Radujem se kad vidim ljude

Prvi regionalni onlajn filmski festival, koji je na inicijativu Sarajevo film festivala u Mrežu festivala Jadranske regije okupio i Zagreb film festival, Festival autorskog filma i Filmski festival Herceg Novi. Stigla je pandemija i svijet je danas drugačiji. Novo je ovo iskustvo i nama i publici. Umjesto jednog direktora festivala – mog, sada imam četiri. Umjesto jedne izjave, četiri izjave i četiri roka koja se moraju ispoštovati. Drugačije je, i lijepa promjena u ovo pandemijsko vrijeme. Možda se čini da je vrijeme stalo, da se svijet promijenio… jeste, i mi se mijenjamo s njim, ali onaj osjećaj uzbuđenja kad festival počinje, nije nestao. Isti je i radujem mu se. Film je pokretna traka – život, kreće se. Sretni smo što okupljamo festivale i publiku, što smo zajedno, dio jedne zajednice – filmske.

Subota, 10. april: Dobar film se pravi onda kad se priča o sebi. To je osnovno, kaže Puriša Đorđević, autor filma Pavle Pavlović iz 1975. To je jedan od dva jugoslavenska klasika koja prikazujemo na festivalu. Razmišljam o tome dok ovo pišem, i razumijem da je to najteže – govoriti kroz umjetnost o sebi, kroz sebe stvarati umjetnost. Ispričati jednu priču. Pandemija je zaustavila kina, promijenila festivale. Po svim pokazateljima trebalo je to biti godina velikog skoka, ali u Bosni i Hercegovini se u kinima u 2020. bilježi pad od više od 70 posto i prihoda i posjećenosti u odnosu na godinu ranije. Kino Meeting Point radi – sa dozvoljenih 30 osoba po projekciji. Projekcije počinju od 18 sati zbog policijskog sata koji počinje u 21 sat. Sretni smo da od prve dozvole da kina mogu raditi, nijednu projekciju dosad nismo otkazali. Zahvalni smo našoj publici koja se pridržava svih propisanih epidemioloških mjera i tako nam omogućava rad. Vrata kina su otvorena i nikad ih življe nisam vidjela. Na VoD platformi kina Meeting Point, Ondemand.kinomeetingpoint.ba, na kojoj se održava Proljetni festival, devet je filmova – uz dva jugoslavenska klasika iz 1970-ih, to su filmovi prikazani – a neki i nagrađeni – na posljednjim izdanjima festivala u Kanu, Veneciji, Berlinu, koji još uvijek nisu došli do publike. Festival je put od autora do publike. Gledam razgovore koji se prikazuju uz filmove, autori se zahvaljuju na mogućnosti da njihov film na ovaj način dođe do publike. Samo čovjek u dodiru s umjetnošću tom djelu daje smisao.

Nedjelja, 11. april: Novim okolnostima se svi prilagođavamo. Od kuće radimo mjesecima, u kancelarijama raspoređeni na manji broj osoba. Ne znam je li do prilagodbe, sporije radim u kućnoj atmosferi. Ujutro prvo pogledam kroz prozor, da vidim je li svijet još uvijek isti. Izgleda da jest – moj komšija u zgradi preko puta svaki put kad pogledam – puši. Po njemu pratim kakvo je vrijeme. Ako je hladnije, ima kapu. Mijenjamo se, i mijenja se svijet. Očekivano novinarsko pitanje je ostalo i u novim okolnostima – U koliko sati je otvaranje festivala?, ali nema klasičnog otvaranja. Dogovaramo termine za izjave Skypeom, Zoomom, radujemo se jednako susretima uživo na lokaciji kina Meeting Point ili ispred Narodnog pozorišta. U javljanju uživo u emisije namjestim scenografiju – sklonim papire, vidi se cvijeće, i sve se promijeni nakon producentskog Spustite malo kameru, molim. Vidi se stan. Susreti uživo su nezamjenjivi, osjećaj da nismo sami dan učini ljepšim i lakšim. I Proljetno izdanje festivala čini nas da nismo sami. Komuniciram s kolegicama iz Zagreba i Beograda, s kolegama iz Herceg Novog. Dogovaramo izjave, rokove, objave, Zoom intervjue. Smijemo se, radimo i nadamo se susretima i upoznavanju uživo.

Neobično je pisati dnevnik i nabrajati dane. Za nas koji radimo na festivalu, posebno u vrijeme održavanja festivala i priprema za festival, nema radnih dana i vikenda, dani se razlikuju po opisima posla – završenim i planiranim, ali i pandemija je nekako prilično izbrisala navike. Radujem se izlasku iz kuće, odlasku u kancelariju, radujem se gužvi u Ferhadiji na putu do kancelarije. Radujem se kad vidim ljude.

