Obojeno bojama rata: Kakvi su odnosi među bivšim državama SFRJ

Srbija: Nove stranice stare sadržine

Poništio je sve što je rekao u Beogradu! Bila je to tabloidna presuda predsedniku Crne Gore Jakovu Milatoviću izrečena 11. jula, dan nakon dvodnevne posete Srbiji. Povod je njegovo video-obraćanja na 28. godišnjicu genocida u Srebrenici. Usudio se, naime, da genocid nazove ne samo strašnim zločinom već baš tako – genocidom.

Da to nije eksces, potvrdilo se nekoliko dana kasnije kada je nešto što se zove država Srbija, na predlog direktora Bezbednosno-informativne agencije Aleksandra Vulina – odnedavno pod sankcijama SAD zbog pruske politike i sumnji na veze sa organizovanim kriminalom i trgovinom narkoticima! – obezbedilo za dve devojke iz Istočnog Sarajeva nastavak studija u Beogradu, uz stipendiju i obezbeđen studentski dom. NJihova „zasluga“ je što su istog tog 11. jula veličale Ratka Mladića putem društvenih mreža, uz zaključak jedne od njih je „neka smo vas pobili!“

Iako deluju nestvarno i „presuda“ Milatoviću i „pohvala“ studentkinjama bolje od bilo čega drugog objašnjavaju šta to škripi u odnosima Beograda sa bivšim republikama SFRJ, sa izuzetkom Severne Makedonije i Slovenije.

„Odnose između nekadašnjih jugoslovenskih republika najviše opterećuje ratno nasleđe iz devedesetih. Makedonija je iz Jugoslavije izašla bez rata, a kad je reč o Sloveniji bio je onaj kratkotrajni okršaj oko granice ‘Oni kao hoće da se otcepe, a mi im kao ne damo!’ Sve ostale republike su bile umešane u ratni sukob devedesetih“, kaže za Danas kopredsednik i jedan od osnivača Igmanske inicijative Aleksandar Popov.

Podseća da je posle demokratskih promena u SR Jugoslaviji i u Hrvatskoj u prvoj deceniji ovog veka započeo proces normalizacije međusobnih odnosa izvinjenjima i odavanjem pošte i tuđim žrtvama u ratu: „I sam narativ političara, ali i u medijima je bio drugači, išao je više u pravcu obnove razumevanja i poverenja. Stvari su krenule nizbrdo u prvoj polovini prošle decenije kada su na vlast u Srbiji i Hrvatskoj došle političke opcije koje su bile na vlasti i devedesetih, za vreme ratova. U Srbiji čak i personalno. Tada je krenula oštra retorika i međusobni odnosi su korišćeni za unutrašnje političke svrhe. To je posebno izraženo za vreme obeležavanja nekih godišnjica iz ratova devedesetih.“ I, naravno, Jasenovca.

Valja se prisetiti i da je u prvim danima naprednjačke vladavine bilo naznaka otopljavanja odnosa. U Zagrebu su 2013. boravili su i predsednik i premijer Srbije Tomislav Nikolić i Ivica Dačić, a iste godine i predsednik i premijer Hrvatske Ivo Josipović i Zoran Milanović odvojeno su posetili Beograd. Premijer Srbije Aleksandar Vučić prisustvovao je 2015. inauguraciji Kolinde Grabar Kitarović, koja je dve godine kasnije uzvratila, a i sastali su se u više navrata.

I uvek su „okretali novu stranicu“, tako žestoko da smo na kraju, kaže Popov, došli na nivo odnosa koji je neodoljivo podsećao na rane devedesete.

Pri čemu, ono što ponekad glavešine prećute – tabloidi u njihovoj službi rastrube.

Nedavna prva zvanična poseta hrvatskog premijera Andreja Plenkovića Srbiji trebalo je da demonstrira novo otopljavanje odnosa, ali sama činjenica da Plenković i nije stigao do Beograda svedoči da je dilema Popova „pitanje je koliko će to trajati“, na mestu.

