Zašto je usvajanje dece u regionu praćeno komplikovanim procedurama, a povremeno i aferama?

Slučaj četiri hrvatska para koja su posvojila četvero mališana iz Konga pa uhićena u Zambiji pod sumnjom u trgovanje ljudima, otvorio je niz pitanja i ukazao na itekako ozbiljne praznine i nelogičnosti u domaćem sustavu.

Pokrenuo je i, po tko zna koji put, raspravu zašto je u Hrvatskoj relativno malo posvojenja, dok je istodobno daleko veći broj potencijalnih posvojitelja, kao i mališana koji odrastaju u domovima ili udomiteljskim obiteljima. Krenimo sa statistikom.

„Na dan 6. prosinca 2022. u Hrvatskoj je posvojeno 180 djece, što je u odnosu na isto razdoblje prošle godine povećanje za 48, jer je 2021. posvojeno 152 djece“, iznose u Ministarstvu rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike.

Po podacima od 7. prosinca, 198 djece ispunjava formalno pravne pretpostavke za posvojenje i u njihovom je interesu da budu posvojena. Najviše djece je u dobi od 7 do 14 godina, kao i u dobi od 3 do 7 godina, dok je najmanje djece u dobi od 14 do 18 godina.

Tog dana u Registru potencijalnih posvojitelja nalazilo se 1.161 ime, gotovo šest puta više no što je djece koja trenutno mogu biti posvojena.

U udomiteljskim je obiteljima smješteno 1.920 djece. U ustanovama, domovima kojima je osnivač Republika i ugovorenim pružateljima u mreži, nalazi se 633 djece, te je za 239 djece priznata usluga organiziranog stanovanja.

I baš istoga dana u prosincu, Damir (44) i Nadica (45) Magić, Noah (45) i Ivona (36) Kraljević, Ladislav (42) i Aleksandra Peršić (40), te gitarist Hladnog piva Zoran Subošić (52) i supruga mu Azra Imamović Subošić (41), zaposlenica Ustavnog suda, koračali su zračnom lukom u zambijskoj Ndoli. Vodili su za ručice četvero mališana iz DR Konga.

Djeca imaju prezimena posvojitelja i hrvatske dokumente. Prateći dojavu, policija ih je presrela i uhitila pod teškim optužbama za trgovanje ljudima. Dječica su im oduzeta, a osmero hrvatskih državljana čeka sudski epilog koji će odrediti njihovu i sudbinu malih Kongoanaca.

Inače, tek je u srijedu MUP izašao s konkretnim podacima koliko je maloljetnika iz DR Kongo dobilo hrvatske putovnice u posljednjih deset godina, a riječ je o njih 94.

Po informacijama kojima raspolaže Udruga za potporu posvajanja Adopta, razlozi za posvajanje afričke djece uglavnom leže u dugotrajnosti postupka posvojenja u Hrvatskoj.

„Kako bi posvojili dijete, parovi ili pojedinci moraju najprije podnijeti prijavu nadležnom centru za socijalnu skrb koji potom ocjenjuje ispunjavaju li oni zakonske pretpostavke za posvojenje, a da bi dijete uopće moglo biti posvojeno, biološki roditelji trebaju biti lišeni roditeljske skrbi ili, ako je dijete nepoznatog podrijetla, može ga se posvojiti nakon isteka tri mjeseca od rođenja ili napuštanja. Najdulja ili najkompliciranija dionica puta počinje nakon upisa u registar potencijalnih posvojitelja do trenutka kada nekog od njih CZSS pozove radi izbora najprikladnijeg posvojitelja za određeno dijete. Dakle upravo se tu nalazi golem prostor, dugo vrijeme u kojem neko dijete čeka svoje roditelje i obrnuto. Točno na tom mjestu javlja se pitanje sustava, odnosno CZSS-a i sudova u postupcima prema biološkim roditeljima, a na to pitanje moglo bi se odgovoriti dopunama Obiteljskog zakona“, objasnila nam je nedavno Dubravka Marušić, izvršna direktorica Adopte.

Trajanje postupka posvojenja pojedinog djeteta ovisi o mogućnosti pronalaska odgovarajućih posvojitelja.

