Prestrašeni lider

Nisam baš liderska pojava. Nisam to nikad ni želio biti. Znate one šaljive naljepnice otraga na automobilima: „Ne slijedi me, i ja sam se izgubio.“ E, to vam je priča mog života. Ja sam prestrašena i sumnjom rastrgana ljudska jedinka koju užasava i pomisao da bih nekoga mogla voditi i zapovijedati mu. Od lidera, a osobito mlađih, u širokom se luku sklanjam još od doba kad sam i sam bio mlad. Bili su mrki i važni tadašnji omladinski funkcioneri, nosili štofane hlače i Kardeljeve knjige pod rukom. Obično bih se uzmucao i malčice upiškio u njihovom društvu.

Dobro, ima i među njima iznimaka. Moj dragi prijatelj Bane Brkljač bio je predsjednik vojvođanske Socijalističke omladine, a zapanjujuće je normalan. Uvijek kad ga pitam kako je s drugovima nakon rata hvatao Dražu, on se samo tajanstveno osmjehuje.

Nakon četiri sata vožnje dolazimo u Novi Sad i jedno vrijeme dezorijentirano kružimo ulicama. Obraćamo se prolaznicima za pomoć, a oni nas, kao da smo njemačka okupacijska sila, pogrešno usmjeravaju. Izgladnjeli i dehidrirani dokopamo se ipak nekako hotela, sastanemo s domaćinima i, mogu vam reći, nisu loši. Moja su strahovanja bila neopravdana. Mladići i djevojke su pristojni, ugodni, nasmijani i bistri i teško mi je dokučiti zašto se nazivaju liderima, koji su, znate i sami, sve suprotno, bezobrazni, neugodni, zlovoljni i tupi.

Da klincima savjetujem da promijene zanimanje?

Petak, 27. ožujka

Hodamo Jevrejskom ulicom, kad se netko zadere: „Ante! Ante!“ Da sam u Splitu, vjerojatno se ne bih osvrtao, ali koliko je vjerojatno da je ovdje u Novom Sadu još jedan s tim imenom. Saša Samardžija izletio je iz auta kad me ugledao i ne obazirući se na lančani sudar s četiri mrtva i sedamnaest što teže, što lakše ranjenih koji je upravo izazvao, dotrčao u zagrljaj. Nema, kaže, šanse da večeras ne dođemo na Salaš. Zdravljem svoje djece, koju volim više nego ikoga na ovome svijetu, zaklinjem se da ćemo doći.

Kasnije u taksiju u jednom času zapjevušim: „Now, I don't hardly know her, but I think I could love her. Crimson and clover…“ Miljenko me prijekorno pogleda, a ja postiđeno umuknem. Da mu krenem objašnjavati kako me je na stari hit Tommyja Jamesa & The Shondellsa potaknuo natpis iznad jedne trgovine cipela, samo bih situaciju učinio još neugodnijom.

Na Forumu mladih lidera sa Zoranom Kesićem s B92 pričam o subverzivnosti humora u politici. Opušteno i zajebantski dodajemo se sa zgodama kako smo raspizdili nekakve ministarske imbecile i sat i po prođe dok si trepnuo. Mlađarija uočljivo uživa, nitko se ne vrpolji na stolicama, premda se čuje zvonjava bešteka s ručka koji se napolju počeo posluživati. Jedan se momak javlja za riječ, kaže da je desničar. Pa, dobro, može i tako. Svi smo mi na ovaj ili onaj način perverzni. Meni su, recimo, drage bolničarke.

Navečer sam konačno, prvi put u životu na Salašu 137 o kojem mi je pokojni Milorad Bibić Mosor još prije deset godina oduševljeno pripovijedao. Mili moj Mosor, laka mu zemlja, nije bio poznat kao naročito istinoljubiva osoba i nešto se zapanjim da je sve točno kazao. Mjesto je u svemu, i atmosferi i hrani i ljudima, senzacionalno. Zapravo nevjerojatno, proturječno, u svakom detalju autentično domaće, seljačko, a u isto vrijeme svjetsko, ponudom bi posramilo razvikane restorane s Michelinovim zvjezdicama. Brstim bez reda između mnogih đakonija koje je Saša naručio, prekidajući jelo samo da raspamećeno vriskajući otrčim nekoliko krugova po prostoriji.

Izađem naposljetku ispred ulaza pod strehu, obamro i trom od večere, na svježi noćni zrak, a Saša Samardžija mi reče da sam dobrodošao kad poželim. Moj kume, pomislim, nemaš pojma u koju si se nevolju upravo uvalio.