Uprkos tome što su zajedno otvorili u Subotici Hrvatsku kuću Maticu, premijer Hrvatske i premijerka Srbije Ana Brnabić kao da nisu bili na istom mestu.

Slično je i na relaciji Beograd-Sarajevo, a izvesno da slučaj studentkinje neće pomoći revitalizaciji odnosa. DŽaba su onomad Knez Mihailovom špartali Bakir Izetbegović, Dragan Čović i Mladen Ivanić sa Aleksandrom Vučićem – ni partija šaha Izetbegović-Vučić, pa ni kasnija zajednička sednica dve vlade, nije promenila ništa ključno iako su i one zapečaćene zakletvom „okrenuli smo novi list“.

„Zapravo, suština cele priče je što ni jedna strana nije spremna da se na pravi način suoči sa prošlošću, nego, naprotiv, ide se na reviziju ne samo novije istorije, nego i Drugog svetskog rata. Tako se rehabilituju kolaboracionisti, a kad je reč o devedesetim osuđeni ratni zločinci se proglašavaju za heroje, pa i dobijaju svoje murale po mnogi gradovima. Nespremnost za suočavanje sa prošlošću u Srbiji govori zapravo o nespremnosti glavnih političkih vođa da se suoče sa sopstvenom odgovornošću za ono što se dešavalo tokom rtova devedesetih godina prošlog veka“, kaže Popov.

Na pitanje da prokomentariše posetu Jakova Milatović on da je dala tačno onoliko koliko se u ovom trenutku moglo očekivati: „Pošto je to bila prva poseta jednog crnogorskog predsednika otkako je Vučić predsednik, poenta je bila na normalizaciji međusobnih odnosa. Tako je dogovoreno da se konačno, posle tri godine razmene ambasadori, a od drugih značajnijih stvari potvrđen je dogovor koji je postignut još prilikom prve i jedine Krivokapićeve zvanične posete Srbiji da se održi zajednička sednica dveju vlada. Ovde je izostalo ono što bi bio najznačajniji barometar novih odnosa, a to je ulazak Crne Gore u Otvoreni Balkan što je Milatović najavljivao još u kampanji.“

Milatović je, smatra Popov, „za sada trudi da balansira između politike koja neće potpuno razočarati deo prosrpski orijentisanog biračkog tela, koje mu je dalo značajnu podršku prilikom izbora i na predsedničkom i na državnom nivou, ali isto tako neće razočarati njegove sponzore u Evropskoj uniji. Kada se formira nova crnogorska Vlada biće jasnije u kom pravcu će ići dalji odnosi između dve zemlje.“

Da imperija olako uzvraća udarac pokazao je Vučić nekoliko dana kasnije javnom osudom „nove crnogorske vlade u kojoj nema Srba“, premda i sam zna da dogovori o novoj vladi nisu ni počeli formalno. No, ekspresno su isti oni tabloidi imenovali sve resore i ministre, uprkos javnom obećanju usred Beograda da „Srbija neće stati ni na senku Crnoj Gori“.

Zapravo, kad se sumiraju odnosi u četvorouglu Beograd-Zagreb-Sarajevo-Podgorica, kom valja dodati Prištinu i Banjaluku – jasno je da su obojeni ratnim bojama.

Problemi sa kojima su postjugoslovenske državice izašle iz ratnih sukoba, bar iz Beograda gledano, nisu daleko odmakli. O tome plastično govori riplijevski podatak da Srbija i Crna Gora nemaju dvojno državljanstvo premda se više od trećine crnogorskih državljana izjašnjavaju kao Srbi. Nema ni zajedničkih graničnih prelaza, ni platnog prometa, iako su privrede i ljudi dve zemlje upućeni jedni na druge.

Sa Hrvatskom i BiH nisu regulisane granice, a nisu ni pobrojane žrtve i nestali, niti su regulisana prava izbeglica, premda su Beograd i Zagreb potpisali niz deklaracija o rešavanju spornih pitanja.

BiH: Ruka pomirenja umjesto sjemena mržnje

Poruka reisu-l-uleme Islamske zajednice u BiH Huseina ef. Kavazovića upućena ovog 11. jula iz Srebrenice ostavlja nadu da je tešku zajedničku prošlost iz posljednjeg rata moguće prevazići i krenuti dalje uvažavajući svaku žrtvu.

Uslov za to je, kako je rekao, da istina pobijedi, „a ta istina će biti blagotvorna za sve nas, kako porodice žrtava, tako i one iz čijeg je naroda ovaj genocid planiran, izvršen i do danas skrivan“: „Ne mogu kazati da neke katarze nema, ali je to jako tiho, a s čime ćemo dočekati 30. godišnjicu, to je sada pitanje.“

Vladika Grigorije, episkop srpske pravoslavne eparhije diseldorfske i njemačke, nakon sramnog koncerta ispred crkve u Srebrenici na dan dženaze srebreničkih žrtava, kaže da je važno da jedni drugima kažemo „oprosti“, kao što je on onomad osjetio potrebu da učini u dubrovačkoj katedrali, što je odmah naišlo na istovjetan odgovor tamošnjeg biskupa.

I izvinjenje direktora Memorijalnog centra Srebrenica dr. Emira Suljagića Menachemu Z. Rosensaftu, predsjedniku Svjetskog jevrejskog kongresa, koji je učestvovao na skupu, za zločine koje su pripadnici dijela njegovog naroda kao članovi Handžar divizije počinili u Drugom svjetskom ratu na Jevrejima snažna je gesta u tom pravcu.

Bilo bi dobro da je izvinjenje upućeno i zbog zločina koje su ove sluge nacista i ustaškog režima počinili nad Srbima, jer je njih je bilo najviše. Nažalost, zbog ovog čina Suljagić, koji je u genocidu ostao bez oca, brutalno je izvrijeđan na društvenim mrežama.

Posle ukopa 30 žrtva i dženaze stradalima, državni poslanik i dugogodišnji član kolegija Instituta za nestale osobe BiH Amor Mašović kaže da je dobro što se svake godine sve manje žrtava genocida ukopava „što ukazuje da je veliki broj ubijenih u genocidu našao svoj smiraj u Potočarima“. Ono što nije u redu, ističe Mašović, da mnogi nisu pronašli najmilije.

Uvjeren je da se masovne grobnice i danas prekopavaju. Pozvao je politički vrh Republike Srpske, obavještajne službe i učesnike rata da podijele informacije o mjestima na kojima se nalaze grobnice istakavši da je, ipak, teško očekivati da će se to desiti jer predsjednik RS-a Milorad Dodik negira i psuje genocid.

Dan kasnije, 12. jula, u selu Zalazje, obilježena je 31. godišnjica od ubistva 69 srpskih civila i vojnika na Petrovdan 1992. u srebreničkim selima Sase i Zalazje i bratunačkim Biljača i Zagoni, koje su počinili pripadnici Armije BiH pod komandom Nasera Orića, koji tvrdi da je sudski dokazao svoju nevinost.

Deset ubijenih je slučajno ekshumirano tokom traženja nestalih srebreničkih Bošnjaka, a deset nestalih Srba još nije pronađeno. Članovi porodica ubijenih govore da su izgubili nadu da će ovaj zločin biti kažnjen i da će biti pronađeni svi nastradali.

Gotovo istovjetne priče mogu se čuti tokom komemoriranja svim žrtvama rata u BiH. Još se recimo traga za 17 žrtava zločina koji su 9. septembra 1993. u selu Grabovica između Jablanice i Mostara izvršili pripadnici Armije BiH ubivši 33 hrvatska civila.

Nisu pronađeni ni posmrtni ostaci svih žrtava ratnog zločina u Ahmićima, gdje su bojovnici HVO-a predvođeni još jednim haškim osuđenikom Darijom Kordićem, koji danas izjavljuje da bi sve isto ponovio, 16. aprila 1993. ubili 116 bošnjačkih civila.

Stratišta i nekažnjenih zločina prepuna je Bosna i Hercegovina. Stalno i neminovno vraćanje u ratnu prošlost teško pritišće ovu zemlju. Zločini i genocid se negiraju, pa nije onda ni čudo kada neki mladi ljudi, rođeni poslije rata, slave ratne zločince poput Mladića, kao što je to uradila nesretna studentica sarajevske kriminalistike.

