Promena igrača jedino rešenje

Sagovornici Omera Karabega bili su Sead Turčalo – profesor FPN u Sarajevu, i Davor Đenero – politički analitičar iz Zagreba.

* Kad govori o obnavljanju savezništva između Hrvata i Bošnjaka, premijer Plenković verovatno misli na Vašingtonski sporazum iz 1994, koji je potpisan pod pritiskom SAD. Taj sporazum je ujedinio zaraćene Hrvate i Bošnjake što je doprinijelo okončanju rata u BiH. Da li bi ta logika mogla i danas funkcionisati?

DĐ: Nepopravljivi sam optimista i uvjeren sam da ne postoji nikakav razlog za zategnute odnose između Hrvata i Bošnjaka u Federaciji BiH. Pogotovo ne za zategnute odnose između službenog Zagreba i službenog Sarajeva. U politici analogije obično ne funkcioniraju i stvaranje analogije sa Vašingtonskim sporazumom vjerovatno ne bi funkcioniralo. Ipak, čini mi se da nisu iskorištene sve šanse koje je taj sporazum otvarao. Nije iskorištena šansa da BiH postane visoko decentralizirana država koja ne bi bila podijeljena na teritorijalne jedinice koje se poklapaju sa nacionalnim granicama. Međutim, meni se čini da i Hrvati i Bošnjaci imaju razloga za zajednički cilj – jedinstvena i održiva Bosna i Hercegovina. Ali, ako netko igra s figom u džepu i ako zagovara nove teritorijalne podjele, a to čini pod egidom promjene izbornog zakonodavstva, onda taj ne sujeluje niti u stvaranju savezništa, niti u stvaranju pretpostavki za konsolidaciju BiH kao jedinstvene, funkcionalne, suverene i održive države.

ST: Smatram da nije dobro primjenjivati rješenja iz drugačijeg istorijskog i vremenskog konteksta u potpuno novoj situaciju. Vašingtonski sporazum je u tom trenutku bio potreban, ali njegova rješenja su bila privremena. U sadašnjoj situaciji, u kojoj je odnos Hrvata i Bošnjaka opterećen zahtjevima za izbornom reformom, ne treba replicirati rješenja koja pripaju istoriji. Rješenje imamo u presudama Evropskog suda za ljudska prava i u načelima Evropske povelje o ljudskim pravima koja su zapisana u Ustavu BiH.

* Mogu li se odnosi između Hrvata i Bošnjaka popraviti dok je Dragan Čović, lider bosanskohercegovačkih Hrvata, toliko vezan za Milorada Dodika?

DĐ: Ne mogu, pogotovo zbog izvorišta te veze između Dodika i Čovića. Riječ je o koruptivnoj hobotnici koja je izgrađena da bi se očuvala njihova autoritarna vlast. To je razlog zašto obojica pribjegavaju nacionalističkom diskursu. Čović se zalaže za takvu reformu izbornog zakonodavstva koja bi mu trebala osigurati politički monopol na onom prostoru koji može kontrolirati, dok ga ostatak BiH u kome žive Hrvati ne zanima.

ST: Odnos Čovića i Dodika mogao bi se opisati onom narodnom izrekom – dva tijela, a jedna duša i politički um kad se radi o odnosu prema BiH. Nemoguće je popraviti bilo kakve odnose ili ostvariti bilo kakav napredak u BiH dok postoji ta osovina. Oni koriste sve svoje poluge moći da bi blokirali državu na svim nivoima kako bi ostvarili svoje ciljeve. U slučaju Čovića to je potpuno brisanje bilo kakve mogućnosti uspostave političkog pluralizma unutar hrvatskog naroda u BiH što bi se desilo ukoliko bi se usvojila izborna reforma kakvu želi HDZ. Što se tiče Dodika, njegov cilj je unutrašnja secesija koja podrazumijeva da se Republika Srpska – iako bi teritorijalno ostala u BiH – apsolutno odvoji od BiH kroz integraciju sa Srbijom. Zahtjev da sva državna imovina, koja se nalazi na teritoriji RS, pripadne tom entitetu, znači da bi vlasnik te imovine postala Srbija. Ta osovina destruktivno djeluje i sprječava svaku vrstu konstruktivnog dogovora unutar BiH.

