(Ra)stezanje regionalnih napetosti

Na koncu, Milanović je istakao kako BiH, ukoliko stvarno želi naprijed mora razviti okvir koji će jamčiti ravnopravnost triju konstitutivnih naroda, uključujući i prava svih njenih građana, kao da ne želi vidjeti: koliko god da (do)sadašnja izborna praksa nije korektna i generira krizu, ona je legalna, jer Ustavom je zajamčena.

Kako bi se ovo neodrživo stanje prevladalo, Milanović zagovara da se što hitnije, a svakako prije izbora 2022, preispitaju izmjene izbornog zakonodavstva, spriječi novo bošnjačko preglasavanje Hrvata, te se tako konstitutivnim narodima BiH omogući da stvarno biraju svoje predstavnike na svim političkim razinama.

On dobro zna kako je održivost koncepta konstitutivnih naroda, posebice nakon presude Europskog suda za ljudska prava, naravno radi se o slučaju Sejdić-Finci iz 2009, krajnje porozna, budući se spomenutom odlukom traži da se i nekonstutivnim narodima omogući kandidiranje na izborima za člana Predsjedništva BiH. Ali, ni Vlada Andreja Plenkovića, niti Milanović, a sve u želji kako bi se prikazali što većim zaštitnicima Hrvata u BiH, ne smatraju kako su odluke ESLJP neupitne; već ih (ne)svjesno ignoriraju oduzimajući međunarodnom zakonodavstvu prioritet nad unutrašnjim zakonodavstvom, iako to jasno proizilazi iz svih akata i obveza koje su potpisali i preuzeli.

Daytonski politički okvir koji je i osmišljen kako bi se ratni sukob zaustavio i preusmjerio na političko polje danas nikome od ključnih aktera u BiH ne odgovara; Bošnjaci susjedne zemlje (prije svega Srbiju i RH kao garante Daytona) optužuju kako svojim uplitanjem u unutrašnje stvari destabiliziraju zemlju; Republika Srpska u Srbiji Aleksandra Vučića vidi jamca svoje opstojnosti, ne shvaćajući da je sama sebi po svom konceptu nastanka, kao i zahvaljujući liku i djelu Milorada Dodika najveći neprijatelj, dok hercegovački Hrvati Zagreb doživljavaju kao svoj glavni grad, a u Sarajevu vide same neprijatelje.

Problem je i u tomu što Bošnjaci kao najbrojniji narod u državi, ali i najveća žrtva ratnih 1990-ih godina još uvijek nisu u stanju ponuditi politički model kojim bi privukli i Hrvate i Srbe zajedničkoj državi, već ih svojim nerealnim potezima guraju od sebe, prije svega Hrvate u zagrljaj Srba, a ova novostvorena osovina Mostar – Banjaluka pod vodstvom dvojca Dodik – Čović (sumnjiva morala i kompromitantne prošlosti), nešto je najsramnije i najciničnije što bi se uopće moglo zamisliti.

A, to su blagoslovili u Beogradu i u Zagrebu; Milanović je tek nedavno primio bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića, dok je do susreta s Dodikom došlo još prije godinu dana, na samom početku predsjedničkog mandata, što govori sve o silnicama i preferencijama hrvatske politike.

Hrvatima ne trebaju neprijatelji, sami sebi su dovoljni.

Srpski i hrvatski svijet kako vidimo jedan drugome ne predstavljaju nikakvu zapreku, jer zapravo to su načini da se i u Hrvatskoj i u Srbiji skrene pozornost sa suštinskih, domaćih političkih problema koji opterećuju obje države.

Usprkos svim silnim nebuloznim Dodikovim prijetnjama o odcjepljenju RS od BiH, ili ovim najnovijim kako će povući suglasnost o formiranju zajedničke vojske, Milanović iako ove izjave naziva komičnim, ipak za njih nalazi opravdanje; na koncu radi se o Čovićevom prijatelju i savezniku hercegovačkih Hrvata.