Pokušavaju nas podijeliti i tablama na ulazima u Sarajevo i Istočno Sarajevo. Na tablama kojima se želi dobrodošlica u Sarajevo ispod olimpijskih krugova ispisano je da ulazite u grad koji je 1.425 dana bio pod opsadom.

Odgovor je nedavno stigao iz Istočnog Sarajeva gdje su postavljene nove table kojima vas se, također uz dobrodošlicu, obavještava da ulazite u „grad 157.000 Srba koji su morali napustiti Sarajevo“. Kantonalne vlasti su ovih dana u pratnji policije uklonile jednu od tabli jer je „postavljena na području Kantona Sarajevo“.

Gradonačelnik Istočnog Sarajeva LJubiša Ćosić, protiv kojeg je gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić najavila podnošenje krivične prijave Sudu BiH zbog izazivanja nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti, traži povrat table i govori da je ovo idealna šansa da se utvrdi gdje je entitetska linija. Karić i Ćosić umjesto zajedničkih gradskih projekata Sarajlijama nude novo sjeme razdora. Život ipak teče dalje, a Sarajlije svakodnevno prelaze iz jednog u drugi dio grada završavajući svoje poslove.

U memoarskoj knjizi „1941. – Godina koja se vraća“ (Fraktura, Srpsko narodno vijeće, Zagreb 2007.), publicista i povjesničar Slavko Goldstein, Sarajlija koji je najveći dio života proveo u Zagrebu, osvrćući se na teško razdoblje Drugog svjetskog rata i zlo koje se vratilo 90-tih godina, piše „kako smo među ostalim našim propustima očigledno predugo komemorirali samo žrtvama koje držimo našima i predugo šutjeli o žrtvama s one druge strane“. NJegova priča o dva sela u blizini Karlovca o tome najbolje govori:

„… Današnja općina Lasinja obuhvaća svega dva srpska sela – Sjeničak i Prkos. U ta dva sela, tijekom Drugog svjetskog rata, ubijeno je između 600 i 700 civilnih stanovnika i poginulo je oko 100 boraca partizanske vojske. Iz mjesta Lasinja i hrvatskih sela lasinjske općine tijekom istoga rata i neposrednog poraća ubijeno je oko 150 civilnih stanovnika i više je desetaka poginulo u redovima domobranske, partizanske i ustaške vojske. Među tim žrtvama odavno je prestao rat. Nije li već vrijeme da ih prestanemo komemorirati suprotstavljeno i odvojeno? Nisu sve to jednake žrtve niti su jednaki počinitelji, ali sa žrtvama bi trebalo prestati huškati, a počinitelje bi trebalo utvrditi i izdvojiti ih iz svih kolektiviteta – iz cijelih sela, cijelih pokreta i cijelih naroda…“

Vrijedilo bi poslušati mudrog Goldsteina.

Crna Gora: Uz EU i NATO susjedi su stup

Godinama unazad, Crna Gora nije bila prepoznata kao država čiji odnosi sa susjedima izazivaju veću pozornost međunarodne zajednice, uglavnom zbog fokusa na diplomatsko rješenje sporova, ali taj pristup je doveo i do toga da brojna pitanja nisu riješena decenijama.
Bivši ministar vanjskih poslova Đorđe Radulović za Vijesti ističe da su, pored EU i NATO, dobrosusjedski odnosi i regionalna saradnja treći stub crnogorske spoljne politike.

„U regionu isprepletenim brojnim bilateralnim sporovima i bremenitim nasleđem bliže i dalje istorije, možemo biti ponosni na činjenicu da sa svim susjednim državama, bez izuzetka, baštinimo dobre i sadržajne odnose. Slučaj Prevlaka ima svoje korijene u vremenima tokom i neposredno nakon raspada Jugoslavije, a traje već treću deceniju.