„Dužina čekanja da se posvojenje realizira značajno ovisi i o spremnosti potencijalnih posvojitelja da posvoje dijete više životne dobi, dijete s teškoćama u razvoju ili zdravstvenim problemima, te spremnosti da posvoje više djece, braće i sestara“, kažu u resornom Ministarstvu.

Napomenimo još i kako je vrlo rijetko da strani državljani posvoje djecu iz Hrvatska. Tek ih je troje tako našlo novi dom u inozemstvu od 2015. godine.

BiH: Četiri godine borbe za sreću

U Kantonu Sarajevo, odnosno Centru za socijalni rad KS, a niti u drugim bh. gradovima do sada nisu imali praksu usvajanja djece iz drugih država, niti su im se osobe javljale za takve slučajeve, kaže Mirsada Poturković, stručna saradnica Centra.

Navodi kako nemaju podataka o tome da su potencijalno zainteresirani usvojitelji iz BiH išli vani, da su podnosili zahtjeve niti im se u tom kontekstu neko obraćao.

„Primjera radi, ljudi podnesu zahtjev u Crnoj Gori, kada je, da tako kažem, međunarodno usvojenje, zakoni su slični Federacije BiH i Crne Gore, Srbije i FBiH, BiH i Crne Gore, BiH i Srbije. Oni bi trebali, ipak, ako su to naši državljani i imaju prebivalište u Kantonu Sarajevo, od našeg centra tražiti stručno mišljenje, koje im dostavljamo i zaključak tima o njihovoj podobnosti za usvojenje. Oni bi trebali prikupiti i drugu dokumentaciju od nadležnih institucija iz države BiH i učiniti je dostupnim subjektu koji provodi postupak usvojenja“, pojašnjava Poturković.

Veliki broj djece u Bosni i Hercegovini živi bez roditeljskog staranja. Približno polovina njih odrasta u ustanovama.

Ipak, da bi neko od njih moglo biti usvojeno, centri poput sarajevskog trebaju dati stručno mišljenje o podobnosti djeteta za usvojenje.

Također, stručni tim utvrđuje sa aspekta psihologa, pedagoga i socijalnog radnika da li se radi o osobama koje daju garanciju da će najbolje štititi interes djeteta i da će dijete biti odgajano, odnosno da će odrastati u potpuno zdravom ambijentu.

Procedura usvojenja odvija se prema Porodičnom zakonu FBiH, a potencijalni usvojitelji treba da ispune određene uvjete: moraju biti državljani BiH, donijeti dokaz da su zdravi, znači ljekarski nalaz, potom dokaze o materijalnim prilikama, koliki su prihodi, da će imati prihode za izdržavanje djeteta, dokaz da imaju riješeno stambeno pitanje, da se ne vodi krivični postupak protiv njih i da nisu krivično sankcionisani, nisu krivično odgovarali, te dokaze o tome da im nisu oduzeta roditeljska prava i poslovna sposobnost.

Osobe zainteresirane za usvojenje prolaze obradu stručnog tima Centra za socijalni rad, koga čine psiholog, pedagog, socijalni radnik, a po potrebi se mogu uključivati i drugi stručnjaci.

„Uradili smo sve da skratimo postupak i on ne traje dugo. Dijete, nakon što se izvrši izbor potencijalnih usvojitelja, ide na adaptacioni period od šest mjeseci. To je period provjere, adaptacije potencijalnih usvojitelja na dijete i djeteta na njih. Ukoliko je on protekao uredno, odmah se nakon isteka šest mjeseci pristupa činu usvojenja. To je zakonski period koji mora da protekne i u kojem Centar, odnosno stručni tim prati adaptacioni tok“, naglašava Poturković.

Prema podacima Centra za socijalni rad KS, evidentirano je do 200 potencijalno zainteresiranih usvojitelja, iz KS je 30-ak bračnih parova koji su podnijeli zahtjev za usvajanje, a ostali su iz drugih kantona ili čak državljani koji žive u inostranstvu.