Subota, 28. ožujka

Naravno, opet sam ja kriv. Ja nisam pozorno pratio putokaze, zbog moje nebrige i javašluka smo završili na autocesti za Beograd. Pokorno pognute glave slušam uobičajeno nemilosrdnu Miljenkovu bukvicu. Mimo ovoga sitnog incidenta, putovanje natrag u Zagreb uglavnom je ugodno. Pridružio nam se Dejan Jović, politikolog kojega je predsjednik Ivo Josipović pred sam kraj mandata otpustio sa savjetničke funkcije. Nemam ovdje mjesta opisivati tu zgodu, ali vjerujte, Josipović je baš ispao pička.

Dejan i Miljenko uskoro započnu jedan razgovor kojem ja nisam intelektualno dorastao. Moj se skromni mozak pregrije, zaiskri i ugasi. Probudim se kratko samo na granici da snenim očima mrzovoljno pogledam policijskog službenika u kiosku, ne bi li se ovaj nedvojbeno uvjerio kako sam na fotografiji u putovnici stvarno ja, a ne zloglasni terorist Anwar al-Awlaki.

Kasnije toga dana nalazim se s prijateljima s kojima sam prije mnogo desetljeća pohađao zagrebačku Opštu srednju vojnu školu Ivo Lola Ribar na zagrebačkom Črnomercu. Bili smo jedna od posljednjih generacija te obrazovne ustanove, kratko nakon što smo maturirali raspala se i država i armija koji su je osnovali, i dugo se, dugo nismo viđali, sve tamo do, čini mi se, 2009, a kad sam ih ponovno sreo, bio sam zaprepašten kako su mi nedostajali. Sastajemo se otad svake dvije godine po prilici, doputujemo iz svih krajeva regije, i Hrvati i Srbi i Bosanci i Slovenci i Crnogorci i Makedonci, da bi se vidjeli na jednom čudnom mjestu, u motelu nedaleko Zagreba, ostavljajući većinom nepojeden očajan svatovski jelovnik i vičući da nadglasamo bend koji u dnu velike sale masakrira standardni repertoar Crvene jabuke i Magazina.

Parovi plešu sumnjičavo pogledavajući u našem smjeru. Kakvo je to društvo bez žena? Da nisu možda masoni, ili homoseksualci, ili čak, Majko sveta, i jedno i drugo, i slobodni zidari i prljavi sodomiti?! Bili bi vjerojatno oprezniji da znaju kako smo mi elitni, vrhunski istrenirani vojnici, koji bi ih sve skupa mogli poubijati malom viljuškicom za desert.

Rastajemo se debelo iza ponoći, a nas četvorica, Novosađanin, Zagrepčanin, Beograđanin i Splićanin, još do zore razgovaramo u Josipovom stanu na Svetom Duhu. Josip se presvukao u kratke hlače i prvi put vidimo šavove od rane na koljenu, koju je dobio u jesen 1991, kao borac Prve gardijske brigade negdje na Baniji. Na suprotnoj, srpskoj strani tada se borio njegov cimer Reljić. Možda ga je upravo on pogodio. Ali, jebi ga, takva su bila vremena. Što bismo, uostalom, s tim podatkom danas, dvadeset četiri godine kasnije?

Nedjelja, 29. ožujka

Ujutro se nalazim s Ivicom i Renatom koji su u Zagrebu u petak navečer predstavili zajedničku knjigu „Split za početnike“. Putujemo kući u Split, zaustavljajući se samo da ručamo u gostionici Maki u Gospiću. Većim dijelom putovanja spavam.

Ponedjeljak, 30. ožujka

Nisu ova višednevna španciranja i noćne pijanke za ljude mojih godina. Ostario si, Tomiću, šapćem mokreći između dvije runde sna.

Utorak, 31. ožujka

Zar je bio utorak? Zašto sam ja mislio da su utorak ukinuli?

Srijeda, 1. travnja

Čestitam bratu rođendan, a onda pišem ovaj dnevnik, s vremena na vrijeme drijemajući s glavom na tipkovnici. Ustanem da se umijem i u ogledalu vidim da mi se u obraz naopačke utisnulo ASDFGHJKLČ.

Autor je književnik iz Splita

Kako je Bane Brkljač hvatao Dražu o Lančani sudar u Jevrejskoj o Susret generacije vojne škole „Ivo Lola Ribar“ o Split za početnike o Između dve runde sna o Ukinuti utorak o ASDFGHJKLČ