Milanović smatra da je Dodik taoc situacije u RS i napominje kako tamo postoje i radikalniji elementi od njega.

Vjerovatno da postoje, ali oni nemaju moć i ni izdaleka nisu tako opasni kao Dodik koji je uz to servilni eksponent i glasnogovornik Vučićeve velikosrpske ideje upakirane u sintagmu srpski svet, koja cijelu regiju iznova može gurnuti u sukobe nepredvidljivih razmjera i posljedica.

Nakon govora na Skupštini UN u New Yorku Milanović je svojom izjavom šokirao i domaću i međunarodnu javnost rekavši kako je on na neki način i predsjednik svih Hrvata, pa i onih u BiH, ujedno se upitavši u čije ime i s kojim mandatom je u UN došao Željko Komšić, iako on trenutno obnaša dužnost predsjednika Predsjedništva BiH.

Dakako, Komšić mu nije ostao dužan, prozvao ga je čovjekom opasnih namjera, gorim i od Vučića, uz napomenu kako između ideja srpskog i hrvatskog sv(ij)eta na izvedbenom planu nema suštinskih razlika.

Srpski svet ustvari podsjeća na ideje Slobodana Miloševića i Memorandum SANU, kako je to dobro uočio dr Tvrtko Jakovina, a Milanović se po uzoru na Franju Tuđmana sam, ničim izazvan zakitio titulom šefa svih Hrvata, pa ma gdje oni bili, dakako svjestan da time agresivnom Vučićevom srpskom svetu suprotstavlja svoj navodno defanzivni hrvatski svijet koji bez ogleda na sve, povjesno nije bez teritorijalnih ambicija, iako mu je danas oštrica primarno i prije svega usmjerena prema položaju srpske manjine u RH.

Samo dan ranije na Columbija sveučilištu, Milanović se u svom predavanju dotakao i srbijanskog predsjednika Vučića nazvavši ga i to s punim pravom „jednim od najvećih radnih huškača 1990-ih“ i da je upravo on najveća zapreka na putu približavanje Beograda EU.

Međutim, veliko je pitanje koliko je Vučiću danas stvarno i stalo do europskih integracija ili samo zavlači vrijeme svjestan da u Bruxellesu s njim ne računaju dugoročno.

Znajući da je Balkan sustav spojenih posuda gdje se nacionalističke tenzije i požari gase benzinom, kako to danas i čini Vučićev režim koji je gušenjem demokracije, slobodnih medija, negiranjem ratnih zločina (p)ostao glavnim izvorom nestabilnosti u regiji; u strukturama EU su potpuno svjesni da se s njim mora pregovarati, ali da im je on i glavni adut u budućoj, regionalnoj raspodijeli karata, koji najbolje mogu iskoristiti, upravo igrajući na očevidnu slabost njegove naizgled čvrste pozicije, prisiljavajući tako Beograd na prihvaćanje kosovske realnosti.

A, Milanović umjesto da se nametne kao neka vrsta posrednika u tim pregovorima, forsira sukob koji se lako može obiti o glavu hrvatskim Srbima, ali i vojvođanskim Hrvatima.

Uostalom, na sličnoj agendi, Albanci grade svoju ideju (veliko)albanskog svijeta, a ideja hrvatskog svijeta od Tuđmana, preko Karamarka do danas, posebice favorizirana kod desničara iz Domovinskog pokreta (koji Milanovića odnedavno uzdižu u nebesa) za cilj prvenstveno ima što je moguće čvršće stezati omču oko srpske manjine u RH u kojoj donedavna Škorina ekipa, uključujući i tzv. suvereniste, vidi samo eksponente Vučićeve agresivne, velikosrpske politike koja je još od Karađoređevića radila i uvijek će raditi o glavi Hrvatima i samostalnosti hrvatske države. Stoga, etnički čista Hrvatska jedino je stabilna Hrvatska.

