Razgovori kralja Aleksandra i Ivana Meštrovića

Moja je žena rekla Vukoviću da me nema i da sam, valjda, pošao u kavanu. Budući da me nije našao u kavani, vratio se opet da pita kuda običavam izaći šetati. Sreli smo se na Kipnom trgu.

– Gospodar me, evo, po drugi put poslao da vas pronađem. Zove vas da odmah dođete k njemu.

– Nisam odjeven, gospodine generale. U radnom sam odijelu preko koga imam, evo, samo zimski kaput.

– Ja imam naređenje od gospodara, da gdjegod vas nađem, pa ma kako bili obučeni, da odmah dođete. Ne znam što mu je tako žurno.

– Dobro, generale, kad je naređenje, moraju slušati i oni koji nisu u uniformi, a naziv „gospodar“ vama Crnogorcima laglje pada. Nekako vam je familijarnije.

– Pa da i vi ostali od nas nešto prihvatite, smijao se je Vuković.

Ovoga puta Kralj je izgledao miran, ali nešto zamišljen i turoban.

– Vratio sam se, evo, s Bleda i noćas putujem u Beograd. To ni ovi oko mene još ne znaju. Zvao sam vas da razgovaramo otvoreno, kao obično, ali polako, makar odlazim. Prije ćemo sami, a poslije ćemo večerati, pa nastaviti. Neće biti nikoga, osim nas dvojice i kraljice. Ima ponešto, što se i nje tiče, ali o tome ćemo na kraju. Moja je uloga vrlo teška i pomalo se osjećam umoran, ali moram tjerati do kraja.

– Ja sam se nadao da ste se ovo par dana na Bledu odmorili.

– A, da, jesam! Još je gore kad sam sam. Neprestano mi idu po glavi ove naše poteškoće, pa ne mogu da spavam. Kažem, kad sam sam, a pitam se kad nisam sam. Vjerujte mi da se sve više osjećam sam. Sve manje vjerujem svojoj okolini. Svaki vuče na svoju, laskajući mi. Neke stvari pokazuju boljim nego su, a druge gorim. To rade isto tako oni iz Srbije, kao i ovo odovud. Eto, i ovaj Srškić me baš degutira. Ovamo, tobože, uzbuđen radi moje sigurnosti, a onamo, kažu, da je iste noći kad su mi kazali da je spreman atentat, lumpao u nekom lokalu do četiri izjutra. I to mi je predsjednik Vlade. Baš je balija. Je li istina da ga tako zovu Bosanci?

– Pa oni koji mu laskaju zovu ga od Bosne vezirom, ostali balija.

Kralj se nasmijao.

– A ja ga, velite, napravih velikim vezirom, smijao se kralj.

– Ma, eto, tako izgleda. Nu, ni sultani nisu mogli napraviti svakoga velikim vezirom. Mogli su im dati naslov i položaj, a veliki su bili samo oni koji su to bili po svojim djelima.

– Tako je! A mislite li da je zao?

– To ne mislim, nego prije, da je lakouman.

Kad je kralj, nakon toga, malo prorešetao svoje ministre, rekao mi je da nijedan nikoga ne predstavlja, te da ih uzima samo kao alat koji može po volji mijenjati, baš kao i ja svoj, kad tešem kakvu figuru…

– Da, veličanstvo, ali se kamen ne može tesati instrumentima za ilovaču, pa ni željenim dlijetom, ako nije prekaljeno.

– A zar su mi gvozdeno oruđe vođe političkih stranaka i zar to prekaljeni karakteri? Oni prave samo svoje osobne i stranačke kombinacije, a država i njezini velik i problemi su im sporedni. Ja mogu, kad god hoću, svakoga od njih dobiti u Vladu. To bi svaki od njih uradio radi osobne koristi, a eventualno, da kod toga unese u Vladu i svog stranačkog trojanskog konja. Jedini su Trumbić i Maček koji to ne bi učinili, i zato ih ja poštujem zbog njihova karaktera. Prvi nema nikoga iza sebe, samo par starijih intelektualaca. Samo je prilično ostario, ozlojeđen i pomalo osjetljiv, kao stara glumica kad napusti pozornicu. Drugi mi je enigma. Ne znam da li uopće imade državničkih sposobnosti, ali je, bez sumnje iskren i karakteran čovjek, i suviše je uporan kad nešto utuvi u glavu. Mislite li vi da on uistinu ima za sobom većinu Hrvata?

– Ako imate ikoga tko vas iskreno obavještava, onda morate znati da imade osamdeset, ako ne i devedeset posto, bio je moj odgovor.

– Zar i građanstvo pristaje uz njegov stranački program?

– Pristaje znatnim dijelom, a ostali, ako i nisu za njegov socijalni, jesu za politički.

