Rasni zakon

To je pitanje pomalo kreštavim glasom postavio nadobudni splitski odvjetnik B. I. čim je zakoračio u kancelariju voditelja imotske podružnice Prekršajnog suda Makarska; odlučio je, bez osobita temelja, nastupiti samouvjereno i prodorno, kada ga je već zapala sudbina da po službenoj dužnosti zastupa Sze Yat Lunga, 44-godišnjaka kineske nacionalnosti.

Dan ranije – baš kada je hrvatski premijer zajedno s drugim liderima slobodnoga i demokratskog svijeta posjetio Auschwitz, držeći se svečarski pokunjeno – mediji su objavili egzotičnu vijest: rečenoga Sze Yat Lunga uhapsila je policija jer je u kafiću na benzinskoj stanici u Grubinama, u općini Podbablje nedaleko Imotskog, za vrijeme televizijskog prijenosa utakmice hrvatske rukometne reprezentacije pjevao ustaške pjesme.

„Radilo se o pjesmama s neprihvatljivim porukama i sadržajem koje izazivaju mržnju i netrpeljivost“, saopćili su iz Policijske uprave splitsko-dalmatinske.

Protiv Sze Yat Lunga je stoga podnesen optužni prijedlog zbog narušavanja javnog reda i mira, a budući da optuženik ima privremeni boravak u Republici Hrvatskoj, policija je povela i hitan postupak sukladno Zakonu o strancima, te raspjevanom Kinezu izrekla kaznu izgona iz zemlje i zabrane povratka u istu u roku od tri mjeseca.

Kazna još nije pravomoćna, što je i nagnalo splitskog odvjetnika da potegne do Imotskog i pokuša je oboriti.

Oštrini sankcije zacijelo je pridonijela činjenica da je Sze Yat Lung, po pitanju remećenja javnog reda i mira, recidivist: u februaru prošle godine hapšen je jer je, također nekim sportskim povodom, također ispred nekog ugostiteljskog objekta, salutirao uzdignutom desnicom i uzvikivao ustaški poklič „Za dom spremni“, na radost okupljene dječice.

Tada je novinarki Slobodne Dalmacije podrobno objašnjavao kako obožava ustaše i ustašku ideologiju, kako je zbog toga i došao u Hrvatsku gdje se osjeća fenomenalno, kako je ponosni desničar i neonacist, kako Srbe mrzi iz petnih žila, kako su Srbi gori od okupatora iz Pekinga, kako u Hong Kongu – odakle potječe i gdje boravi kada nije u Imotskom – redovito odlazi na utakmice kada nastupaju hrvatski sportaši i s tribina viče „Ubi Srbina!“, uopće, kako ga u postupku profiliranja u tipično hrvatskog ustašofila i tipično hrvatskog imbecila nije nimalo omelo kinesko nacionalno podrijetlo.

Suočen s činjenicom da voditelj podružnice Prekršajnog suda zbunjeno šuti i blijedo ga gleda, advokat B. I. odlučio je ponoviti pitanje:

„Jeste li dakle moga klijenta prognali iz Hrvatske zato što je Kinez ili zato što je ustaša?“

„O čemu vi pričate, kolega?“ napokon je progovorio sudac. „Vaš je klijent kažnjen jer je na javnome mjestu pjevao ustaške pjesme, a to su pjesme – samo malo da vidim, tu piše, e da – ‘s neprihvatljivim porukama i sadržajem koje izazivaju mržnju i netrpeljivost’.“

„Pa zašto onda ni jednom Hrvatu što je pjevao pjesme ‘s neprihvatljivim porukama i sadržajem koje izazivaju mržnju’, a pjevale su ih tisuće u tisućama raznih prilika, nikada nije usfalila ni dlaka s glave, a kamoli da bi bio izgnan iz Hrvatske?“ zajapurio se odvjetnik.

„Zašto to mene pitate, kolega? Ja samo vodim ispostavu Prekršajnog suda u ovoj vukojebini. Što vi od mene hoćete?“

„Hoću odgovor na jednostavno pitanje: zašto je zbog veličanja ustaštva u Hrvatskoj dosad najebao samo jedan Kinez, ako među Hrvatima ustaša ima ko Kineza? Ispada da je Hrvatska jedinstvena po tome što u sudskom progonu pobornika rasne teorije primjenjuje rasne zakone. Ispada da se ustaštvo čuva kao zaštićeno nacionalno dobro kojim se nekažnjeno smiju služiti isključivo Hrvati, dok je strogo zabranjeno da ga propagiraju pripadnici drugih nacionalnosti. Kakav je to odnos prema drugima i drugačijima?“