Velikosrpski desant na Crnu Goru, stalna Vučićeva potpora Dodiku u sustavnom podrivanju vlastite države, koju stalno i otvoreno negira, iako je član najvišeg državnog tijela BiH, kao i Vučićeva izmišljotina o novom svesrpskom prazniku (Dan srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave), uz patetične najave o izgradnji novog svesrpskog svetišta srpskim žrtvama (Memorijalni centar Jasenovac na prostoru Donje Gradine), nasuprot Bogdanovićevom Kamenom cvijetu, sve su to nova pakovanja starog nacionalističkog velikosrpskog homogeniziranja koja samo pokazuju i dokazuju kako se u Beogradu od Miloševića do danas malo toga izmjenilo.

Ako jest, onda svakako na gore. Sve se to događa dok su odnosi u regiji, posebice između RH i Srbije krajnje nategnuti, a još će, na žalost, zadugo takvi i ostati.

Hrvatska, koja bi kao članica EU trebala doprinostiti europskoj orijenaciji susjednih zemalja, na tom polju ne čini ništa uvjerljivo; naprosto se još nije u stanju osloboditi nasljeđa rata i nacionalističke patetike.

Umjesto da Milanović, ako to već nije u stanju ili ne želi učiniti Plenković, definira novu aktivnu politiku prema susjedima, kao i prema srpskoj manjini u RH, on postojeća krizna žarišta u BiH, Vojvodini, Kosovu, Crnoj Gori, Sjevernoj Makedoniji nalik ugaslim vulkanima koji se uvijek brzo i (o)lako mogu aktivirati i eruptirati, koristi više za vlastitu promociju, nego za stvarno saniranje krize.

Umjesto što Milanović gubi vrijeme u prepucavanju s Vučićem, kojemu je vrijeme trajanja u biti isteklo, a da on toga još nije, ili ne želi biti svjestan; umjesto da u BiH ne pogoduje samo političkom vodstvu HDZ i kroz prizmu Mostara tumači bosansko pitanje, a još manje da igra na pogrešnu kartu danajskog saveza Čović – Dodik, što je stalni izvor neuspjeh hrvatske politike, hrvatski bi predsjednik trebao ponuditi jasno definiranu političku agendu u kojoj umjesto proizvodnje neprijatelja traži saveznike i inzistira, ne samo deklarativno, podjednako u vanjskoj i u unutrašnjoj politici, na promociji europskih civilizacijskih vrijednosti.

Međutim, on to ne čini, ili ne čini u dovoljnoj mjeri.

Zašto?

Pa, tako se lakše i sigurnije dobivaju politički poeni i izbori; oportunije je ugostiti crnogorskog predsjednika Milu Đukanovića koji ima legitimitet, ali ne i kredibilitet i tako slati poruke kako RH podržava crnogorsku naciju i državu, umjesto da je to isto (u)činio, ali bez prisustva čovjeka čija se (po)ratna prošlost u suštini malo u čemu razlikuje od Vučićeve.

Lakše je žestokom retorikom i provokativnim eskapadama fascinirati javnost negoli strpljivim, upornim, svakodnevnim p(r)omicanjem malih, ali životno bitnih stvari činiti dobro za napredak vlatite države i regije.

Masaryk i Havel bili su predsjednici male države i malog/malih naroda, ali su se svojim stavom znali nametnuti svijetu i svijet ih je istinski respektirao.

Milanović možda ima taj politički potencijal, ali ne i njihove intelektualne kapacitete i moralne kvalitete, a povrh svega nije dovoljno strpljiv i predan da bi na tom putu gradnje mira i pristojnog suživota (is)trajao.

A imao je i usprkos svemu još uvijek ima veliku šansu, jer političke karte u regiji su tako izmješane da bi upravo on, najviše on, da igra hrabro i pošteno, polučio najbolji i za sve najkorisniji rezultat.