Ponedjeljak, 12. april: Vrijeme u Sarajevu je promjenjivo. Sunčano, hladno, snijeg, kiša, sunce… Nekad mi je to bilo značajno za početak dana, više nije. Život se pojednostavio. U kancelariji iz koje se moram premjestiti u drugu, gledam veliki planer, svoj kalendar, koji gleda u mene skoro preko cijelog zida, za predstojeći festival. Sarajevo film festival, 27. put, održat će se od 13. do 20. augusta 2021. Zakazane datume nikad nismo pomjerali. Nisu se pomjerali ni za prošlogodišnji festival, koji je održan u onlajn formatu iako smo do zadnjeg dana radili i vjerovali da će ipak biti moguće imati dio projekcija i u kinima i na festivalskim lokacijama. Svi pitaju kako će biti ove godine. Nadamo se sličnije prethodnim godinama. Prijave pristižu – do 28. maja su otvorene prijave za filmove i dramske serije za sve programe SFF. Do 7. maja su otvorene i prijave za razvoj projekata – za CineLink Co-Production Market & Dramu. Možda izgleda kao da je sve stalo i da se sve sporo mijenja, ali nije. Na mom kalendaru su datumi kad trebaju ići objave, planovi za sastanke, rokovi. Gledam u kalendar i mislim – Tko kaže da se ništa ne događa? – i brojim samoj sebi dane do rokova i mislim kako mi je vrijeme opet kratko. A zašto se selim? U drugu kancelariju se selim jer u moju ulazi ekipa koja radi na novom filmu. Počinje snimanje. Veliki događaj za sve nas. Jeste, i u pandemiji se snimaju filmovi. Možda se u novim okolnostima radi drugačije, možda ćemo učiti kako se to radi, ali ne odustajemo. Filmska traka se ne zaustavlja. Život teče.

Utorak, 13. april: Sastanci za nove projekte. Od 24. do 30. aprila novi program: prikazujemo filmove iz programa Suočavanje s prošlošću SFF. Ovog puta filmovi su i u kinu i na VoD platformi. U programu je i Srbenka Nebojše Slijepčevića, koji je osvojio Srce Sarajeva za najbolji dokumentarni film i Nagradu publike za najbolji dokumentarni film 2018. godine. Sjećam se projekcije tog filma u decembru te godine u kinu Meeting Point, održane povodom obilježavanja sedamdesetogodišnjice od usvajanja Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i Međunarodnog dana ljudskih prava. Kino je bilo puno, publika na podu, skoro da se nije moglo proći. Posebna atmosfera, poslije filma razgovor sa autorom, pitanja o prošlosti i temama koje prešućujemo, pred kojima zatvaramo oči. Tako puno kino i takva atmosfera iz ove perspektive kao da su iz drugog svijeta. U programu je i film Muškarci ne plaču Alena Drljevića o nekadašnjim vojnicima suprotnih strana, sada okupljenih na jednom mjestu kao ratni veterani, zatim film Dane Budisavljević Dnevnik Diane Budisavljević, o hrabrosti jedne žene. Uz filmove, bit će održani i paneli. Umjetnost mijenja sliku stvarnosti.

Srijeda, 14. april: Redatelj Puriša Đorđević u razgovoru koji je na Ondemand.kinomeetingpoint.ba dostupan uz film Pavle Pavlović na našem Proljetnom festivalu, kaže kako je čitao Ulyssesa Jamesa Joycea od 760 stranica prije pandemije i kako je shvatio da bi to mogao biti dobar scenarij. Roman je preveden, a on je na svojoj staroj pisaćoj mašini napisao scenarij. Sada 97-godišnji autor planira raditi film. On ne odustaje.

Drugi jugoslavenski klasik kojeg prikazujemo na festivalu kao dio zajedničkog kulturnog blaga regije jeste Miris poljskog cveća iz 1977. Autor tog filma, Srđan Karanović, kaže da je još u gimnazijsko doba shvatio šta je njemu film. „Svet filma mi se činio jednom divnom prilikom za produženom igrom. Da kroz tu igru tražim neki novi svet i da pravim nove svetove. Uopšte, na filmu je sve meni bilo lepše, skladnije i jednostavnije nego u životu.“

Sretni smo što zajedno s našom publikom tražimo i stvaramo nove svjetove. Umjetnost svijet čini boljim, ljepšim i jednostavnijim mjestom za život.

Autorka je press office manager SFF