Presvlačenje (ne)prihvatljivog pozdrava

Plenkovićeva je vlada zaključila kako su „konstantni antisemitski stavovi i vezivanje konferencije uz antiizraelsku propagandu, kao i sve veća promocija netolerancije, razlozi zašto se treba pridružiti bojkotu (za)sad 12 zemalja, među kojima se uz SAD, Njemačku, Kanadu, Australiju, Veliku Britaniju, Francusku, Austriju, Češku, Nizozemsku, nalaze i (sic!) Mađarska i Bugarska.

Navedena konferencija umjesto da spriječava i osuđuje bujanje rasizma i antisemitizma, ona ih (ne)prikriveno afirmira, tvrdi Plenković i stoga je odlučno zaključio kako RH ne treba biti dio te i takve platforme, ujedno naglašavajući kako Hrvatska ostaje privržena borbi protiv rasizma u svim njegovim pojavama i oblicima.

Za svaku pohvalu, ali netko maliciozan mogao bi primjetiti, kako se Hrvatska, slično Mađarima i Bugarima, ponaša po logici: vidjela žaba da se konji potkivaju, pa i ona digla nogu, tj. pridružila se velikim i moćnim državama, na žalost, ne iz iskrenih pobuda, već kako bi utržila političke poene, ali još i više kako bi skrenula pozornost sa stvarnog stanja (ne)poštivanja ljudskih i manjinskih prava u zemlji.

Dakle, hrvatska bi inicijativa bila za svaku pohvalu da se ne zna što se iza nje uistinu skriva, odnosno kakvo nam je i koliko dramatično stanje u državi i društvu i koji motivi tjeraju Hrvate, slično Mađarima i Bugarima, da se (na)prave većim katolicima i od Pape, a da istodobno u praksi po pitanjima borbe protiv netolerancije i ksenofobije ne čine ništa konkretno, ili barem ni izdaleko dovoljno.

U Hrvatskoj ne pokazuju nikakav entuzijazam da ta pitanja zadovoljavajuće zakonski reguliraju, a još više da prekršitelje primjereno sankcioniraju.

Dapače, dopuštaju da se ti zloćudni fenomeni (ne)kontrolirano šire i u tom licemjernom bjegu pred istinom manifestiraju hvale vrijednu domišljatost i hrabrost u izvrdavanju suočavanja s pravim i konkretnim političkim i moralnim problemima, kao i manipuliranju povjesnim činjenicama koje se bezočno, bez stida i pameti relativiziraju, izokreću i falsificiraju, prije svega kako bi se na simboličkoj razini rehabilitirala ili barem prikrila zločinačk i kvislinška narav ustaškog pokreta i režima.

Slaboumnom zamjenom teza želi se ustaše prikazati autentičnim bojovnicima za hrvatsku slobodu i nacionalu emancipaciju, a antifašistički, partizanski pokret na čelu s Titom i komunistima, nacionalističkom ekvilibristikom pretvoriti u okupatore, ideološki zadojene zločince, patološki žedne hrvatske krvi.

Početkom ove godine na inicijativu Židovske općine Zagreb bio je organiziran sastanak na kojem su predstavnici vladajuće koalicije (u kojoj važnu ulogu ima i Pupovčev SDSS) zaključili kako je vrijeme da se konačno ozbiljno pristupi sastavljanju zakona o zabrani i kaznenom kažnjavanju uporabe ustaških simbola (sublimiranih u pozdravu Za dom spremni), negiranju koncentracijskih logora smrti (Jasenovac kao simbol masovnog stradanja kojeg revizionisti uporno nazivaju radnim logorom), ili veličanju ustaških zločinaca, po kojima su tijekom tzv. Domovinskog rata imenovane pojedine HOS postrojbe (Rafael Boban), kao i brojne ulice i trgovi diljem Hrvatske i zapadne Hercegovine.

Najčešće po Mili Budaku, zloglasnom ministru bogoštovlja u NDH i (netalentiranom) književniku (pripisuje mu se haiku – Srbe na vrbe), kojem su uspaljeni domoljubi navodno samo zarad doprinosa nacionalnoj literaturi željeli odati (po)čast, naravno pri tomu posvema zanemarujući činjenicu da se radi o notornom ratnom zločincu.

A, takvih je primjera stupidnih mimikrija Hrvatska, na žalost prepuna. Ali, potpredsjednik vlade RH i ministar branitelja Tomo Medved nedavno je sva ta očekivanja demokratski nastrojenog dijela javnosti i svih pristojnih građana RH odbacio.

