Putovanje zavičajem

Zvuk alarma za buđenje asocira me na školsko zvono. Prvi septembar je. U Mojkovcu sam.

Prvaci danas prvi put slušaju taj zvuk, zakoračivši ka svijetu odraslih. I moj unuk je među njima. Opština Mojkovac je ove godine poklonila knjige prvacima OŠ „Aleksa Đilas Bećo“.

Aleksa Đilas Bećo, učitelj, narodni heroj, bio je brat Milovana Đilasa jednog od najpoznatijih svjetskih disidenata, autora: „Nova klasa“, Zemlja bez pravde“i mnogih naslova, priznatih i poznatih, na Balkanu i šire.

Uz Đilasa, mnoga zvučna imena, obilježavaju književno gnijezdo Mojkovca, grada na sjeveru Crne Gore, poniklog na obalama Tare, zaklonjenog vrhovima Bjelasice i Sinjavine.

Citat iz Đilasove: „Tamnica i ideja“, izranja mi u mislima.

“ Triput sam u životu bio slobodan – veoma blizu nepostojećoj, neostvarivoj, apsolutnoj slobodi – dvared u zatvoru, a jedared u ratu“.

Osjećajući toplotu jutra, krećem ispratiti unuka, da uz ostale prvake utaba stazu znanja i slobode.

Petak, 02. septembar

U Podgorici sam. Rani jutarnji sati. Povod mog dolaska – gostovanje u „Jutarnjem programu RTCG“. Razgovor se vodi o promociji mog romana „Vječnost u plamenu sna“.

Prijatna atmosfera daje prostor još prijatnijem glasu voditeljke Emine Hodžić Knežević.

U studiju upoznajem i druge goste. NJihov povod gostovanja je Lozanova metoda učenja.

Podgorica, glavni grad Crne Gore. NJen stari dio konstantno plijeni moju pažnju. Dio koji ima svoju posebnu priču, svoju dušu. Iako je Podgorica jako primamljiva tog septembarskog jutra, ubrzavam povratak ka sjeveru.

Iste večeri je u Domu kulture „Nenad Rakočević“ likovna izložba „Titanic- Carpathia“ PII Rijeka.

Subota, 03. septembar

Bijelo Polje se prostire sa obje strane Lima. Ono što je zanimljivo, to je samo ime ovog grada na Limu. Ime je dobilo po bijelim radama, što potvrđuje i festival poezije za djecu „Kraljevstvo bijelih rada“.

Večerašnji razlog posjete Bijelom Polju je otvaranje 46. Ratkovićevih večeri poezije.

Risto Ratković, pjesnik, pisac, prvi crnogorski romansijer, autor prvog romana u crnogorskoj književnosti „Nevidbog“ .

Gost te večeri, Rade Šerbedžija, filmski, televizijski i pozorišni glumac, pjesnik, muzičar. Uz prepunu salu, izuzetno umjetničko veče ispunjava sva unutrašnja čula, što burni aplauzi potvrđuju.

U povratku, prijatan razgovor sa Borislavom Jovanovićem, književnikom, književnim kritičarem, novinarom, publicistom i Rodoljubom Ćorićem, pjesnikom, književnikom, direktorom DK u Mojkovcu. Doznajem da je sredinom mjeseca 41. “ Mojkovačka filmska jesen“, odnosno filmski festival. Dati festival je najstarija manifestacija sedme umjetnosti u Crnoj Gori posvećena glumcu. Žiri, koji čine poznati stvaraoci ove umjetnosti, dodjeljuje tradicionalne nagrade za ostvarenu najbolju mušku i žensku ulogu.

Nedjelja, 04. septembar

Čitam „Romani u prahu“ Veselina Larija Mišnića. Hodajući „prahom“ dubokih misli koje me vode kroz roman, prisjećam se da je 1768. god. četvrtog septembra, rođen francuski pisac i diplomata Fransoa Rene Šatobrijan, prvi romantičar u francuskoj književnosti. Djelima „Memoari s onu stranu groba“, „Duh hrišćanstva“ , „Načeze“, Šatobrijan biva uzor novim generacijama pisaca.

Mir nedjeljnog jutra, koje dočekujem u kući na selu, u podnožju Bjelasice, više dopunjava, nego li narušava lavež psa, koji se nadovezuje na lavež koji dopire iz daljine.

