Promena granica u regionu je iluzija

Dejan Jović: Rekao bih da ono zapravo nikad nije ni bilo pod Vučićevim kišobranom i da je uvijek pokazivalo dovoljnu dozu samostalnosti. Ne treba zaboraviti da se partija, koju vodi profesor Milorad Pupovac, zove Samostalna demokratska srpska stranka (SDSS). I to ne slučajno. Ta tradicija samostalnosti, koja je povjesna i traje još od vremana Svetozara Pribićevića, namjerno je istaknuta u nazivu partije zbog toga što se htjelo da ta partija sama donosi svoje odluke i da bude samostalna. I dosad je bilo razlika između SDSS i predsjednika Vučića. Kad je Vučić posjećivao Hrvatsku nekoliko puta je kritizirao Pupovca naročito kad su u publici bili Srbi iz Hrvatske. Jednom je rekao da je bio vrlo nezadovoljan što je Pupovac prihvatio Zakon o braniteljima koji definira da su branitelji borci koji su sudjelovali u ratu kojega je Hrvatska okarakterizirala kao agresiju. Mislim da Beograd više nastoji da koordinira akcije Srba u drugim zemljama regiona nego što odlučuje, posebno ne u slučaju SDSS.

Žarko Korać: Mislim da je Pupovac zapravo rešio da podrži prve korake hrvatske vlade u pokušaju da se srpsko-hrvatski odnosi počnu da stavljaju u neki drugi kontekst. Pupovac je zapravo dao podršku Plenkoviću da počne nešto da menja u tom odnosu. Beograd je sigurno bio iznenađen, vrlo oštro je reagovao. Tabloidi, koje vlast apsolutno kontroliše, napali su Miloševićev odlazak u Knin bez ikakve zadrške. Oni drugačije i ne zovu Hrvatsku nego ustaškom državom. Vidljivo je bilo i oficijelno nezadovoljstvo Beograda. Međutim, ne tako davno na inicijativu Beograda potpisan je dokument o položaju Srba u regiona koji je na moje iznenađenje potpisao i Pupovac. Dakle, to jeste promena. Beograd pokušava da vodi politiku patronata nad Srbima u regionu koja je, naravno, različita. U ovom trenutku taj patronat je najočigledniji nad srpskim strankama u Crnoj Gori zato što su tamo izbori za dve nedelje. Što se tiče BiH, Beograd daje ekskluzivnu podršku Miloradu Dodiku i Republici Srpskoj… Ali mi sad govorimo o Srbima u Hrvatskoj. Tamo jeste došlo do promene. Pupovac ove godine nije otišao u Sremsku Raču na komemoraciju žrvama Oluje, koju organizuje Srbija, a ranije je odlazio. On je zvaničnicima Srbije uputio intresanto pitanje. Rekao je: vi sada napadate Borisa Miloševića, a da li ćete se izviniti jednog dana ako bude ispalo da smo zapravo mi bili u pravu.

Karabeg: Svetlana Lukić, urednica Peščanika, izjavila je ovih dana da su Vučiću potrebni samo oni Srbi koji imaju teritoriju. Delite li to mišljenje?

Jović: Meni je teško objasniti Vučićevu politiku. Ne znam zapravo što bi dobio oslanjanjem na Srbe koji imaju teritoriju. Jako mi je teško povjerovati da ima iluziju da je moguće mijenjati granice ili da očekuje da će se BiH raspasti, kao što je svojedobno očekivao Franjo Tuđman – to znam sasvim pouzdano – pa zbog toga nije formirao treću hrvatsku jedinicu u BiH… Mnogi ljudi izvan Hrvatske ne vide pluralizam i složenost raznih grupa Srba u regionu koje su imale vrlo različita iskustva u 1990-im godinama, pa su formirale i različite ideje o tome kako djelovati u novim državama. Čak i u okviru iste nacije. Mislim na Srbe u Hrvatskoj. U periodu od 1991. do 1995. oni su bili podjeljeni na Srbe koji su živjeli unutar Republike Srpske Krajine i na Srbe koji su živjeli izvan tog područja – u Zagrebu, Osijeku, Splitu, Rijeci, u Gorskom Kotaru koji se nisu pridružili RSK iako je bilo pokušaja da se to učini. Iskustva, s jedne strane Krajišnika, a s druge svih ostalih Srba bila su vrlo različita. Ne kažem da svi nisu bili pod pritiskom hrvatskog nacionalizma. Mnogi Srbi iz gradova su otišli ne zbog Oluje nego zbog diskriminacije i pritisaka uključujući i one fizičke. Njihove međusobne odnose karakterizirala je zaoštrena retorika. Podsjetio bih da je za vodstvo RSK bio neprihvatljiv Jovan Rašković, prvi predsjednik Srpske demokratske stranke, zato što je rekao: „Ja vas ne želim voditi u rat, ja nisam čovjek rata, želim vas voditi u mir i u sporazum sa Hrvatima“. Morao je napustiti funkciju jer je postao nepoželjan. Već tu vidimo razliku između onih Srba koji su htjeli rat i onih koji su htjeli autonomiju, ali ne i rat. Kasnije je Pupovac za najradikalnije elemente, koji su Krajinu vodili u rat, bio najveći mogući izdajnik srpstva i najveći mogući neprijatelj… Tipična je priča Borisa Miloševića. On je iz Šibenika, njegov otac je mobiliziran u hrvatsku vojsku, a njegova baka je ostala na teritoriji RSK i na kraju je ubijena. Podsjetio bih kakve su oštre riječi ovih dana upućene Pupovcu od strane izbjegličkih udruženja, posebno od Miodraga Linte koji sebe valjda vidi kao lidera svih Srba u regionu. Taj animozitet prema Pupovcu i SDSS je dugotrajan, uopće nije novi. Dio Srba koji su izbjegli u Srbiju, tvrdi da Srba u Hrvatskoj uopće nema, da su oni koji su ostali, a njih je oko 180.000 hiljada, Tuđmanovi Srbi, zapravo Hrvati. Neki od njih su rekli da je Milošević time što je otišao u Knin postao Hrvat. Dakle, nije više Srbin.

Korać: Čitajte Dobricu Ćosića, šta on govori o srpskom političkom programu i raspadu Jugoslavije. Ta priča se svodi na sledeće – vi nećete Jugoslaviju, mi vama ne damo granice. Vi ste, gospodine Joviću, rekli da ne verujte da neko sanja o izmeni granica. Mislim da jako grešite. I te kako sanjaju o izmeni granica. Oni kažu: „Sada ne, ali mi čekamo da se promene svetske okolnosti.“ Oni stalno čekaju. To nisu beznačajni ljudi u smislu njihovog uticaja na javno mnjenje u Srbiji. Oni polaze od toga da srpsko nacionalno pitanje nije rešeno.