Dešava se da potencijalni usvajatelji podnose istovremeno zahtjeve i u drugim bh. gradovima, pa ne postoji stvarna slika broja potencijalnih usvojitelja. Poturković govori da sve više dobivaju i zahtjeve potencijalnih usvojitelja iz inostranstva.

„Loša stvar je što nemamo registar potencijalnih usvajatelja“, naglašava Poturković i dodaje da se u KS godišnje usvoji u prosjeku sedmero djece.

Veliki broj parova želi usvojiti dijete, ali se susreću sa zakonskim procedurama, koje su duge i komplicirane.

„Najveći problem je što nema dovoljno djece koja ispunjavaju zakonske uvjete kako bi bila usvojena. Za većinu njih koja su ostavljena u domovima, roditelji se iz različitih razloga nisu zakonski odrekli starateljstva, što je uvjet da bi mogla biti usvojena. Sam proces usvojenja je dugotrajan i svi koji žele biti usvojitelji moraju imati veliku dozu istrajnosti i odlučnosti“, ističe Lana Lekić, Sarajka koja je usvojila dijete, podsjećajući da je procedura trajala skoro četiri duge godine koje su ih, dodaje, ojačale u odluci da spasu neko dijete života bez ljubavi i zagrljaja.

Nažalost, stav je da puno toga u državi treba mijenjati, od zakona do kadra koji je u centrima sveden na minimalan broj.

„Nema tu niti vremena, niti volje da se usvojenje stavi na neko prvo mjesto rješavanja. Ovaj proces, kao i mnogi drugi u našoj državi, mogao bi biti pojednostavljen uz trud i volju nadležnih institucija, a ja ću se svojim putevima od društvenih mreža i svoje stranice Mama Lana pa nadalje boriti za svako dijete, proći sa roditeljima kroz svaki dio procedure i biti tu. Usvojenje je u javnosti prikazano kao tabu-tema i neprihvatljiv čin. Okolina je nemilosrdna, puna nerazumijevanja, čak i neugodnih komentara. Kroz ovakve istupe želim pokazati da sve negativnosti vezane za usvojenje i hraniteljstvo dolaze iz čiste neinformisanosti“, ukazuje Lekić i dodaje da je usvojenje prekrasan čin: “ Ukoliko imate gomilu ljubavi i želje, nema razloga da krenete u proceduru usvojenja već danas. Da mogu sve ispočetka, ja bih u proces krenula puno ranije.“

Direktor JU Dom za djecu bez roditeljskog staranja KS Tarik Smailbegović priča o trenutku kada usvojitelji dolaze da kontaktiraju djecu.

„Trudimo se da taj prvi korak prođe na najbolji način, da je fin ambijent, da dijete bude taj dan vedro i raspoloženo koliko god možemo da utičemo. Također, možemo dati i mišljenje za ponašanje djeteta, za njegovu podobnost nakon naše opservacije, naglašava Smailbegović.

Srbija: Dete moje, mada nisu neke boje

Nepregledan broj krevetića iz koga iskaču bebe. Plave, riđe, smeđe, crne kose, sa plavim, zelenim, tamnim očima, bele puti ili crnpuraste. Smeju se ili gledaju upitno, radoznalo. I pružaju ručice ka svakom posetiocu.

Deluje nestvarno, ali vašoj reporterki se to desilo pre tridesetak godina u Domu za napuštenu i nezbrinutu decu, poznatu u celoj bivšoj SFRJ kao Zvečanska.

I većina tih beba čekala je na usvajanje, manji deo da se prirodna porodica stabilizuje i vrati ih kući. Bilo je i, naravno, nešto starije dece, ali ona nisu imala tu bebeću poverljivost prema posetiocima.

To je bilo nekad, kada je kroz Zvečansku prolazilo više stotina dece, ne za godinu, nekad i mesec; danas u Srbiji nije tako, a nije lako ni doći do podataka. Nešto manje od 300 dece čeka na usvajanje, a oko 800 parova želi dete.

