Prvi put jedinstveni

Josip Smodlaka: Zapisi (14)

Pojavljivanje knjige „Zapisi dr Josipa Smodlake“ (Izdavač „Most Art“) posle četrdeset godina predstavlja istorijsko štivo od posebnog značaja. Autor zapisa je bio neposredni učesnik i svedok stvaranja obe Jugoslavije: Kraljevine SHS i SFRJ, državno-pravnih tvorevina koje su propustile svoju istorijsku priliku da se trajno upišu u istoriju Evrope. Raspad obe Jugoslavije tek zaslužuje ozbiljnu analizu, jer današnje države nastale njenim raspadom još uvek vuku razne traume i hipoteke prošlosti.

Nijedan mu nije odobrio razloge koje je iznio, niti izjavio pristanak na regentov protupredlog. Pojedinci su, ko odlučnije ko blaže, osuđivali postupak regenta, govoreći da se ovdje ne radi o Pašićevoj ličnosti, koja da je nekima od prisutnih indiferentna ili čak malo simpatična, već o ispravnosti odnosa između narodnog predstavništva i vladara u jednoj demokratskoj, parlamentarnoj državi kakva treba da bude Jugoslavija. Ja sam odrešito osudio regentov postupak, onako od prilike kako to spominje Pribićević u svojim Memoarima, gdje je on prećutao moje ime, da me ne bi izložio progonstvu za vrijeme Diktature, kad je izašla njegova knjiga. Sjećam se da sam kazao Balugdžiću od prilike ovo: „Ovo je prvi put u historiji našeg naroda da su se predstavnici svih plemena, svih vjera, svih krajeva i svih staleža u nečemu složili, a onaj koji treba da vlada našom zemljom saglasno s voljom naroda, hoće da sruši ovo naše djelo. Ne samo Pašića, već bilo koga, trebalo je da primi, kad ga svi hoćemo. Ako regent ne promijeni svoju odluku, mi odaslanici Narodnog vijeća nemamo šta da više radimo ovdje. Narodno vijeće nas je poslalo da stvorimo zajedno sa Srbijom jednu demokratsku parlamentarnu državu, i sam regent je na to svečano pristao pred par dana. Kad ovo vidimo, ne preostaje nam drugo, već da se vratimo u Zagreb i da podnesemo izvještaj Narodnom vijeću, koje nas je ovamo poslalo. Recite regentu, zaključio sam, „da je ovo rđav početak našeg državnog života, koji na zlo sluti“. Znao sam da se s time nikako ne preporučujem kod regenta, ali sam osjećao dužnost i potrebu da mu se to kaže. Moji drugovi primiše s odobravanjem moje oštre riječi, ali, odmah sam vidio da nisu riješeni da na tome lome s regentom. Valjda neki od njih nisu shvaćali opasnost koja je tad zaprijetila našoj slobodi, a koja nas je docnije zatekla. Poslije dužeg vijećanja stvoren je zaključak da se preko Balugdžića saopći regentu da delegati Narodnog vijeća ne mogu da pristanu na njegov zahtjev, a da ga Balugdžić u njihovo ime zamoli da odustane od odbijanja Pašića. Ali od toga nije bilo ništa.

Nakon dva tri dana zakulisnog natezanja i pogađanja, najprije radikalska stranka, a za njom i predstavnici svih ostalih partija, kapituliraše pred regentovim vetom. Tako je, umjesto Pašića, prvoj jugoslovenskoj vladi postavljen na čelo Stojan Protić. Neki su politički protivnici Pašićevi bez sumnje uživali u ovakvom rješenju krize likujući što je dotad gotovo svemogući državnik bio na takav način srušen. Pribićević, mnogo kasnije, kad je bio u emigraciji izrazio je u svojoj knjizi mišljenje da nije trebalo popustiti diktatu regentovu u tome pitanju, i požalio je što onda nije bio usvojen predlog da se prekinu pregovori s Aleksandrom, koji sam ja bio postavio. Naš domaćin Marko Vuletić kazao mi je onom prilikom pola u šali: „Lako je tebi, Jozo, da kidaš, ali nije njima koji hoće da budu ministri“. Da pravo kažem, najviše sam se začudio Stojanu Protiću, tome starome borcu za narodna prava i po mojem sudu najvrsnijem srpskom državniku, ne shvaćajući kako je on našao da se u takvom kritičnom času mora pokloniti samovolji regentovoj. Protić je to učinio svakako u sporazumu, a valjda i na poticaj Svetozara Pribićevića, koji je pored njega bio glavni faktor u tome prvom našem ministarskom savjetu. Ali, kako je poznato, nakon malo mjeseci došlo je do sukoba među tom dvojicom, te je tako veoma brzo bila srušena zgrada koncentracione vlade koju smo s teškom mukom bili sazidali.

Iz ovog se prikaza vidi kako za sastav ove vlade nosimo – poslije regenta Aleksandra – najveću odgovornost Stojan Protić pa ja. On je, kao i ja, bez sumnje radio kako je mislio da je najbolje za državu, brinući se više za nju, nego za partijske interese. Ali zato su has partije kod prvih izbora obojicu isključile iz političkog života Jugoslavije.

Kraj