Rat se uvijek vraća kući

Nije baš po volji, ali… U busu zove Milka iz Leskovca da kontaktiram nekog iz Jukoma radi tužbe zbog vekne hljeba od 50.000! Eto, tokom kućnog pritvora, u Vlasotincu, muškarac 65+ odnio veknu kući pod miškom, nasrnula na njega policija, odvela ga u MUP i imao je da bira: ili 50.000 dinara kazne ili zatvor! I pozvao ženu da plate kaznu… Jedan od primjera nastavka ratnog sistema srpskog režima – nekad konc-logori za ljude drugačijeg imena i nacije, danas kućni pritvor za stare pripadnike/ce vlastite nacije. Rat se uvijek vraća kući…

U ŽUC-u frka, graja – nas pet-šest osmišljavamo uličnu akciju Stop rasizmu – povodom Međunarodnog dana borbe protiv rasizma. Ove godine biće protiv rastuće albanofobije u Srbiji – smišljamo akciju, banere, slogane, treba sve uraditi a dotad imamo sijaset posla/događanja. Navikli smo da desničarske grupe govore ono što režim misli a sad novi trendovi – njegovi najviši predstavnici javno koriste rasistički termin Šiptar! I sud to smatra slobodom izražavanja odbacujući tužbe albanske zajednice, čime se legalizuje institucionalizacija govora mržnje u Srbiji! Iz Autonomnog ženskog centra drugarice šalju saopštenje za 8. mart, koje smo dopunile i poslale natrag.

Subota, 6. mart: Idemo u Novi Sad kod Svenke Savić, žene koja je u našoj feminističkoj zajednici – akademskoj i aktivističkoj – decenijama neprekidno prisutna dijeleći znanje, strast, uvjerenja… Nas petnaestak se okupilo kod naših solidarnih drugarica IZ KRUGA Vojvodina na debati o istorijatu razvoja Ženskih studija u Srbiji, sa kritičkim osvrtom na pređeni put itd. Svenka iznosi impresivne cifre – hiljadu žena je prošlo kroz programe ŽS, a koliko njih su postale aktivistkinje? Koliko ih je kooptirala vlast? Da li je to znanje elitističko, da li smo uspele da ublažimo jaz između akademskog i aktivističkog? Zatim je predstavljeno istraživanje Ženskih studija iz Novog Sada Šta žene 65+ ne mogu danas u Srbiji? – kućni pritvor za generaciju 65+ se nastavlja u staračkim domovima a sve u ime zaštite zdravlja, a to ima i rodnu konotaciju – najviše pogađa penzionerke. One su „garant opstanka porodice, izdržavaju nezaposlene u porodici“ (Svenka), a sad su „svedene na potrošnu robu i suvišna bića“. Na kraju se dogovaramo o narednim akcijama. Uveče, još jedno Vučićevo perverzno obraćanje u sadejstvu sa Vulinom – zastrašivanje, izbezumljivanje, patetično cmizdrenje, kinjenje…

Nedelja, 7. mart: Šetnja Zemunskim kejom, uživamo u ćaskanju, nabavili piće, sjeli na klupice kod Radeckog. Dragan nas obavještava o inicijativi za borbu za očuvanje naše Prvomajske. Režim hoće da ulicu nazove po četničkom koljaču popu Đujiću! Učenik Aleksandar (Vučić) čini na volju svom učitelju kojem je navedeni četnički koljač onomad dodijelio zvanje četničkog vojvode. I režim, a nažalost i dobar dio opozicije, diči se koljačima iz Drugog svetskog rata i zločincima iz 1990-ih, a sad se usuđuju da ukinu sjećanje na Međunarodni praznik rada i na sve što podsjeća na radnička prava! Fahro priča da narod u Novom Pazaru neće baš da se pelcuje, kažem mu da to baš ne valja, da je bolje i da prime troduplu vakcinu nego da im AV dođe u čaršiju da se pelcuje i da ih izbezumljuje! Iz Nikšića mi sestra javlja da litijaške pravoslavno-fundamentalističke horde nasrću na grad pred izbore 14. marta.