U međuvremenu, političke okolnosti od tog perioda su se na sreću značajno promijenile, Crna Gora i Hrvatska su bliske saveznice u NATO-u, dijeleći zajedničku sigurnost, a Protokol o privremenom režimu iz 2002. dobro funkcioniše.

Rješavanje pitanja Prevlake treba tretirati u duhu dobrosusjedskih odnosa i u skladu s Poveljom UN, kako je to, uostalom, i predviđeno Sporazumom o normalizaciji odnosa SRJ i Hrvatske još iz 1996. godine“, smatra Radulović.

Odnos Crne Gore i Srbije je mnogo zanimljivije pitanje i za domaću i za regionalnu javnost, a aktuelizovano je nakon zvanične posjete novog predsjednika Crne Gore Jakova Milatovića Beogradu.

„Mišljenja sam da su tzv. zahlađenje, ali i ovo tzv. otopljavanje odnosa na relaciji Podgorica-Beograd samo deklarativni, jer se suštinski, sadržajno već godinama ništa u ovim odnosima značajnije nije mijenjalo. Pojavno da, suštinski ne.

Ni nakon nedavne posjete predsjednika Jakova Milatovića i prilično nedefinisanih i opštih poruka Aleksandra Vučića, nemam velika očekivanja da će se bilo šta značajnije promijeniti. Možda će se imenovati novi ambasadori, ali ne kao rezultat dogovora, već protoka vremena i izmijenjenih okolnosti“, komentariše za Vijesti poslanica Branka Bošnjak.

Bošnjak podsjeća i na slučaj Svetozara Marovića, nekada visokog funkcionera DPS koji je pobjegao u Srbiju i koja ga godinama ne izručuje: „Gotovo da sam sigurna da će i najpoznatiji bjegunac od pravde, Svetozar Marović nastaviti lagodan život i porodične biznise u Beogradu, jer nečiji ‘dilovi’ očigledno imaju jaču snagu od međudržavnih sporazuma, što je porazno.“

Bošnjak kaže da je u Srbiji ogorčenje zbog toga što je Crna Gora priznala Kosovo vitalnije nego nakon samog priznanja, a ona ga smatra opravdanim jer je „po javnom priznanju nekadašnjeg premijera Duška Markovića urađeno protivno volji više od 80 odsto građana Crne Gore“.

Ona smatra da je Crna Gora trebalo da bude pretposljednja zemlja koja će priznati Kosovo, prije jedino Srbije.

„Vrlo mi je znakovito što se baš sad prigovara za to, onima koji nijesu u tome učestvovali, a Đukanoviću koji je bio glavni akter se nikada to nije javno prigovorilo. I da ne zaboravimo onu nedavnu nediplomatsku, vrlo direktnu, oštru pa pomalo i uvredljivu reakciju Vučića na dobronamjerno ponuđenu ulogu Crne Gore kao medijatora za rješavanje eskalacije problema između Beograda i Prištine. Vučić očigledno voli ove igre vruće-hladno i vrlo često adresira otrovne strelice prema pogrešnim igračima, ali pitanje je da li njemu i iz kog razloga ta meta ipak prava. Ono što je dobro što te igre ne utiču značajno na odnose između građana naše dvije zemlje, i oni su dominantno prijateljski“, kaže Bošnjak.

S druge strane, zvanično nijesmo čuli ništa značajno i konkretno po pitanju eventualnih zajedničkih infrastrukturnih projekata, posebno saobraćajnih, ali drugih koji bi osnažili region i dali zamah u EU integracijama, jer put u EU ide preko susjeda. Velika je šteta po sve da se značajna sredstva EU, za jačanje infrastrukture i institucija, ne iskoriste zbog nedovoljne saradnje u regionu.

„Čini se da Vučić više voli da nezvanično, iza kulisa, posredno preko političkih predstavnika Srba u Crnoj Gori da utiče na političke ali i ekonomske tokove u Crnoj Gori, od miješanja u izborne procese do aspiracija prema energetskim potencijalima. Voli on ulogu tutora Srbima u regionu, a to mu izgleda i prolazi“, zaključuje Bošnjak.