Borivoj Erdeljan Kad u sredu u podne Pegaz, kako tajni agenti u žargonu zovu oklopnu limuzinu predsednika vlade, doveze Tonija Blera u Bakingemsku palatu, petnaestak minuta kasnije posetilac će se odvesti u skromnijem automobilu, predviđenom za skromnije korisnike. Pegaz će ostati da sačeka Gordona Brauna, koga će malo kasnije kraljica Elizabeta pozvati u audijenciju i iz dvora otići u automobilu premijera Njenog veličanstva, napuštajući i običan, ipak samo ministarski Rover.

Borivoj Erdeljan Kad u sredu u podne Pegaz, kako tajni agenti u žargonu zovu oklopnu limuzinu predsednika vlade, doveze Tonija Blera u Bakingemsku palatu, petnaestak minuta kasnije posetilac će se odvesti u skromnijem automobilu, predviđenom za skromnije korisnike. Pegaz će ostati da sačeka Gordona Brauna, koga će malo kasnije kraljica Elizabeta pozvati u audijenciju i iz dvora otići u automobilu premijera Njenog veličanstva, napuštajući i običan, ipak samo ministarski Rover.
Englezi u svemu neguju formu, pa se od doba kočija i zaprega do danas zna kakvo znamenje kome priliči. Posle deset godina vlasti i još tri više na čelu partije Bler ustupa mesto Braunu, a proroci uveliko nagađaju koliko će mirna primopredaja značiti burnu političku promenu, novu eru laburista bez izlaska na parlamentarne izbore.
Tradicija je, takođe, da novi predsednik vlade, posle ceremonijalnog imenovanja kod vladara pred svojom rezidencijom, na vratima Dauning ulice broj 10, odakle se stvarno upravlja zemljom, da kratku izjavu, koja je obično više pitijski politički rebus, pa se analitičari zatim prihvataju tumačenja namera novog stanara. Pamti se da je prethodnik, Toni Bler, istom prigodom rekao „od danas je dosta priča, sada je vreme da se nešto radi“. Još ranije, pristupna zagonetka Margaret Tačer bila je: „Gde ima nesloge, možemo li da uvedemo harmoniju.“
Šta će reći, a šta činiti Gordon Braun?
Na partijskoj konferenciji u Mančesteru, gde je prethodno i formalno dobio glasove za lidera, dosadašnji ministar finansija sa decenijom staža (još juna 2004. pretekao je rekord Vilijama Gledstona iz devetnaestog veka), više puta je ponovio da će njegovi laburisti biti stranka promena, nagoveštavajući reforme poput zamaha metlom u svakom političkom uglu. Za Brauna, kaže jedan domaći komentator, „prošla je decenija frustracija i ne mora više da meri reči, kako ne bi bio optuživan da potkopava Blera“.
Pre svega novi premijer nagoveštava nova, neka i sasvim neočekivana lica u „kabinetu svih vrsta talenata u kome će se naći i ministri van političkog sazvežđa, neki i neučlanjeni u Laburističku partiju“. Pominju se i ličnosti poput tajkuna ser Ričarda Brensona, ekstravagantnog biznismena, ljubitelja letenja u balonu. Uz opaske u domaćoj štampi kako „posle šezdesetih prošlog veka slede najveće strukturalne promene“, nailaze se i strahovanja da će „američki stil upravljanja potkopati britansku parlamentarnu demokratiju“, ali i mišljenja da će vlada dati više glasa i poslanicima i lokalnim savetima.
Zajedljiviji politički protivnici primećuju da će prvi Braunov posao biti „promena zavesa u rezidenciji i skidanje sa zidova tapeta Čeri Bler“.
Stvarni izazov Gordona Brauna je kako da predstavlja kontinuitet sa erom Toni Blera, a da – istovremeno – bude apostol promene. „Moramo da imamo više od političkog pribora, potrebna nam je duša“, rekao je novi vođa partijskom skupu na kome je ustoličen. „Sandi tajms“ smatra, prenoseći uverenje jednog „trusta mozgova“: Ako Gordon Braun izabere da održava kurs koji je postavio Toni Bler, „upravljaće sporijim rastom i dubljim društvenim podelama“.
Svoje skeniranje BBC zaokružuje dijagnozom: „Više od deset godina Braun je imao izuzetnu kontrolu nad domaćom politikom i stekao je kredit kostvaraoca novih laburista. Protivnici nastoje da ga u političkom spektru smeste levo od Toni Blera, ali njegova kandidatura je na kraju bila podržana od gotovo svih prominentnih Blerovaca. Dalje ostaje da se vidi.“
Hoće li novi premijer ipak potegnuti za ubrzanim parlamentarnim izborima, čak na jesen ili na proleće, mnogo pre isteka postojeće laburističke pobede. Ima u Londonu i takvih pitanja. Da li će čovek koji je na ovaj posao čekao trinaest godina rešiti na se stavi milost i nemilost birača: pobedom dobija otvorene karte za gradnju „Braunove Britanije“, a pogodnost što u takvoj trci eventualno može opoziciju da uhvati „na pogrešnoj nozi“. Ali, da li je rizik zaista potreban? Možda idućeg proleća, dokad se novi premijer nada da će, pored partijskih aktivista, osvojiti i glasače za svoj program radikalnih promena, kakve ima na umu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari