Radikalizacija i(li) redikularizacija hrvatskog društva

… još nitko od nadležnih nije odgovorio: radi li se to o terorističkom činu; o očajničkoj gesti „vuka smotnjaka“, nezadovoljnog „nepravdama koje Vlada čini braniteljima“ i uopće stanjem u državi koja je po njegovom mišljenju „trgovačkom koalicijom HDZ-a i Pupovčevih Srba“ izdala ideale Domovinskog rata (ma što to značilo), ili o akciji inspiriranoj sve većom i jačom radikalizacijom govora mržnje koja se nekontrolirano valja društvenim mrežama i dubinski kontaminira cijelo društvo.

A, za glavno izvorište tog govora mržnje Plenković je imenovao Domovinski pokret Miroslava Škore, ali se dotakao i Milanovića s kojim već duže vremena vodi žestoki (u biti jalovi) verbalni rat, prepun međusobnog etiketiranja i niskih udaraca, koji je eskalirao nakon što je javnost doznala za veliku koruptivnu aferu, vezanu za javno poduzeće JANAF, u kojoj su se pod tajnim policijskim izvidima, a koji su ne zna se kao „iscurili“ u medije i javnost, našli i neki od Plenkovićevih ministara, ali i sam Predsjednik RH.

Milanović je potom prilično nervozno optužio premijera Plenkovića kako mu „smiješta“ upletenost u nešto s čime nema nikakve veze, samo kako bi prikrio „vrišteću“ korupciju i izigravanje zakona koje sam pokriva u redovima vlastite stranke i tako skrenuo pozornost s onoga što je bit, a to je kapilarna, dugogodišnja klijentelistička povezanost korupcije i kriminala s HDZ-om.

Premijer se neuvjerljivo opravdavao kako o policijskim izvidima ništa nije znao, niti po zakonu to uopće smije znati, na što je šef države potom logično zaključio kako je Plenković onda nesposoban ili neodgovoran, a možda i oboje, priupitavši ga ujedno kako onda uopće vodi brigu o sigurnosti zemlje, kada pojma nema o  bitnim problemima koje policija istražuje i koji ugrožavaju stabilnost zemlje.

Na to mu je premijer očevidno „uvređen i  povređen“ stalnim prozivkama i podbadanjima uzvratio kako je upravo Milanović jedan od uzročnika nestabilnosti države, jer svojim nepromišljenim istupima šteti njenoj sigurnosti, a istodobno i radikalizira društvo prozivajući brojnim (dis)kvalifikacijama sve one koji se drznu kritizirati ga ili problematizirati njegove izjave, postupke, te ga podsjetiti na prošlost i propuste koje je ranije, 2016.g. kao šef SDP-ove vlade (u)činio, a koje sada drugima „prišiva“ i zamjera.

Osim toga, Plenković mu je spočitnuo kako je na nedavnim predsjedničkim izborima pobijedio samo zahvaljujući Škori i Domovinskom pokretu, jer su radikalizirali desno biračko tijelo i tako HDZ-u (pre)oteli dio njegovih „tradicionalnih“ glasača, a u tom sijanju sjemena zla veliki udio ima i sam Milanović koji je svojedobno svojom „nenarodnom“ politikom izprovocirao branitelje koji potom navodno nisu imali druge, već se (samo)organizirati kako bi „očuvali ugrožene vrijednosti Domovinskog rata“.

Naravno, to nema veze s istinom: branitelji, među kojim je tada istaknutu ulogu imao i Tomo Medved, aktualni potpredsjednik HDZ-a i ministar branitelja u Plenkovićevoj vladi, oformili su pod kontrolom i uz podršku HDZ-a, tzv. Šatoraški pokret, zapravo stožer mržnje s ciljem otvorenog rušenja legalno izabranih organa vlasti kojima su se na čelu nalazili dr. Josipović kao predsjednik RH, a Milanović kao premijer, oba s lijevog političkog spektra.

Podsjetimo: u taj je „domoljubni“ šator koji je godinu dana stajao nelegalno postavljen praktički u centru Zagreba dolazio i sam Plenković kako bi braniteljima  (prije svega, vlastitih privilegija), a zapravo pučistima koji su djelovali mimo i izvan zakona pružio potporu.

Toliko o poštivanju zakona na koje se sada tako zdušno poziva Plenković.

Desni radikalizam i ekstremizam danas su glavni problem hrvatske države i društva; HDZ ga je godinama poticao, njegovao i uzgajao ispod Tuđmanovog partizanskog šinjela, ali o tomu Plenković, koji se na „Oca domovine“ danas „sve u šesnaest“ licemjerno poziva, do jučer nije govorio ništa, već je izvorište „govora mržnje“ galantno delegirao Škori, Domovinskom pokretu i ustašoidnim kreaturama okupljenim oko njih, za što naravno ima puno opravdanih argumenata.

Samo, „kvaka“ je u tomu što se tu danas među njima nalaze i razni besprizorni likovi (kao što je Bujica) kojima je ne tako davno osobno, u tv emisije koje su „bljuvale mržnju“, a svojom su šovinističkom vulgarnošću uvreda za um i dostojanstvo pristojnog čovjeka, dohodio i sam Plenković, ili davao intervjue otvoreno proustaškim tiskovinama.