Na obilježavanju Europskog dana sjećanja na žrtve totalitarnih i autokratskih režima (ustanovljen 2009. kao spomen na 23. kolovoz 1939, kad su Ribbentrop i Molotov potpisali pakt između nacističke Njemačke i staljinskog SSSR), Medved je kazao da Plenkovićeva vlada u hrvatskom društvu stvara ozračje koje je u biti tolerantno, uvažava i gradi odnose koji jamče perspektivu RH.

Ova izjava samo je jedna u nizu sofizama kojih smo se naslušali, ali Medved je sada, jasno i glasno dao do znanja kako Banskim dvorima nije ni u peti podržati inicijativu prof. dr Ognjena Krausa, čelnika Židovske općine Zagreb o zabrani i kažnjavanju ustaškog pozdrava Za dom spremni.

Na konkretno pitanje, što će biti sa zabranom ZDS, Medved je nedvosmisleno izjavio kako je stava da su preporuke famoznog premijerovog Vijeća za suočavanje s prošlošću u dovoljnoj mjeri usmjerene na koji se način odnositi prema određenim simbolima, te da u skladu s tim djeluju i sudovi.

Prevedeno: jasno se implicira kako su stavovi Vijeća važniji od zakona i njihove primjene.

Dakle, nakon 30 godina postojanja „samostalne i suverene RH“, ZDS je definitivno trijumfirao i što je još gore, iz mlakih reakcija gotovo svih vladajućih i oporbenih aktera jasno se vidi kako nikome i nije istinski stalo da se taj pozdrav osudi i zabrani.

Nakon dugogodišnje sustavne, histerične nacionalističke indoktrinacije prožete neskrivenim naporima da se ustaštvo rehabilitira i očisti od odgovornosti za zločin genocida nad Židovima, Srbima i Romima, ZDS se politički domesticirao i amenovao i tako postao relevantnom društvenom činjenicom.

Svi hrvatski europarlamentarci su u Bruxellesu i Strasbourgu udruženim dizanjem ruku prigrlili izjednačavanje svih zala, zločina i žrtava totalitarnih režima i tako hrvatskoj političkoj eliti, posebice onoj desne provenijencije na pladnju isporučili ideološki neprihvatljivu tezu kao opravdanje, leibnizovski dovoljan razlog da se sotonizira svekoliki antifašizam, partizanska borba protiv okupatora i njihovih pomagača, dakako uključujući i ustaše, a samim time i preobrazba ustaških zločinaca u hrvatsku vojsku, tako da se danas preminuli pripadnici ustaških postrojbi sahranjuju uz sve vojne i državne počasti.

Naravno, sve nevine žrtve nacifašizma i komunizma zaslužuju pijetet, sve su žrtve bez ogleda na ideloški predznak u smrti jednake, ali zar se uistinu mogu strpati u isti koš, recimo Jure Francetić i Ivo Lola Ribar? Zar su Pavelić i Tito isto; prvi je bez ikakve dvojbe jedino i samo notorni zločinac, dok je drugi uistinu bio diktator, snosi odgovornost za Bleiburg, ali zar nije stajao na čelu jugoslavenske antifašističke borbe, zar se nije suprotstavio Staljinu?

Tko je Tito bio i kakvo je mišljenje svijet o njemu imao: pa zar nije dovoljno samo pogledati TV zapis njegove sahrane i više ne trošiti riječi na besmislene komparacije?

Ako pogledamo kako se u RH obilježio Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima, ne možemo ne primjetiti da im je Tomo Medved kao Plenkovićev izaslanik odao počast na pet lokacija: poklonio se žrtvama Križnog puta, poginulim u obrambenom ratu 1991-1995; ikoni hrvatskog nacionalizma Bruni Bušiću, Ocu domovine Franji Tuđmanu i tek na kraju (da se Vlasi ne dosjete) partizanskim (komunističkim) herojima, ali i to brzopotezno, kao da trči sprint na sto metara.

Dakako, Jasenovac je zaobišao, uz cinično obrazloženje, kako je već ranio tamo bio, pa valjda ne treba pretjerivati s komemoracijama. Uostalom, čemu se čuditi; pa samo se podsjetimo kako se u RH obilježava Dan pobjede nad nacifašizmom.

Više nego sramotno. Nikako. I tako, na kraju balade, konačno je amenovan ZDS, skrojen i presvučen za potrebe hrvatskog obrambenog nacionalizma; tako je narativ laži, hipokrizije, licemjerja i sveopćeg beščašća, ni malo vodeći računa o povjesnoj istini, na mala vrata normaliziran.

Konsenzualno.

A, neka usputna, prigodna oporbena mrgođenja i gunđanja, samo su dio folklora, loša kazališna inscenacija u kojoj i oni koji su naizgled statirali, nisu amnestirani od odgovornosti za ovu posvemašnju hrvatsku sramotu i blasfemiju.