Ponedeljak, 8. mart: Međunarodni dan ženske solidarnosti – aktivistkinje širom svijeta čine vidljivom svoju povezanost izvan i iznad svih državnih granica i podela… Nažalost, zbog pandemije sve se uglavnom odvija virtuelno. U Fondu za humanitarno pravo učestvujem na odličnom panelu o tranzicionoj pravdi, s fokusom na seksualne zločine u ratu. Svjedoče o borbi fantastične aktivistkinje: Marina iz Kolumbije, sa kojom već 20 godina drugujemo, Ajna iz BiH, Galuh iz Istočnog Timora i ja. Kontinuum seksualnog nasilja nad ženama u ratu i u miru! Pada mi na pamet onaj Aleksić: jednom arkanovac – uvijek arkanovac. Nekažnjeno silovali po Vukovaru, potom u Beogradu. Rat se uvijek vraća kući…

Osmi mart je i dan borbe za radna prava žena a danas su u Srbiji radnice svedene na ropsku radnu snagu, izložene nemilosrdnoj eksploataciji, ucjenama, seksualnom zlostavljanju. Režim se razmeće brojem žena na pozicijama moći – marketinški trikovi u vidu premijerke lezbejke, patrijarhalni ukrasi – partijske vojnikinje odabrane po kriterijumu lojalnosti šefu, obesmišljavaju učešće žena u politici.

Uveče u Bitefu gledam, povodom 8. marta, predstavu „Majke“ Hleb teatra – prizori mučne opresivne materinske uloge koja, srećom, proizvodi pobunu protiv rađanja za državu, naciju, crkvu…

Utorak, 9. mart: Preskakačice balkanskih zidova, neposlušne patrijarhatu, očevima nacija… svjedočimo povodom 8. marta o ženskom mirovnom aktivizmu devedesetih: Nela iz Zagreba, Nuna iz Sarajeva, Igo iz Prištine, Lepa i ja iz Beograda – i predratne i antiratne i vječne drugarice. Organizovala naše drugarica iz Peščanika, Kruševac. Onda redovni radni sastanak u ŽUC-u. Uz našeg Protu (Škart) dogovaramo definitivan scenario za antirasističku uličnu akciju jer ulica je naše radno mesto što kažu škartovci. Pripremamo i kampanju protiv uvođenja vojnog roka. „Predstavnici režima, saučesnici i akteri u ratovima 1990-ih, zaboravljaju da je ogroman broj muškaraca odbio da bude sveden na topovsko meso za osvajačke pohode i da na to neće pristati ni danas radi militarističkih pobuda režima!“, navodimo u letku. Uvijek me najdublje dirne jedina Bajagina pjesma koju slušam – Moji su drugovi biseri rasuti po celom svetu… S našim dezerterskim drugarima iz devedesetih, rasutima po Londonu (Bojan), Sijetlu (Stevan), Minhenu (Sićko), Meksiku (Igor) i drugim mjestima, održavamo kontakte. Dogovaramo se da učestvuju na sastanku Mreže u martu, na predstavljanju epohalnog djela istorije u senci Hronika kraljevačkog panka Vojkana Trifunovića. Knjiga je omaž anarho-pankerima, antimilitaristima – dezerterima/prigovaračima savesti, sa kojima smo zajedno špartali po Srbiji za pravo na prigovor savesti, priznato 2003.

Sreda, 10. mart: Još jedna trodnevna naporna onlajn konferencija u okviru regionalnog projekta Jačanje žena pogođenih ratnim seksualnim i rodno zasnovanim nasiljem na Zapadnom Balkanu – za kulturu priznavanja i pomirenja.

„Sreda u ŽUC-u“ – posvećena je našoj Zagi pod naslovom Živeti protiv struje: Život i rad Zagorke Golubović (8. mart 1930 – 13. mart 2019). Zagorka, buntovna i beskompromisna naučnica, borkinja za demokratiju i socijalnu pravdu, antifašistkinja, naša solidarna drugarica…Tanja je čitala odlomke njene autobiografije Moji horizonti. Veče je bilo svečano i dirljivo.

Četvrtak, 11. mart: Dvadeset pet godina od smrti Biljane Jovanović – avangardne književnice, antiratne buntovnice, naše drugarice. Idemo na Novo groblje – Lino, Marijela, Nastasja, Nataša, Rada… Obišli smo i druge naše – Lazara, Miću doktora, Zagu… „Kao nikad u životu očekujem proleće (…) uvek mi se čini da je mama blizu“, pisala je Alja svojoj Marini Cvetajevoj. Proljeće je, a mi živimo u Srbiji, ali se radujemo jedni drugima i sjećamo se njihova neizbrisivog traga…

Autorka je mirovna aktivistkinja, suosnivačica i koordinatorka ženskog antiratnog pokreta „Žene u crnom“