. Večeras u osam na programu je Sharon Lockhart i njen (kako u katalogu piše) centralni film, Pauza za ručak. Stižem u poslednji čas. Marta Popivoda i Petar Milat već najavljuju film, dok ja pokušavam pronaći slobodno mjesto što bliže platnu. U sali je prohladno. Odlučim da svih 80 i nekoliko minuta ostanem u kaputu. Drago mi je da sam baš večeras pogledala baš ovaj film, u kojem kamera portretira 42 radnika jednog brodogradilišta tokom pauze za ručak. Kasnije dok pijem kafu, tu u blizini, razmišljam kako je i ovaj moj boravak u Beogradu svojevrstan predah od sarajevske svakodnevice. Jedno izmaknuto vrijeme u kojem zaiskre one stvari i događaji koje obično nemamo kad primijetiti. Jedna od takvih stvari je i napukli muški glas koji ponavlja: mimoza, mimoza … dok se lagano vraćam prema stanu. I sad, ja ne samo da ga čujem, nego se mogu i okrenuti. Zastati. Vidjeti tog sredovječnog čovjeka, s kapom na glavi, pogurenih ramena, i šaka nabijenih u džepove mont-jakne. Ispred njega je kartonska kutija iz koje vire, u bijele fišeke zamotani, buketi mimoza. Na kutiji hemijskom olovkom je napisano 150 dinara. Desnom rukom otključavam vrata stana, a u lijevoj držim bijeli smotuljak iz kojeg vire žuti cvatovi. Dok palim svjetlo u hodniku prođe mi kroz glavu da, koliko sam mogla vidjeti, u stanu nema vaze. Nakratko zastanem, pa shvatim da nema veze. Staviću mimoze u malo veću čašu.

Nedelja, 22. januar

Ujutro pijem kafu u Bonaci. Mali kafić, na nekih tristo metara od stana u kojem boravim. Naručim kratki espresso sa malo hladnog mlijeka, a uvijek na tacni dobijem i čokoladicu u zlaćanom pakovanju na kojem piše eurodessert. Navikla sam se na te čokoladice. Svakog jutra po jedna. Ostatak dana provodim u stanu. Pakujem ruksak. Sutra putujem u Šid. Nakratko. Tamo imam rodbinu.

Ponedeljak, 23. januar

Na željezničku stanicu sam stigla sat ranije. Kupila povratnu kartu i čekala. Voz je već bio postavljen. Izvana je izgledao obećavajuće. Kao oni uglancani, brzi vozovi sa Zapada. Zapalila sam cigaru, imala sam još mnogo vremena. Tu i tamo neko bi prošao s koferom. Opet su stegli minusi. Zakopčavam kaput do vrha. U dnu stanice je i grupa crnomanjastih momaka. Oni nemaju kofere. U stvari nemaju ništa. Samo noge, koje cupkaju u mjestu. Kad sam krenula ući u voz jedan od njih je protrčao pokraj mene. Na nogama je imao neke stare tene, koje je nosio kao papuče. Okrenula sam se za njegovim bosim petama u trku. A stvarno je hladno. Stišćem kragnu kaputa. Voz je krenuo tačno na vrijeme. I ja idem za Šid, moje privatno mjesto povratka. Tu sam provodila ljetne raspuste u djetinjstvu, ali i dvije ratne godine. Tad sam i ja, kao i ovaj dečko koji trči polubosih stopala bila izbjeglica. S bakom i dedom u Šid smo otišli bakinoj sestri. Ja sam ostala do ’94. kad sam se ponovo vratila u Sarajevo. Voz je prošao Novu i Staru Pazovu, Putince, Rumu i Voganj. Sad smo negdje kod Sremske Mitrovice, gdje počinju stare šine. Po njima voz se vuče sporo, gotovo kao kamera Sharon Lockhart u filmu koji sam gledala neki dan. I ako u priči o izbjeglištvu ima neke sreće, onda moram priznati da sam ja kao izbjeglica bila puno sretnija. Došla sam negdje gdje je bio neko moj i gdje je kakva-takva kuća bila moguća. Tako je prokleto smiješna ta današnja priča o pravim (iliti iz rata izgnanim) izbjeglicama, i onim drugim, nepravim (iliti iz bijede pobjeglim) izbjeglicama. Jer svi mi danas dobro znamo da zlo ne završava s prestankom rata. Možda nas baš zbog toga njihov bosi hod toliko žulja u očima.

Utorak, 24. januar

Vratila sam se u Beograd. I sad mogu da sumiram. Put od Beograda do Šida je trajao tačno 2 sata i 39 minuta. Povratak od Šida do Beograda je trajao 1 sat i 50 minuta (nije bilo starih šina na putu). I šta onda zaključiti, nego da i ljudi, i događaji, i vozovi hrle ka većim i blještavijim gradovima. Kao mimoze ka proljeću.

Sreda, 25. januar

Još koji dan i krećem nazad za Sarajevo. Nekako je brzo prošlo. Toliko je ljudi s kojima se nisam stigla vidjeti, ili im se barem javiti. Ipak, ti susreti mogu sačekati do nekog narednog dolaska. Ali jednu stvar nisam nikako uspjela. Saznati šta se desilo sa Sanelom. Bio je taj film koji mi je mnogo značio, Mramorno dupe. Znam da nije samo meni. U stanu u kojem sad boravim puno je knjiga. Neki sam dan iščeprkala naslov Filmski jezik Želimira Žilnika. Petar Jončić piše o Merlinki i Saneli. Još iz Sarajeva pokušavala sam nešto saznati o njoj. Zvala sam svoje beogradske drugare. Pitala da li se bilo šta zna, je li živa? gdje je? Ali ništa. Niko ništa ne zna. Tu i tamo mrmorile su glasine o ovisnosti, bolesti, smrti. S istim pitanjem sam stigla u januaru. I opet bez uspjeha. Samo što se danas svi, manje-više slažu da je prošlo toliko vremena, pa je gotovo izvjesno da Sanele više nema. A tako je malo htjela. Operaciju, i da sve bude kako je oduvijek trebalo da bude. Ja ne znam kad i gdje su krenuli po zlu Sanelini snovi. Ali znam da je (kao što Biljana Jovanović piše) svijet stvoren iz teške usamljenosti. Opet pijem kafu u Bonaci, i razmišljam. Kad bih kojim slučajem ja danas mogla biti W. H. Auden, sigurno bih ispjevala Posmrtni blues za Sanelu. Glasio bi, nekako, ovako:

Niko neće zaustaviti satove, ni prekinuti telefonske veze.

Niti će pas prestati da laje uz pomoć sočne koske.

Klavir se neće utišati.

Narikače neće kršiti svoje ruke.

Zvijezde neće biti ništa manje dobrodošle.

I niko neće pospremiti mjesec, ni razoružati sunce.

Sve će ostati, nekako, isto.

Iako više ništa neće biti dobro, nikada više.

Autorka je spisateljica iz Sarajeva