A, nisu bili jedini  s kojima su aktualni premijer i „njegov“ HDZ itekako „tikve sadili.“

Ali, sada kada je Plenkoviću, koji se maloumno hvali kako je promjenio lice HDZ-a, pod prozorima Banskih Dvora „zaigrala mečka“, kada je konsternirano zaključio da je sam postao metom napada (pa i mogućeg terorizma) desnice; gle čuda, odjednom se probudio iz višegodišnje hibernacije i otkrio kako u RH ima i desnog radikalizma kojeg je cijelo vrijeme relativizirao, između ostalog i bedastim pričama o lijevom radikalizmu, kojeg, ako uopće ima, posvema je periferan, za razliku od desnog koji se slobodno i neobuzdano valja ulicama hrvatskih gradova.

Oštrim je tonom  zaprijetio kako će oformiti cordon sanitaire prema svima koji promiču mržnju, a još jučer je na sva upozorenja o „puzajućem fašizmu“ u RH odgovarao gromoglasnom ignorancijom.

Desni radikalizam i ekstremizam, začinjeni šovinizmom i populizmom nisu tu od danas ili jučer; nisu tu od 2012. ili 2016.g. nisu ga instalirali ni Karamarko, iako ga je brutalnom retuđmanizacijom dobrano revitalizirao, a još manje Zoran Milanović, koji se, priznajem, znao zaigrati i kao premijer tolerirati ono što nikako nije smio, recimo postrojavanje Glavaševih crnokošuljaša na Markovom trgu, naivno vjerujući kako im se može „umiliti“.

Zloduha zla iz boce kontaminirane mržnjom, diskriminacijom, netolerancijom i pogubnim, krvavim nasljeđem nacionalističkih i ideoloških isključivosti još iz vremana prije, tijekom i poslije Drugog svjetskog rata. „zajedničkim, udruženim zločinačkim poduhvatom“ pustili su Slobodan Milišević i Franjo Tuđman, a potom ga „rušeći Jugoslaviju“ distribuirali po mjeri ograničenog uma vlastitih zabluda i vizija.

Taj i takav (zlo)duh mržnje na ovim nesretnim prostorima, više ili manje vidljiv, intenzivno živi i pokazalo se, kako svi oni koji si umisle da ga mogu upregnuti u vlastite kajase, na kraju tu zabludu krvavo plaćaju.

Stoga, (u)pitati se, nakon svega : tko je (po)sijao sjeme zla, zaludan je posao; traženje je isprike za vlastito nečinjenje u spriječavanju širenja zla: već je pravo pitanje, zašto i tko to danas radi?

Dakako, odgovor nije teško dokučiti; ne radi se tu ni o kakvom primitivnom lumpen proletarijatu zadojenom šovinizmom (on je tek uslužni servis i izvođač radova pod strogim nadzorom poslodavaca), već o projektu nomenklaturnih političkih elita, „uvezanih“ s moćnim mafijaškim strukturama, kojima „gorki talog mržnje“ služi kao sredstvo, a eksremizam kao modus operandi za očuvanje vlastitih privilegija, zgrtanje bogatstva i širenje moći, sve stečeno kriminalnom privatizacijom pod Tuđmanovim patronatom s početka 90-ih godina prošlog stoljeća, a učvršćeno tragičnim ratnim zbivanjima.

Terorizam se rađa i razvija u poremećenim društvenim odnosima; u RH već 30-ak godina vlada HDZ, čak i onda kada formalno nije na vlasti, stoga su komične Plenkovićeve tvrdnje kada krivca za postojeće stanje nereda i eksploziju mržnje u državi i društvu traži izvan stranke kojoj se nalazi na čelu, prozivajući Milanovića da je „piroman koji se danas pravi vatrogascem“, sugerirajući time da je on zapravo (pro)motor svekolikog zla koje divlja zemljom.

Upravo obrnuto; Plenković je piroman, koji glumi vatrogasca, održavajući pri tomu brižljivo žarišta mržnje kako bi ih po potrebi, iznova svom silinom razgorio.

A, to što danas, poput Pilata licemjerno pere ruke, odnosno, kako on kaže „kontekstualizira“ stvari, to je tako tipično za njegov birokratski um, prošaran diplomatskim štihom, jer kontekstualizacija zapravo kod njega znači nepodnošljivu lakoću opravdavanja vlastitih (po potrebi i tuđih, njemu bliskih suradnika) grešaka i nepodopština.

Sjetimo se samo besramne abolicije „dvostrukog značenja“ ustaškog pozdrava „Za dom spremni“ koje je izvelo nekakvo Vijeće za suočavanje sa simbolima totalitarne prošlosti u njegovoj režiji, a takvih sličnih zahvata ima na pretek.

Tko to radi, taj nije, niti će promijeniti nakazno lice HDZ-a; nikada neće iskorijeniti sjeme zla, ma što govorio i koliko god to obećavao.

Zapravo, takve tlapnje samo će dodatno radikalizirati hrvatsko društvo, posebice danas opterećeno velikom neizvjesnošću koju sobom nosi pandemija koronavirusa, prijetećim ekonomskim kolapsom i doslovnom egzistencijalnom ugrozom sve siromašnijeg stanovništva.

Plenković se bavi kozmetikom, a maligni društveni tumor se jedino može, ako se više uopće može, izliječiti radikalnim kirurškim zahvatom.

Ali, problem je u tomu što Plenković dobro zna kako bi izvršio klasično političko samoubojstvo, ako bi se kojim čudom u takvu „ludost“ upustio.

I stoga imamo sve ovo što danas gledamo: umjesto ozbiljne borbe protiv infantilizacije i radikalizacije društva, odnosno govora mržnje, na djelu imamo samo banalni sukob i vašar predsjedničkih i premijerskih taština, odnosno (ne)ozbiljnu redikularizaciju društva i ništa više.