„Kolega!“ bijesno je frknuo sudac. „Vaš je branjenik kažnjen jer je kršio zakon. Širenje fašističke propagande je zakonom zabranjeno. Znači, pišite žalbu i nemojte me zajebavati! Trebam li vas podsjećati da su antifašističke vrijednosti zapisane u Ustavu ove zemlje?“

„Oprostite, ali ako ste odlučili svoju privrženost antifašizmu dokazivati na jednom Kinezu, zar to nije napadno rasistički? Ili, da budem precizniji, napadno ustaški?“

„Što je ustaško u kažnjavanju nekoga tko pjeva ustaške pjesme?!“

„Pa to što ga kažnjavate samo zato što je Kinez.“

„Insinuirate, kolega!“ zagrmio je sudac. „Grubo insinuirate! Da je vaš klijent samo Kinez, a ne i netko tko na javnim mjestima podiže desnicu i viče ‘Za dom spremni’, mi ga sigurno ne bismo prognali iz zemlje. Mi nemamo ništa protiv Kineza! Izrekli smo mu kaznu izgona zato što je ustaša!“

„A zašto onda istom kaznom ne udarite i na ustaše koji su Hrvati?“ lukavo je zakreštao advokat. „Zašto kaznu izgona ne izreknete Thompsonu, koji počinje svoje koncerte ustaškim pozdravom, a tisuće u publici mu odzdravljaju? Zašto ne prognate iz Hrvatske Božidara Alića, koji vlastito dijete vježba da uzvikuje ‘Za dom spremni’ i onda tu snimku širi po društvenim mrežama? Zašto izgonom ne kaznite predsjednicu Republike koja…“

„Dobro, pa ne možemo Hrvate osuđivati na izgon iz Hrvatske“, pobunio se sudac. „To bi bilo apsurdno. Oni se ionako masovno iseljavaju. Hoću reći, ne treba im sud da odu odavde. Demografska situacija je katastrofalna.“

„Znam, ali ovako se pokazuje da je osoba kineske nacionalnosti ne samo idealni, nego i jedini objekt za demonstraciju hrvatskog antifašizma. A to znači da je osnovna odlika hrvatskog antifašizma – rasizam. I da je Zakon o remećenju javnog reda i mira, kada se spusti na nivo prakse, klasičan rasni zakon.“

„Dajte, kolega!“ opet je planuo sudac. „Pa ne možete nas optuživati da smo rasisti zato što osuđujemo ustašu. To je bizarno!“

„Osuđujete Kineza!“ inzistirao je odvjetnik. „Da je ovaj ustaša Hrvat, ne biste ga osudili, to je sasvim jasno. Jedini nepoželjni ustaše u ovoj zemlji su oni s kosim očima. Vidite da se i novine šegače s vašom odlukom.“

„Boli me kita za žutu štampu!“

„Eto, imate rasne predrasude i prema medijima.“

„Dosta, kolega!“ presjekao ga je sudac. „Kako ne razumijete da ne možete jedan konkretan predmet na taj način razgraničavati i selektivno promatrati? Ne možete uopće postavljati pitanje je li vaš branjenik kažnjen zato što je Kinez ili zato što je ustaša. Svaki je slučaj jedinstven i cjelovit. Sve se uzima u obzir!“

„Ako je tako, možemo li zaključiti da je moj klijent po antifašističkoj liniji osuđen kao ustaša, dok je po rasističkoj, preciznije po ustaškoj liniji osuđen kao Kinez? A kad se te dvije linije sjedine, zna se što to znači.“

„Što to znači?“

„Znači da ovaj sud, kao slika i prilika ove države i njene službene politike, stoji na kursu antifašističkog ustaštva. Odnosno ustaškog antifašizma, kako vam je draže.“

„To su fiškalski trikovi, kolega! Jeftine dosjetke. Hajdete vi lijepo pisat žalbu, a mene prestanite zajebavati. Imam posla.“

„Jeste li razmišljali što će biti s mojim klijentom kada napusti Hrvatsku?“ vadio je zadnje karte iz rukava odvjetnik. „Vaša bi mu odluka mogla doći glave. Nadam se da vas ne moram podsjećati što radi komunistička Kina takvima kao što je on.“

„Eto, konačno ste iznijeli jedan razuman argument…“ zamislio se sudac, djelujući iskreno zabrinuto.

„Trebamo li uvjerenoga hrvatskog ustašu, makar bio kineskog podrijetla, bacati u ralje velikosrpskog režima u Pekingu?“ hvatao se za slamku advokat.

„Pa što da radim s tim ustašom?“

„Možete li ga izgnati negdje, a da ne napušta Hrvatsku?“

„Na primjer gdje?“

„Na primjer u Jasenovac.“