(Pre)živjeti u doba ekstrema

A radi(lo) se o izuzetno obrazovanoj i hrabroj ženi, novinarki, prevoditeljici (s mađarskog i njemačkog jezika) i spisateljici; svojedobno je (2002) objavila interesantnu zbirku priča Putnik za Krakow, ali na kulturnoj je sceni postala prepoznatljiva nakon što je 1997. izašlo prvo izdanje njene knjige, jednostavno naslovljene Sjećanja, koju je bitno proširenu, dosad neobjavljenim autobiografskim pričama i dopunjenu zanimljivim i vrijednim obiteljskim fotografijama, nedavno, pod naslovom Sjećanja i neobjavljene priče, objavio zagrebački izdavač VBZ i tako u punom sjaju pokazao i potvrdio njeno majstorsko literarno umijeće, kao i snagu i vjerodostojnost dokumentarističke proze o vremenima (zla) o kojima je pisala.

Važno je napomenuti, kako o svemu što je (na)pisala o mjenama minulog stoljeća ekstrema, (po)svjedočila je vlastitim iskustvom i životom; nije bila samo puki promatrač koji sa strane, više ili manje uspiješno problematizira i tumači ljude i događaje, već je i sama u njima sudjelovala i za to, na žalost platila visoku cijenu.

Proživjela je, s obitelji pravu dramu, ali kad o svemu tomu piše, čini to bez gorčine, ponekad čak i s dozom humora, što cijelom štivu samo daje jedan poseban štih koji nesumnjivo, dodatno oplemenjuje njezin literarni talent.

Sjećanja su, koliko svojevrsna kronika minulog stoljeća, toliko su i priča o njenom djetinjstvu (rođena je 1920. u Budimpešti, u aškenasko-sefardsko židovskoj obitelji Israel, po majci Klinkenberg), odrastanju, učenju ladina, obilježavanju tradicionalnih judaističkih blagdana, školovanju (Sarajevu, gdje je bila izbačena iz gimnazije zarad ljevičarskih istupa, a potom u Zagrebu), pristupanju radničkom pokretu, progonima u NDH, kojima je kao Židovka i ljevičarka bila izložena, ratu i partizanskom pokretu u kojem sudjeluje (uglavnom u Slavoniji) praktički od samih početaka antifašističke borbe, pa sve do stravičnog, poratnog (dvogodišnjeg) robijanja na Golom otoku u Titovoj Jugoslaviji, neposredno nakon sukoba sa Staljinom, na koji je bila internirana (uostalom kao i njen drugi suprug Danko Grlić) i drastično fizički zlostavljanja, jer se usudila izreći nekoliko kritičkih opaski na račun vladajućeg komunističkog režima.

A tokom rata Eva je u holokaustu izgubila 36 članova svoje obitelji, kao i prvog supruga, poznatog komunistu, Rudolfa Domanyja (s kojim je 1940. rodila kćerku Vesnu, udatu Hardy, danas živi u Londonu), kojeg su ustaše streljale (1941), tako da je od cijele njezine obitelji preživio samo očev brat Moše Israel.

Kako bi sačuvala vlastiti život, ali i tek rođene kćerke, prije odlaska u partizane, Vesnu je povjerila na čuvanje prijateljici Ruži Fuchs, kasnije proglašenoj Pravednicom među narodima.

Po svršetku rata, budući je u partizanima radila kao novinarka, zaposlila se u redakciji lista Naprijed; tu je i upoznala Danka Grliće, ubrzo su se vjenačli i dobili sina Rajka (1947), ali nakon uhićenja (1950) izgubila je i posao i stan, tako da se po dolaska s robije našla u teškoj situaciji, na koncu ipak se zaposlila kao službenica u upravi kemijskog postrojenja Chromos, gdje je i dočekala mirovinu.

Ali, nije se predavala, s vremena na vrijeme, zapisivala je svoja sjećanja na minule godine, dojmove o ljudima i zbivanjima iz (prije)ratnog razdoblja, kao i susrete s osobama s kojima se upoznavala, a potom i komunicirala tijekom boravaka, zajedno sa suprugom na Korčulanskoj filozofskoj školi, ili na putovanjima i njegovim sudjelovanjima na raznim, međunarodnim filozofskim kongresima.

Posebnu draž daju oštroumni Evini štikleci o primjerice, pojedinim domaćim i inozemnim filozofima-praksisovcima, ili Dankovim komentarima njegovih kolega, kao i tada aktualnih akademskih, ali i političkih i društvenih zbivanja.

Međutim, kad su se tijekom 1980-ih godina iznova čuli stari, nacionalistički ratni bubnjevi, a potom uslijedio i krvavi raspad Jugoslavije, znajući jako dobro, iz osobnog iskustva, kakva nam sve dramatična iskušenja i suočavanja s poviješću predstoje, definitivno je odlučila zapisati i objaviti sve ono što je proživjela, kako bi otrgla od zaborava, ta tragična, minula vremena i tako se na svoj način suprotstavila sve izraženijim pokušajima revizionista svih boja i zastava da oblikuju i nametnu novu, a zapravo falsificiranu, lažnu sliku prošlosti, po mjeri vlastitih primitivnih, nacionalističkih stereotipa i mitova, ne bi li se tako oprali od zločina koje su (po)činili, kako u onom bivšem, svjetskom ratu sredinom 20. stoljeća, tako i u ratovima 1990-ih godina na tlu bivše Jugoslavije.

Bila je svijesna čime rezultira povampirenje nacionalističkih sablasti, uvijek žednih tuđe krvi, osvete, revanša za navodnu nepravdu koju su doživjeli, u pravilu umanjujući ili iskrivljujući svoj (u)dio krivnje u svim tim silnim zločinima počinjenim nad nevinim žrtvama čiji je jedini grijeh bio u tomu što su bili druge rase, etniciteta, konfesije, svjetonazora…

Poglavlja naslovljena: Prijateljice i sudbine, Filozofske, Sarajevske i Mađarske priče, kojih nije bilo u ranijem izdanju, zapravo su vjerodostojna nadopuna starog teksta, čime su Evina dnevnička sjećanja samo dobila na vrijednosti i živosti.

Priče o nenim prijateljicama: Lenki, Miri, Melani i Adi, od kojih svaka na svoj način nosi tragiku vremena u kojem su živjele i kojih se Eva prisjeća s velikom ljubavlju, samo potvrđuju sudbinsku izprepletenost pojedinca s poviješću, čije posljedice, kroz generacije trpimo i osjećamo još i danas.

Knjiga Eve Grlić (preminula je 2008) duboko je potresno, humano, ali nadasve iskreno djelo; pisano je bez velikih pretenzija, namjerno da podsjeti kako se zlo (o)lako, nepodnošljivom snagom obnavlja, samo ako mu to mi svojom indiferentnošću dozvolimo.

I upravo je stoga u svojoj jednostavnosti i veliko i značajno; to je književna (o)poruka vrijedna svakog ljudskog poštovanja.