Potreba prvih i želja drugih nisu sporne, ali problem je, kažu socijalni radnici, psiholozi, pravnici i ini zaduženi za taj osetljiv posao, što se deca i potencijalni roditelji često ne „nalaze“. Ovi prvi nisu baš mnogo plavokosi, plavooki i beloputi, a i kad jesu desi im se urođena ili već stečena zanemarivanjem mana, pa nisu poželjni.

Otuda već godinama trećina te dece, prvenstveno crnpuraste ili na invaliditetom, nađe dom daleko preko granice: tamošnjim usvojiteljima nije cilj idealno dete – ma šta to značilo – već dete kome su potrebni dom, ljubav, pomoć.

Mada ta inostrana usvojenja vuku teške sumnje, pa i političke optužbe za državnu trgovinu decom, to nikada nije dokazano. Kao što, s druge strane, nikada nije dokazana, ali ni osporena više od tri decenije stara optužba roditelja da im kradu decu iz porodilišta i prodaju.

No, malo zbog te sumnje, više zbog dobrobiti dece, uslovi za usvajanje su baš strogi, pa ni mnogi parovi željni dece, bez uslovljavanja, ne mogu da ih ispune.

„Hteli smo, molili, išli, ispunili najvažnije uslove, ali to toliko dugo traje i tako je neizvesno da smo odustali“, kaže Beograđanka koja već punu deceniju živi sa vanbračnim partnerom i žele dete. Ne prave pitanje ni boje, pa ni svih ekstremiteta, ali nisu baš idealni iako su stambeno obezbeđeni, situirani sa stabilnim poslovima, a i porodicama koje mogu da priskoče u pomoć.

I tu je još jedna kvaka; zakoni u Srbiji su navodno izjednačili u svim pravima bračne i vanbračne zajednice, ali u suštinskim nisu, pa su bez izvoda iz matične knjige venčanih ovi nevenčani nevidljivi. Još je teže samicama, a posebno samcima, koji žele da neko napušteno dete odgaje kao svoje. A o istopolnim zajednicama je, praktično, zabranjeno govoriti.

Ima i drugih traumatičnih situacija; porodici Simić iz Subotice, Centar za socijalni rad pre tri godine nije tražio saglasnost ministra iako je bila obavezna, pa je ovom bračnom paru pri kraju pete decenije dete dato pa oduzeto zato što je usvojiteljka bila više od 45 godina starija od deteta.

Naime, Centar je procenio da je dovoljno to što otac ispunjava starosni uslov, pa je devojčica data njima na usvajanje, a posle šest meseci je zbog proceduralne greške usvajanje poništeno.

Pravila kažu da je moguće usvajanje deteta čiji su roditelji nepoznati duže od šest meseci, nema žive roditelje, ono čiji roditelji nisu poznati ili je nepoznato njihovo boravište, dete čiji su roditelji potpuno lišeni roditeljskog prava, dete čiji su roditelji potpuno lišeni poslovne sposobnosti i dete čiji su se roditelji saglasili sa usvojenjem.

Usvojitelji idu na obuku kao roditelji koji tuku decu. Prirodni roditelji, sa druge strane, nemaju pravo da se slažu ili ne slažu sa izabranim usvojiteljima. Deluje prosto, ali zaista traži mesece provere i tzv, rada na terenu. Koji nadasve podrazumeva poverenje u one koji dobijaju dete na staranje.

Crna Gora: Poželjno usvojiti zajedno sestre i braću

Broj potencijalnih usvojitelja u Crnoj Gori povećava se iz godine u godinu, ali je broj usvojenja mali i godišnje se u prosjeku usvoji troje, četvoro djece.

Razlog tome je jer za svako dijete moraju biti ispunjeni svi preduslovi koje zakoni Crne Gore predviđaju, a to, pored ostalog, znači da su roditelji dali saglasnost za usvojenje, ili da ih je sud lišio roditeljskog prava, da su u dužem vremenskom periodu zanemarili potrebe djeteta, da su roditelji nepoznati, da se ne trude da stvore uslove za zajednički život sa djetetom…

Postupak usvajanja djece regulisan je Porodičnim zakonom Crne Gore. Počinje tako što zainteresovani parovi, preko Ministarstva rada i socijalnog staranja, podnose zahtjev centru za socijalni rad opštine na čijoj teritoriji žive.