– Znam da je jedini glavni i ozbiljni problem rješenje pitanja između Hrvata i Srba. Usprkos poteškoćama s Talijanima, u vanjskim poslovima mogu zabilježiti potpun uspjeh, ali u unutarnjima, moram priznati, doživio sam potpun neuspjeh. Ali, šta da radim?

– Treba provesti jednakost između Hrvata i Srba, takoreći, počam od ovih, što vas pred vratima čuvaju. Jedan, jedan, odgovorio sam.

Na to je kralj rekao tišim, ali odlučnijim glasom:

– Ali kako to provesti, prijatelju moj? Šta bi na to čaršija, a što vojni i drugi krugovi? Ja znam da je Beograd, sa svim onim što on predstavlja, veća smetnja konsolidaciji države nego što su Hrvati i njihov takozvani separatizam i sva druga pitanja zajedno. Jednog ću dana morati raspraviti svoje račune s Beogradom. Ja se nisam preselio iz Dvora u Beogradu na Dedinje zato što nisam volio da ljudi iz susjednih kuća gledaju na moje prozore. Ja sam se preselio na Dedinje i izgradio vojarne oko moje vile da bih mogao raščistiti svoje račune s Beogradom, u slučaju da Beograd jednog dana ustane protiv solucije koja bi konsolidirala državu. Budući da sam preuzeo odgovornost za vođenje državničkih poslova, ja svakodnevno pratim držanje Hrvata i došao sam do zaključka da oni nisu protiv države, već da su protiv ovakvog tipa države.

Razgovor je trajao puna četiri sata i kralj se bar četiri puta navraćao na dr Mačeka, diveći se njegovoj karakternosti i odvažnosti. Najednom me upitao, bi li mogao sa sigurnošću računati na to, da je Maček za jugoslavensku državnu zajednicu bez zadnje misli na otcjepljenje. Kad sam mu potvrdio da sam ja uvjeren da je za zajednicu, iako ne za ovakvu, kralj je na to rekao:

– Ali svi moji napovjerljiviji savjetnici i obavještajci tvrde, da dr Maček cilja k potpunom otcjepljenju Hrvatske. Što kažete na to?, upitao je kralj.

– Oni vas varaju, odgovorio sam.

– E, pa dobro, šta ja onda mogu da radim u takvoj okolini, ako me svi oni varaju?

Pitao me zatim, kada sam dr Mačeka posljednji put vidio.

– Nisam već odavno, odgovorio sam, i kako bih ga i vidio, kad je u zatvoru? Tu skoro, kad mu je otac umro (22.12.1933), htio sam poći u njegovu kuću da mu iskažem saučešće i da eventualno razgovaram s njime, ali sam se, međutim, predomislio. Ta ni Trubmiću nije policija dala da uđe u kuću.

– E, čik, što bi vas policija zadržala.

– Ja ne znam bi li me zadržala, nu ja bih bio riskirao i to, kad ne bih bio pomislio na to, da ste mi i vi malo prije toga bili u kući, pa nisam htio, da se ne bi krivo tumačilo, ako bih mu što govorio.

– Razumijem, a što biste mu vi eventualno rekli?

– Rekao bih mu bio, da svede svoj program na jednu točku.

– Kako jednu točku? – pitao je, smješkajući se, kralj.

– Pa, eto, ono što sam malo prije rekao: jednakost u svemu! Jedan prema jedan, što po ljudskom i Božjem pravu pripada, kako jednima, tako i drugima. I rekao bih mu bio, da sam stekao uvjerenje iz razgovora s vama, da biste mu vi na to odgovorili: ‘Izvolite g. Maček, ja u tom cilju stojim iza vas s cijelim svojim autoritetom.’ Rekao bih mu još i to, da je lako moguće da bi ga velikosrbi ubili za nedjelju dana, ali da je bolje i ljepše i tako, i za njega i za Hrvate, nego da se njemu, kao i njima, pripisuje da izdaju i ruše.

Kralj je gledao rastvorenim očima, pa je uskliknuo:

– Pa idite k njemu i recite mu sve to!

– To ne mogu, vaše Veličanstvo.

– A zašto ne možete?

– Eto, zato što mi nekako ne dopušta ponos, jer ja – ma koliko da nisam nikada pravio razlike između Hrvata i Srba, ipak sam na kraju, Hrvat – pa ići u tamnicu k čovjeku (tada je Maček bio zatvoren u Mitrovici), koji predstavlja devedeset posto Hrvata, činilo bi mi se da je suviše tužno i ponižavajuće za sve nas Hrvate.

– Razumijem vas, odgovorio je kralj i okrenuo razgovor na drugo. Načeo je pitanje, da li imadu pravo oni koji tvrde da može biti siguran u Zagrebu, ili oni koji tvrde obrnuto.