* Čovića vezuje dugogodišnje savezništvo sa Dodikom, ali zašto se zvanični Zagreb – mislim i na Plenkovića i na Milanovića – pravi da to ne vidi, pa im ne smeta čak ni to što je Dodik otvoreni saveznik Rusije i u vreme ruske agresije na Ukrajinu hvali Putina?

DĐ: Kad kažemo Zagreb, onda treba govoriti odvojeno o predsjedniku republike koji je izrazito podložan riziku ovisnosti o totalitarnom režimu Vladimira Putina. Milanović je jedan od rijetkih aktera koji su neposredno prije početka agresije Rusije na Ukrajinu imali puno razumijevanja za Putinove stavove i puno kritika na račun ukrajinske politike. Nakon početka agresije to je manje otvoreno. Naravno, Milanović nije u poziciji da može govoriti ono što govori Dodik, ali ne treba pretpostaviti da između njih dvojice ne postoji ono što je profesor Turčalo opisao kao dva tijela, a jedna duša. S druge strane, manevarski prostor predsjednika vlade vrlo je sužen, a nedostaje mu i državničke hrabrosti da ulazi u politički sukob kad je taj sukob nužan. On je i pod Milanovićevim pritiskom koji je najavio da bi – ukoliko bi došlo do bilo kakvog oblika potpore hrvatske vlade evropskom sankcioniranju Dodika – on preuzeo zastupanje Hrvatske u Evropskom vijeću. Milanović je svaku kritiku Dodikove politike proglasio izdajničkom u odnosu na interese Hrvata u BiH.

ST: Dodik je važan element u nastojanjima zvaničnog Zagreba da dođe izborne reforme koja odgovara Čoviću. Zagreb vrši pritisak i na probosanske stranke i na međunarodnu zajednicu indirektno poručujući – ako ne pristanete na ovakvu izbornu reformu mi smo spremni otvoreno asistirati Dodiku i pružati mu podršku u destrukciji BiH. Probosanske stranke griješe kad prihvataju takve pregovore jer BiH je suverena država, članica UN. Oni treba da traže da se pregovara sa pozicije poštivanja presuda Evropskog suda i Evropske povelje koja je iznad Dejtonskog ustava. Jer ako pregovarate samo sa pozicije konstitutivnih naroda, koja je na kraju krajeva koncept organiziranog oružanog nasilja protiv BiH, onda dugoročno sahranjuete bilo kakvu mogućnost da BiH može biti iznutra uspostavljena kao država EU.

* Koliko lošim odnosima između Bošnjaka i Hrvata doprinose izjave Bakira Izetbegovića poput one nedavne: „Dokle god su pune džamije, ja se ne plašim za Bosnu“?

ST: Takvom izjavom Izetbegović reducira Bošnjake na vjersku skupinu što je apsolutno pogrešno budući da su Bošnjaci politički narod. Politički narod ima puno više identitetskih sadržaja nego što je pripadnost vjeri. Ta pripadnost nije i nikad ne može biti najvažnija odlika jednog političkog naroda. S druge strane, na taj način se daje oružje onima koji od pojave ISIL u Siriji tretiraju BiH kao neko leglo džihadizma. Budući da živimo u duboko polariziranom društvu, u kojem se veliki broj pogotovo mladih ljudi nikad nije sreo sa pripadnicima drugih etničkih skupina, takve naracije proizvode, najblaže rečeno, neku vrstu nelagode kod tih ljudi. Takav stav osporava ideju građanske države.

* Može li se obnoviti savez između Bošnjaka i Hrvata?

ST: Savezništva bazirana na enotpolitičkom povezivanju apsolutno nisu u duhu BiH, niti odgovaraju njenoj prirodi. Stoga preferiram savezništvo za BiH mada nisam siguran da ga trenutni politički akteri mogu postići.

DĐ: Ponovo sam nepopravljivi optimist. Mislim da se može obnoviti savez Hrvata i Bošnjaka, ali je on moguć samo u kontekstu uspostavljanja evropskih vrijednosti – načela nepromjenljivosti granica, vladavine prava, ekonomskih sloboda, zaštite prava svih građana. Svjestan sam da ove vrijednosti nisu na zastavi niti jednog aktera koji trenutno ozbiljno sudjeluje u političkom životu BiH – tako da ih neće ni biti bez promjene igrača.