Na osnovu priloženih i, po službenoj dužnosti, pribavljenih dokaza, organ starateljstva, odnosno centar za socijalni rad, utvrđuje da li su ispunjeni uslovi za zasnivanje usvojenja.

Prema propisima Crne Gore, ne može da se usvoji dijete prije navršena tri mjeseca, niti starije od 18 godina.

Zabranjeno je usvajanje srodnika po krvi u pravoj liniji, a ne može se usvojiti ni brat ili sestra. Staratelj, takođe, ne može da usvoji svog štićenika, prije nego ga organ starateljstva razriješi te dužnosti.

Blizanci i braća i sestre među kojima postoji emocionalna povezanost usvajaju se zajedno, a izuzetno mogu da budu odvojeni, ako ne postoji mogućnost da budu usvojeni zajedno i ako je to u njihovom najboljem interesu.

Nije moguće usvojiti dijete čiji su roditelji maloljetni, osim ako nema izgleda da će se ono podizati u porodici roditelja, odnosno drugih bližih srodnika, ali tek nakon što dijete napuni godinu. Dijete čiji su roditelji nepoznati može se usvojiti tek po proteku tri mjeseca od njegovog napuštanja.

Među uslovima koje potencijalni usvojitelji moraju da ispune su godine starosti. Tako makar jedan od budućih usvojitelja, koji zajednički usvajaju dijete, mora biti starosne dobi između 30 i 50 godina. Zakon kaže i da ako postoje naročito opravdani razlozi, usvojilac može biti stariji od 50 godina, ali tada razlika između njega i djeteta ne smije biti veća od 50 godina.

Ako usvojioci usvajaju i djecu koja su sestre i braća, ili sestre i braća po majci ili ocu, usvojiti mogu i ako jedan od njih ispunjava uslove u pogledu starosti samo u odnosu na jedno dijete.

Takođe, status usvojiteljske porodice može dobiti porodica koja ispuni uslove propisane zakonom i koja u toku pripreme i procjene pokaže da može razumjeti i na najbolji mogući način zadovoljiti individualne potrebe djeteta.

Usvojitelji mogu da butu bračni supružnici – muškarac i žena, dijete može da usvoji maćeha ili očuh. Usvojenje je dozvoljeno i za vanbračne parove, ponovo samo hetero, a dijete može da usvoji i vanbračni supružnik roditelja djeteta koje se usvaja.

Usvojenje je moguće i za lica bez partnera, ali uz odobrenje resornog ministra „ako za to postoje naročito opravdani razlozi i ako je to u najboljem interesu djeteta“.

Zakon ne omogućava stranim državljanima da usvajaju djecu koja su crnogorski državljani, osim ako se za njih ne može naći usvojilac u Crnoj Gori. U tom slučaju, potrebna je saglasnost Ministarstva, koja se daje na osnovu mišljenja stručne komisije.

U slučaju usvojenja, organ starateljstva donosi rješenje o zasnivanju usvojenja koje se dostavlja nadležnom matičaru radi upisa u matičnu knjigu. Usvojenjem se između usvojitelja i njegovih srodnika, s jedne strane i usvojenika i njegovih potomaka, s druge strane, zasniva neraskidiv odnos jednak krvnom srodstvu.

Buduće usvojitelje obučavaju i pripremaju stručni timovi u centrima za socijalni rad.

Nakon usvajanja djeteta, centar za socijalni rad pruža savjetodavnu podršku na zahtjev usvojitelja (kao što bi je pružali i biološkim roditeljima).

Cjelokupan postupak procjene podobnosti potencijalnih usvojitelja, koja obuhvata proceduru procjene i pripreme, traje do šest mjeseci.

U praksi, međutim, to traje često mnogo duže…

Porodični zakon Crne Gore propisuje pravo djeteta da zna da je usvojeno.

„Usvojioci su dužni da upoznaju dijete da je usvojeno najkasnije do njegove sedme godine života, odnosno odmah nakon zasnivanja usvojenja ako je usvojeno starije dijete i da o tome obavijeste organ starateljstva“.