Ponedjeljak, 05. septembar

Početak sedmice. Ne obazirem se na maglu koja je obavila Mojkovac, nekadašnje rudarsko jezgro zvano „Brskovo“. Razlog moje užurbanosti je promocija mog romana „Vječnost u plamenu sna“ , koja se održava uveče u DK „Nenad Rakočević“.

O romanu govore: Zoran Vuković, Zoran Minić i Borislav Jovanović. Medijator večeri – Rodoljub Ćorić.

Uz brojnu publiku, interpretatore, književne kritike, veče biva uspješno.

Utorak, 06. septembar

Na putu sam između Podgorice i Cetinja. Moje odredište je Rijeka Crnojevića.

Čudan, omamljivo prijatan mir, kao da je uspavao Crnogorsku Veneciju, kako je mnogi zovu. Romantične duše bi ovdje pronašle svu raskoš, koja se ne može u punoj ljepoti zabilježiti fotoaparatom.

Omamljivi mirisi šume i rastinja, zavode ljubitelje skrivene, netaknute prirode.

Dok koračam ka mostu, kao da dodirujem tragove istorije.

Tokom 15. vijeka, tadašnji vladar Crne Gore, Ivan Crnojević, prenio je sjedište države i crkve, upravo u taj kriptodepresijski predio.

Vrijeme kao da je zastalo i ostalo, uspavano u lelujanju dva stara čamca, na istoimenoj rijeci, na kojoj je Rijeka Crnojevića pronašla svoj kutak.

Srijeda 07. septembar

Prethodne nedjelje sam bila na rodbinskom skupu u Kolašinu. Susret koji nas okuplja u tom gradu, biva već porodična tradicija. Uz obilnu trpezu, kreću i priče. Sve su skoncentrisane na djetinjstvo, provedeno u obližnjem selu zvanom Prekobrđe. Kako u to vrijeme nije bilo mobilne telefonije, razni glasi prenošeni su od glasnika do glasnika. No, kuće su bile dosta udaljene jedna od druge, tako da seljak čovjek, nije imao dovoljno vremena da pješači od kuće do kuće i prenosi glas.

Pa, kako je tekao raj protok glasina, ne bih da ih poistovijetim sa informacijama. Ne. To su jednostavno bili glasi, vezani za same seljane. Kako smo mi, tada djeca, živjeli daleko od sela, dakle, u gradovima, naš ljetnji raspust je većinom bio upravo u Prekobrđu. Jednog popodneva, skoro u suton, začuo se glas, tako dubok, da je prolomio okolna brda. Zastali smo sa igrom, čudno se pogledujući. Glas se ponovio, nešto je govorio, pominjao imena. Na kraju je završio sa „ooj- ooj“.

Kako nam je bio baš kraj smiješan, začudi nas babin namrgođeni pogled. Tada nam je objasnila, da taj kraj kazuje loše glase.

Danas, ćute ta brda, njegovi mještani su daleko, rijetko razmijene koju riječ, iako mobilni telefoni svima zvone, zaboravljaju čak i loše glase, značajnije od onih dobrih, da ih prenesu.

Četvrtak, 08. septembar

Herceg Novi, grad sunca, grad mimoza, sakralnih spomenika, utvrđenja, jedan je od najljepših gradova Boke. NJegove skaline me odvode u stari dio grada, koji odolijeva vremenu i vremenima raznih kultura.

Stara gradska kapija, impozantno stoji kao kruna tog primorskog princa. Poput oaze cvijeća, muzike, istorije, mirisa ribe koji mami iz restorana, pubova razlivenih uz skaline i jedinstvenog, nenametljivog mira, uprkos gužvi, Herceg Novi zaplijeni sve simpatije svojih posjetilaca.

Bokeljska mornarica je najstarija bratovština pomoraca u svijetu.

Antun Sbutega, ambasador Crne Gore u Italiji, admiral Bokeljske mornarice, član Reda malteških vitezova, podržao je kandidaturu Herceg Novog za Evropsku prijestonicu kulture 2021. god.

Za razvoj te ideje, predstavnici lokalne uprave su dali svoju punu podršku.

Autorka je književnica iz Mojkovca