– Vi ćete me razumjeti, da ste mi postavili jedno vrlo delikatno pitanje, nu ja ću vam odgovoriti iskreno. Što se Zagrepčana tiče, vi ste u Zagrebu najsigurniji. Prvo, što je ovo miran svijet, a drugo, što u vama gledaju makar da ste kralj, gosta koji im poklanja povjerenje, a treće, što je i onima koji vas eventualno ne vole, zazorno da stvari rješavaju na beogradski način. Druga je stvar s elementom iz provincije, koji nije rođen u ovoj sredini, ili koji bi mogao biti poslan, kao, na primjer, Oreb. Zato bih vam ja najtoplije savjetovao da ne šećete pješke, a pogotovo ne sami po gradu, kao što ste nedavno uradili. Isto tako, nemojte praviti izlete po pokrajini, a specijalno ne tamo gdje živu štokavci.

– Inače se Hrvati hvale svojom pitomosti, a i drugi ih drže pitomima.

– Da, to jesu, ali samo do stanovite mjere.

Govorio sam mu onda kako Beograđani ne poznaju dobro Hrvate. Prođu pitomom Slavonijom, i to vlakom. Pokoji se zaustavi na kratko u Zagrebu, po koji pođe u Primorje, i to im je sve poznavanje Hrvata, a o onoj ogromnoj većini Hrvata ne znaju savršeno ništa, niti poznaju karakterne crte Dalmatinaca, Hercegovaca, Bosanaca i Ličana… to je, manje-više, isti onaj elemenat, kao i u Srbiji, Crnoj Gori, ili, ako hoćete, u Albaniji, kod koga još i dan-današnji vlada krvna osveta.

– Imade nekih krajeva, gdje gotovo nema nijedne hrvatske kuće iz koje nije bio zatvoren ili pretučen otac, stric, brat ili sin, a to se sve događa u vaše ime, „u ime kralja i države“. S kakvom sigurnosti biste mogli doći među taj svijet i tko li vam može jamčiti sigurnost? Osim toga, naši narodni neprijatelji budno vas prate, jer vide u vama utjelovljenje Jugoslavije, koju bi htjeli smrtno pogoditi.

– Hvala vam. Nitko mi nije govorio tako, ali vjerujem da jest tako. Ja, među nama rečeno, imam predosjećaj da ću biti ubijen. Kad, kako i od koga, to ne znam. Po svoj prilici će biti talijanski prsti posrijedi. Svejedno, pripravan sam i na to. Ali se varaju kad misle, da će, kad pogode mene, pogoditi Jugoslaviju. I ja sam tek čovjek, a Jugoslaviju su gradili mnogi prije mene, pa će biti još jača, ako i ja za nju padnem.

Istakao je zatim, kako uz predosjećaj ima i dokaza, kao onaj s Orebom, da se negdje to snuje, pa ga je to, kao i njegova prethodeća putovanja u Sofiju i Pariz, potaklo da si tu mogućnosti i predoči, pa zato, da je sada na Bledu skicirao oporuku, o kojoj je htio i pred kraljicom govoriti. Izvadio je zatim iz džepa jedan plavi papir pisan olovkom. Nije mi ga čitao, a niti dao da čitam.

– Ovo je samo skica koju treba da i čisto prepišem, rekao je. Radi se još o tom da označim osobe za Regenciju. Jedna osoba mora biti od obitelji, a to može biti samo Pavle, te još dvije, jedan Srbin i jedan Hrvat. Hoćete li se vi primiti, recimo, kao Hrvat?

– Hvala vam na povjerenju, Veličanstvo, ali vam ja za to nemam ni osobnih ni političkih kvalifikacija, a uzelo bi se na ovoj strani, kao što ste i sami rekli, kao Hrvata, da se samo reče. To mora biti neka izrazita hrvatska politička ličnost.

– Opet ista pjesma s vama. Vi biste sigurno predložili Trumbića, ili možda čak Mačeka?

– Sasvim tako. I to bolje Mačeka nego Trumbića.

– Po toj logici Mačeka i Korošca?

– Sasvim tako, ako ne mora uz Kneza biti još jedan Srbin. Vi hoćete u slučaju, ne daj bože, vaše smrti, da osigurate i dinastiju, a meni se čini da bi za to ovaj način bio najsigurniji.

– Ali ja neću političara u Regenciji.

– Vi ste zabranili stranke, pa čak, u neku ruku, i plemena, ali to u stvari postoje i dalje.

– Dobro, kad nećete, onda ću od Hrvata morati postaviti nekog povjerljivog činovnika.

Pomislite, Veličanstvo.

Tako je završio ovaj dio razgovora, a onda je kralj prešao na pitanje svog puta u Francusku, za koji ga neprestano urgiraju, i koji mora učiniti odmah poslije svog puta u Sofiju. Naglasio je, kako znade, da je Francuzima cilj da ga izmire s Mussolinijem, i to po mogućnosti na naš račun.

– Ali, to im neće uspijeti, pa lijepo da me dočekaju kao tri sultana od Maroka. Ne dam, dok sam živ, ni pedlja naše zemlje, ne dam nijedne, kako vi Dalmatinci kažete, slike na kojoj se galebovi odmaraju.

Izvadio je zatim iz džepa jednu cedulju, pa je čitao kao neki svoj program i stanovište:

– S Italijom sam spreman i želim da uspostavim dobre, pa čak i prijateljske, odnose uz slijedeće: Prvo, da Mussolini izjavi u talijanskom parlamentu da je Dalmacija jugoslavenska zemlja, te da Italija nema nikakvih pretenzija na tu pokrajinu. Drugo, da će u štampi i inače biti zabranjena svaka agitacija u tom pravcu. A ja ću u ime Jugoslavije izjaviti: Prvo, da Jugoslavija nema nikakvih pretenzija na Istru; Drugo, da se neće ni u našoj štampi, ni inače, voditi nikakva agitacija u pogledu Istre. A kao dodatak ovomu tražit ću: Prvo, da se Hrvatima i Slovencima, koji to budu željeli, dopusti preseljenje u Jugoslaviju, čime bi automatski postali jugoslavenski, a prestali biti talijanski građani i drugo, da će se za preostale Jugoslovene provesti reciprocitet u Istri i kod nas, tak da bi Jugoslaveni u Italiji, a Talijani kod nas, imali pravo na svoje škole.

Kad je bio završen ovaj dio razgovora, a bilo je već deset sati, kralj se ljubazno oprostio i otpustio me. No, kad sam se uputio kroz vrt, sišao je niz stepenice i zvao me natrag.

Popeli smo se opet u drugi kat i on mi je stojeći rekao:

– Ja sam stvorio svoj plan, ali vi mi morate dati časnu riječ da ovo nećete nikomu kazati. Ja sada idem u Bugarsku, a onda u Francusku. Dr Maček mora biti na slobodi prije no što se vratim i nogom stupim na našu zemlju. Molim vas da se pobrinete za prvi sastanak između mene i dr Mačeka i da taj sastanak bude u vašoj kući. Ja ću s njime riješiti hrvatsko-srpski problem. Na povratku iz Francuske, doći ću u Zagreb preko Splita. Uvjeren sam da Srbi iz Srbije ne oskudijevaju na zdravu razumu, ali im nedostaje dobra volja za rješenje ovoga problema. Ja ću podijeliti zemlju na dvije polovine, srpsku i hrvatsku. Ova druga obuhvatit će Savsku, Primorsku i Vrbasku banovinu, pokrajinu Baranju i hrvatski dio pokrajine Bačke sa Suboticom. Neke korekture će biti učinjene u Srijemu, ali se u Hrvatsku neće uključiti Zemun, koji je preko puta Beograda, a koji dr Maček također traži, rekao je Kralj smiješeći se. Hrvatska će imati svoj vlastiti parlamenat i slat će svoje predstavnike na sastanke zajedničke delegacije, koja će se baviti zajedničkim poslovima.

To je bio posljednji put što sam video kralja Aleksandra.

Ovaj tekst je preuzet iz memoarske knjige Hrvoja Magazinovića „Kroz jedno mučno stoljeće“ (izdavač Društvo Hilandar iz Valjeva). Autor je imao zanimljiv životni put od detinjstva i rane mladosti u Dalmaciji, preko studentskih dana u Beogradu, advokatske karijere u Splitu i Banjaluci, do ratnih dana ponovo u Beogradu i bliskosti sa profašističkim pokretom Dimitrija Llotića. Posle oslobođenja je pokušao da pobegne iz zemlje, ali je uhvaćen u Trstu i osuđen na 20 godina robije. Pušten je posle nepunih dvadeset godina, da bi do odlaska u penziju živeo relativno mirno radeći na administrativnim poslovima u firmama u Beogradu i Splitu. Njegova autobiografska knjiga dopunjena je većim brojem priloga koji slikovito govore o komplikovanim odnosima u Kraljevini Jugoslaviji. U dogovoru sa distributerom knjige „Kroz jedno mučno stoljeće“, Danas prenosi delove Priloga br. 1 priređenog na osnovu memoarskih zapisa slavnog vajara Ivana Meštrovića o njegovim susretima i razgovorima sa kraljem Aleksandrom (Karađorđevićem) u Zagrebu krajem 1933. godine. Izbor i oprema teksta redakcijski.